Zapad je shvatio da može žvakati kaugumu i prelaziti cestu. I ne samo to, shvatio je da to mora raditi. Prvo je desetljeće nakon pada Berlinskog zida bilo pokušaj da se shvati u kakvom svijetu živimo, drugo je desetljeće definirao rat protiv terorizma na koji su SAD posebno, a velikim dijelom i EU, utrošili enormne resurse i vrijeme zanemarujući ostale procese. Treće je desetljeće dovelo do kraha dotad prihvaćenog sustava te se, kroz rast radikalizma i jačanje Narodne Republike Kine, metamorfiralo pandemijom i rezultiralo ruskom agresijom na Ukrajinu. Mislim da se u razmišljanjima o razlozima koji su ponukali ruskog predsjednika Vladimira Putina da pokrene rat bez ekonomskih rezona zanemaruje element ljudske smrtnosti s kojim se suočio tijekom pandemije, a što je snažan motivator djelovanja autokratskih lidera.
Ruska je agresija ubrzala procese i dovela do jedinstva EU (Mađarska je jedini otpadnik i to skupo plaća jer su joj zamrznuta sredstva iz fondova) i NATO (Bugarska se pojavila kao remetilački faktor, ali bez utjecaja na konačne odluke). Tri summita, koji su definirali kraj lipnja (Vijeće EU, G7 i NATO) potvrdili su da Zapad, SAD i EU, djeluju jedinstveno.
"Snažan osjećaj krize tjera me da mislim kako bi Ukrajina sutra mogla biti Istočna Azija", rekao je na summitu NATO-a u Madridu japanski premijer Fumio Kishida, dodajući da bi azijsko-pacifički partneri u budućnosti trebali "redovito sudjelovati na summitima NATO-a". Južnokorejski predsjednik Yoon Suk-Yeol, koji je na summitu imao međunarodni debi, obećao je da će njegova zemlja igrati veću sigurnosnu ulogu. "Suradnja Južne Koreje i NATO-a postat će kamen temeljac solidarnosti", rekao je Yoon.
Širenje pipaka
Na što su iz Beijinga (Peking) burno reagirali. "Sada je NATO proširio pipke na Aziju i Pacifik", rekao je Zhao Lijian, glasnogovornik ministra vanjskih poslova, dodajući da su pokušaji potkopavanja mira i stabilnosti u regiji "osuđeni na propast".
Odluka NR Kine da ne osudi rusku agresiju te zajednička izjava s početka veljače kad su Putin i kineski predsjednik Xi Jinping definirali "partnerstvo bez granica" zabrinula je azijske zemlje. I zato su potražili partnerstvo na drugom polu, Zapadu. I dobili ga.
Ne treba smetnuti s uma da Japan i dalje ima neriješena teritorijalna pitanja s Rusijom na Pacifiku i da Moskva i ondje želi pokazati da je sila. Japan je posebno zabrinut zbog moguće kineske agresije na Republiku Kinu na Tajvanu, Južna Koreja zbog mogućih bezumnih čina Sjeverne koji bi moglo dobiti podršku Beijinga. Australija i Novi Zeland, koji su također bili u Madridu, ne žele da im NR Kina nameće pravila, sigurnosna, trgovinska, bilo kakva, traže dogovor. Summit u Madridu zasad je završni korak na tom planu jer je SAD uspio oživjeti Quad (kvadrilateralni sigurnosni dijalog u kojem su još Japan, Indija i Australija) te formirati novu ekonomsku inicijativu, Indopacifički ekonomski okvir (IPEF). Ovaj potonji ima posebnu vrijednost jer su u članstvo ušle sve članice udruge zemalja jugoistočne Azije (ASEAN) koje nisu pod kineskom upravom, Mjanmar i Laos.
Indonezija, vodeća zemlja ASEAN-a, širi djelovanje i sklapa sporazum o trgovini s Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE). SAD, Ujedinjena Kraljevina i Australija formirali su AUKUS, tijelo za sigurnosnu suradnju. Konačno, nakon što su Australija i SAD onemogućili NR Kinu da sklopi sigurnosne sporazume s otočnim pacifičkim državama, 24. lipnja su SAD, Australija, Japan, Novi Zeland i Ujedinjena Kraljevina pokrenuli "uključivi, neformalni mehanizam za djelotvornu i učinkovitiju podršku pacifičkim prioritetima: Partneri u Plavom Pacifiku (PBP)".
Plete se mreža
Plete se mreža koja ne želi prekinuti suradnju s Beijingom, naprotiv, cilj joj je, kao i NATO-a, obrana od agresivnih i drskih poteza koje NR Kina poduzima smatrajući se dovoljno moćnom da se ne obazire na interese susjednih država. Obrazac koji slijedi Putin napadom na Ukrajinu i prijetnjama zemljama koje smatra sferom interesa. NR Kina i Rusija razumiju jezik sile i pristaju na pregovore samo suočeni sa silom. To mora biti aksiom u razmišljanju o budućim odnosima.
Islamska Republika Iran zatražila je da je prime u članstvo BRICS-a, neformalne organizacija koja okuplja Brazil, Rusiju, Indiju, NR Kinu i Republiku Južnu Afriku. Što je, kako se čini, posljedica zbivanja na prostoru MENA (Srednji istok i Sjeverna Afrika) nakon što su sklopljeni Abrahamski sporazumi kojima su još četiri arapske zemlje normalizirale odnose s Izraelom (UAE, Bahrein, Maroko, Sudan).
Izraelski ministar obrane Benny Gantz je 20. lipnja izjavio da, s arapskim zemljama, uz pomoć SAD-a, grade regionalni savez protuzračne obrane. Da bi The Wall Street Journal 26. lipnja objavio da je SAD još u ožujku organizirao sastanak vojnih čelnika Izraela i arapskih zemalja kako bi uspostavili koordinaciju zbog rastućih iranskih kapaciteta kad je riječ o raketama i besposadnim letjelicama (Izrael je u nedjelju srušio tri letjelice koje je lansirao libanonski šijitski pokret Hezbolah, najvjerniji iranski saveznik u regiji). Na sastanku su bili: Izrael, Egipat, Jordan, Saudijska Arabija, Katar, UAE i Bahrein. Sve zemlje zainteresirane da se ograniči iransko agresivno djelovanje, preslika situacija iz Indo-Pacifika.
Temeljna ideja svih saveza glasi: obuzdati nasilnike. NATO pokazuje da zna kako.