Današnji izbori u Sjedinjenim Državama Amerike prijete, bez obzira na ishod, ostaviti američku političku naciju razderanijom više nego ikada. Razdor nije ideološki, ma koliko to netko tvrdio.
Ne može ni biti, jer samo demokrat Joe Biden ima neko idejno opredjeljenje. Član je Demokratske stranke od vremena braće Kennedy, fanatik pravde i pravne države, kao i njegovi sinovi. Trump je pet puta mijenjao stranačku pripadnost (sada je treći put republikanac, trebalo mu je za kandidaturu, bio je i demokrat, i reformist, i štogod je smatrao da mu se isplati više u danom trenutku). Da, Trump jest populist, ali populizam nije ideologija, jedva da je i strategija.
Služili su se njime i Mussolini, i Hitler, i Stalin, i Cárdenas, a za onog rata su je prigrlili i Churchill i Tito. Među njima su idejne razlike bile enormne. I tajkuni Berlusconi i Shinawatra su neku idejnu pripadnost imali. Trump ni to. Uzdigao se kao tv-celebrity, funkcionira kao influencer, kroz Twitter. Ali sklonosti ima. Crne, nimalo slične republikanstvu jednog Abrahama Lincolna.
Trump je u sinergiji s organizacijom Proud Boys koja djeluje s pozicija suprematističke ideologije i prihvaća Trumpovo geslo "America First" (Prvo Amerika) kao eminentno suprematističko. Proud Boys nisu Trumpjugend, ali djeluju još opakije od Hitlerove mladosti: prijetili su prošli mjesec preko e-pošte demokratskim glasačima na Aljaski, te u "njišućim državama" Arizoni, Floridi i Pennsylvaniji, onemogućavali su pristup crnih birača glasačkim mjestima, vjerujući da bi glasali za Bidena, napali su na autobus s Bidenovim stožerom. Wikipedia ih bez pardona svrstava u neofašiste. U Hrvatskoj neki, ne samo Tony Cetinski, to vide kao "obranu kršćanskih vrijednosti" u duhu političke teologije sv. Ivana Pavla II. Nota bene, katolik je Biden, a ne Trump. Wojtyłina mantra o solidarnosti (i pomirbi) sve je prije bila nego suprematistička.
Može li se u ideološke razlike uvrstiti što je Biden čovjek sa skrupulama? Htio je napustiti netom započetu senatorsku karijeru kako bi se posvetio preživjelim sinovima kad su mu prva supruga i kći poginule u nesreći. Jedva ga je od toga odgovorio tadašnji vođa demokratske većine u Senatu Mike Mansfield. Tri je desetljeća svakodnevno išao u Washington vlakom sat i pô iz Delawarea i nazad isto toliko da bi bio s djecom.
Trump je stvor posve neopterećen skrupulama bilo u kojem pogledu. Nije njega dirnula zlehuda sudbina Amerikanaca palih u neimaštinu i depresiju uslijed deindustrijalizacije i gubitka radnih mjesta, jer bi ga još prije dirnuli bolesni građani bez zdravstvenog osiguranja, nego je u njima uočio resurs za svoju promociju - ali u protekle četiri godine nije ni prstom maknuo da bi riješio njihove probleme. Niti zna kako, niti haje.
Njemu treba pretvorba očaja u mržnju i razdor, jer na tom vjetru surfa najbolje. Na tom je vjetru postao idol sličnih po Zapadu. Na to računa i poslije izbora. Opstane li na vlasti, ponor mržnje bit će dublji i otrovniji, ne samo po Americi.