Na prometnoj ulici u središtu Kijeva visoki muškarac u crnoj majici s kapuljačom stoji ispred kafića i puši električnu cigaretu. Nikada prije nije bio intervjuiran - i to s dobrim razlogom. Njegova službena titula - šef Odbora veterana - naizgled bi mogla zvučati kao ona benignog javnog službenika, ali Mihailov je život daleko od parada i rezanja vrpci.
Mihailo je, razumije se, alias odabran za potrebe ovog članka kako bi se zaštitila sigurnost čovjeka koji je jedan od glavnih stratega i organizatora ukrajinskih partizana unutar teritorija pod ruskom okupacijom, piše Foreign Policy. Njegov je posao koordinirati one koji se tajno bore za Ukrajinu iza neprijateljskih linija.
"Ako me ubiju, ima mnogo drugih koji će zauzeti moje mjesto", kaže nonšalantno.
Nakon ruske invazije na Ukrajinu 24. veljače, uspavane veteranske udruge postale su žila kucavica ukrajinskog otpora unutar okupiranog teritorija. "Naprosto smo se morali prilagoditi, postati kreativniji. Oni su možda jaki, ali mi se borimo mozgom", priča Mihailo.
Veteranske su se mreže uvelike oslanjale i na srčane volontere koji su, kaže Mihailo, na svojim pozicijama bili i nekoliko mjeseci prije sveobuhvatne ruske ofenzive u veljači.
"Govorili smo još 2014. da se Rusi neće zaustaviti na Krimu. Tako da se zemlja, na neki način, pripremala još od tada. Gotovo svi branitelji otprije 8 godina vratili su se u vojsku. Aktivno smo pripremali ljude na onim područjima za koja smo znali da će biti rano pogođena. Čak smo i u školama psihološki pripremali djecu", navodi.
Priča i da su u početku političari ignorirali upozorenja koja su slali oni unutar ukrajinske vojske i sigurnosnih službi te da su, sada ispada tako, radije čekali ruske rakete. Nakon uspješnog lobiranja ljudi poput Mihaila, vlada je u srpnju 2021. donijela tzv. Zakon o osnovama nacionalnog otpora, koji je osmišljen kako bi se maksimalno pojačala uloga civila u obrani Ukrajine. Zakon je pomogao uspostaviti teritorijalne obrambene skupine i povezati različite civilne formacije sa širim ukrajinskim sigurnosnim i vojnim aparatom.
Do ove veljače tako su uspostavljeni improvizirani distribucijski centri za one koji nisu stigli primiti oružje i obuku. Mihailo navodi da su se, nakon početnog šoka 24. veljače, lokalne mreže civilne obrane ustvari vrlo brzo povezale jedna s drugom.
"Ljudi su prvog dana bili šokirani, padale su rakete, nije bilo preciznog gađanja. No onda su shvatili da se moramo oduprijeti i počeli su se formirati u grupe", priča.
U početku su se organizatori poput Mihaila morali usredotočiti na koordinaciju protoka informacija. Imali su zadatak otkriti koje su lokacije napadnute, bombardirane, gdje je potrebno oružje i kako ga tamo dopremiti. U okupiranim mjestima kao što je Harkiv, gdje su izbile ulične borbe s ruskim snagama, obrambene mreže oslanjale su se uglavnom na bivše vojnike - koji su u nekim slučajevima patili i od ozljeda uzrokovanih ranijom službom u vojnama po Donjecku i Lugansku.
"Ovi dečki znaju kako koristiti oružje, RPG-ove, takve stvari. Mnogi su se obučavali u sovjetskoj vojsci, poznaju ruske vojne taktike i metode. Stvorili smo mreže, povezali ljude, uključile su se čitave obitelji", objašnjava Mihailo.
Svi imaju svoje mjesto i ulogu
Ali ukrajinske partizane nisu činili samo bivši vojnici. Tu su i državni službenici, poštanski radnici, pa i lovci. Svi imaju svoju ulogu u ukrajinskom partizanskom pokretu.
"Ljudi koji su poznavali šume htjeli su nam pomoći. Neki su radili u šumarskoj industriji, hvatali lovokradice. Njihovo teritorijalno iskustvo i znanje bilo je bez presedana. S njima smo smišljali nove izviđačke taktike kako bi saznali informacije o ruskom kretanju te kako bismo, konačno, saznali jesu li naše akcije bile uspješne."
Jedna upečatljiva anegdota uključuje i Kabana, lovačkog psa koji je, opremljen GoPro kamerom, putovao unutar teritorija pod ruskom okupacijom kako bi isporučio vrijedne snimke koje je onda partizanska mreža poslala u Kijev. Kako se pas vratio s neprijateljskog teritorija? "Njegov mu je vlasnik zviždao", smije se Mihajlo. Zbog Kabanovih su izviđanja ukrajinske tajne službe uspjele potvrditi uspješnost svojih misija.
U međuvremenu su i žene koje dijele ukrajinske mirovine unutar okupiranih teritorija počele prikupljati informacije o ruskim kretanjima. I kada je nestalo novaca za mirovine, ukrajinske su žene nastavile putovati od kuće do kuće pod izgovorom da raspodjeljuju mirovinu.
"Bile su neprocjenjive", priznaje Mihajlo. No onda su te kanale otkrili Rusi. "Toliko je naših partizana ubijeno i mučeno, a one i dalje volontiraju; naše bake, sestre i majke."
Na razini planiranja, Mihailo blisko surađuje s ukrajinskom tajnom službom SBU. Jedna od glavnih misija ove službe je suzbijanje ruskih pobunjeničkih pokreta unutar ukrajinskog teritorija te lov na špijune među vlastitim redovima. Locirali su, recimo, rusko skladište oružja u Kijevu, otkrili ukrajinskog kuhara koji je za 300 dolara prodavao koordinate i vrijeme obroka u vojarnama diljem zemlje, itd.
"Gledajte, puno je naših ljudi uhićeno", priznaje Mihajlo. "U nekim su selima Rusi išli od kuće do kuće i mučili ljude kako bi ih natjerali da se odreknu i izdaju partizanske mreže. U nekim su slučajevima imali i čitave popise branitelja. U Hersonu su ukrali baze podataka s imenima svih državnih službenika - i onih s vojnom mirovinom.
Neki su ukrajinski gradonačelnici pustili vijest da su Mihajovi partizani kapitulirali kako bi izbjegli potencijalne civilne žrtve. Što se toga tiče, Mihajlo je čvrst: "Lažu! Nismo kapitulirali, to je spin ruskih tajnih službi."
I dok ukrajinski obavještajni časnici započinju protupobunjeničku ofenzivu na nedavno oslobođenom Hersonu, Mihailo nastavlja koordinirati partizane unutar teritorija pod ruskom okupacijom. Zajedno sa svojim suborcima kontinuirano prilagođava taktike kako bi odgovorio na nove izazove i maksimalno iskoristio ruske strateške slabosti.
"Putin očito nije savladao lekcije iz povijesti, inače bi znao za naše partizane", ponosno će Mihajlo. "Staljin ih je, recimo, jako dobro upoznao!"
