RIMOVANJE

Parolaško jednoumlje još se nije ogadilo zemljama iz bivšega Varšavskog ugovora

Razum je gradio EU služeći se kompromisima. No nema kompromisa za koji valja prodati dušu
Jaroslaw Kaczynski
 Grzegorz Jakubouski/AFP
Objavljeno: 20. studeni 2020. 13:20

Evropska unija, nastala na pobuni razuma protiv strasti koje su Evropu dvaput u prošlom stoljeću temeljito razmesarile, mogla bi pokleknuti pred ucjenom diktiranom induciranim emocijama.

Razum je Uniju gradio, pažljivo se i oprezno služeći kompromisima - ali nema kompromisa za koji valja prodati dušu. Vladavina prava dobar je dio, možda i glavnina te duše Evropske unije zbog koje se, a i zbog solidarnosti, vrijedilo odreći dijela suverenosti i ukrcati na tu splav. Kojoj emocije, s jedne strane nacionalističke, a s druge pohlepne, režu liko kojim su debla međusobno učvršćena.

Nemam ništa protiv emocija. Podnosim i strasti, ako su na pravome mjestu - na primjer na pozornici i, eventualno, u ložnici. Ali politika vođena emocijama, iz droba i podtrbušja umjesto iz glave i moždana, koliko god se na kratku stazu isplatila, vazda (naglašavam: vazda) na dugu stazu donosi nesreću i katastrofu. Zato jer se paranoično boji stvarnosti, pa je niječe i nadomješta "alternativnim istinama", izmišljenim urotama, braneći se od nje mrežama mržnji.

Ni Viktor Orbán, pa ni Jarosław Kaczyński, čak ni Ivan "Janez" Janša, nisu usamljeni satrapi, jer iza svakoga od njih stoji pretežna ili barem znatna masa ljudi, birača, koji su - umjesto smionoga krčenja novih putova u neizvjesnu budućnost - prihvatili sirenski zov apeliranja na emocije, na viktimizam i rekriminaciju.

Problem je što takve politike idu uz nos ljudskim pravima i idealu pravne države. Oni su toga svjesni. I zato koriste užasan trenutak, kada su nužne hitne i masivne investicije da se enormne štete od zastoja izazvanih pandemijom ne pretvore u dugu i barem podjednako štetnu recesiju, da ucjenom zaustave donošenje onih proračunâ Evropske unije za koje je nužna jednoglasnost (konsenzus).

Zlorabila je to višekratno Ujedinjena Kraljevina (i zato je dobro da se uklonila iz EU, na vlastitu štetu), ali samo da sebi osigura ekonomske privilegije. Iskoristile su to Francuska i Nizozemska i onemogućile Ustav Evropske Unije koji je golema većina članica već bila pravomoćno prihvatila (a upravo bi taj Ustav spriječio inatno korištenje veta). Evropskoj uniji se osvetila kratkovidna dobrodušnost.

Povjerovala je (i ja s njome, da se ne pravim naknadno pametan) da se zemljama iz okvira nekadašnjega Warszawskog ugovora definitivno ogadilo parolaško jednoumlje. Da će, oparene himerom realnog socijalizma s egalitarizmom neimaštine, čvrsto prigrliti onu varijantu liberalne demokracije ka kojoj su hrlili njihovi sinovi, imigranti na Zapadu. Nije se prisjetila da su sve te države, osim Češke, između dva svjetska rata iznjedrile vlastite male diktature.

Pa sada iliberalna demokracija - za koju pledira ne samo Orbán, nego i rukovet zapadnoevropskih suverenista, privremeno utišanih u pandemiji protiv koje je nužna maksimalna solidarnost - prijete razvaliti nesavršeni okvir Unije. I duh, koji je baš na idealiziranju ljudskih prava i pravne države održao 75 godina mira na kontinentu koji obiluje partikularnim razularenim sebičnostima, ne samo nacionalnima i religijskima.

Marko Biočina je jučer, na ovoj stranici, bjelodano objasnio kako je dolasku Orbána na vlast pridonijela upravo njemačka politika štednje (iako bi se prije moglo govoriti o obuzdavanju rastrošnosti ako se ona alimentira pretjeranim zaduživanjem, dakle onim koje dužnik nije kadar snositi).

I u Madžarskoj je, kao međustupanj, djelovala eksplozija sentimenta koji se - dragome Bogu hvala - u srednjoj i jugoistočnoj Evropi lako i spontano razvija tako da pogođeni odbija sagledati vlastite greške i krivnje, umjesto čega se sebi i drugima predstavlja kao žrtva.

Taj mehanizam viktimizacije zahtijeva, kao protutežu, mehanizam rekriminacije nekoga drugoga, zapravo Drugoga, drukčijega bilo nacionalno, bilo etnički, bilo religijski. Nijemcima (nekima) to su nakon katastrofalnoga prvoga svjetskog rata bili Židovi, (nekim) Hrvatima i Židovi i Romi, te Srbi, jedini kojih je ipak ostajalo dovoljno za mržnju, (nekim) Estoncima Židovi (onda) i Rusi (tada i sada) itd.

I u Grčkoj je djelovala eksplozija sentimenata - ali nije proizvela ni Orbána ni Kaczyńskoga, ni Vučića ni Dačića, nego Sýrizu, Varoufákisa i Tsíprasa. A barem je Grcima teško odreći stoljetnu sklonost nacionalizmu (Sjeverna Makedonija je tome danak plaćala posljednja ali ne i zadnja) - ali su ih pukovnici ipak dovoljno opekli a da bi im to bio glavni pogon rekriminacije (hitlerovski brčići na portretu Angele Merkel ipak su više davali na balkanski folklor).

U ovoj našoj evropskoj ludnici nema nevinih. Nije to sraz triju sotona protiv 24 anđela. I Italija, kojoj je namijenjen najveći dio pomoći, svojom sporošću i suprotstavljenim sebičnostima (ne samo regionalnima i stranačkima, nego i resornima unutar državne uprave!) usporava i minira donošenje Plana obnove, bez kojega nema investicija iz Fonda za oporavak. A Nizozemska i Finska vrebaju kada će opet nagaziti južnjake. Pisao je Sofoklo: bog onome koga kani pogubiti - oduzme pamet.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. studeni 2020 13:20