Prije više od 37 godina eksplozija u nuklearnoj elektrani Černobil izazvala je katastrofu golemih razmjera. Žrtve katastrofe zapravo je teško i izbrojati, mnogi ljudi umrli su od tumora izazvanog radijacijom, a obližnji grad Pripjat u kojem je prije katastrofe živjelo 50.000 uglavnom mladih ljudi, danas slovi kao "grad duhova". Više od 300.000 ljudi evakuirano je nakon katastrofe, a milijuni stanovnika Ukrajine i (možda još i više) Bjelorusije posljedice zračenja osjećali su godinama. Katastrofa je imala toliko dalekosežne financijske posljedice po Sovjetski Savez da je njegov tadašnji lider Mihail Gorbačov kasnije pisao kako je Černobilska katastrofa de facto uzrokovala bankrot SSSR-a i bila ključni razlog njegovog raspada.
Desetljećima nakon katastrofe nuklearni reaktor zatvoren je u golemi sarkofag, a na vrlo širokom području oko nekadašnje elektrane (velikom 2,600 km2) na snazi je takozvana Černobilska zona isključenja. U tom području je radioaktivna kontaminacija najveća i tamo je pristup široj javnosti načelno zabranjen.
No, sve ovo nije bilo dovoljno upozorenje ruskim snagama koje su na samom početku invazije na Ukrajinu prešle bjelorusku granicu i već krajem veljače okupirale prostor oko nekadašnje elektrane. Nakon potpunog podbačaja inicijalne ofenzive i logističkog kaosa koji je onemogućavao njihovu adekvatnu opskrbu te su se trupe povukle početkom travnja iste godine - dakle oko mjesec dana kasnije.
Jedna od osoba koje svjedočila upadu ruskih vojnika bila je Hana Zavorotnija (90), poznata kao Baba Hanja. Ona i dalje živi u drvenoj kolibi u šumi koja okružuje nekadašnju elektranu. Kako piše The Times, Hanja živi tamo od kad zna za sebe te je na tom području preživjela Drugi svjetski rat, nuklearnu katastrofu, a sad i rusku invaziju.
A ona je počela 24. veljače 2022., koji se kao datum polako urezao u kolektivnu svijest ne samo Ukrajine, nego i cijele Europe. Ruski vojnici su u području oko Černobila proveli oko pet tjedana, a dio svojeg boravak proveli su "kampirajući" na dijelovima zemlje oko bivše elektrane koji se smatraju najviše kontaminiranima. Pomalo nevjerojatno s obzirom na široku osviještenu opasnost u vezi ovog područja, ruske snage su čak i kopale rovove i utvrđivale pozicije u zloglasnoj "Crvenoj šumi". Riječ je o području u radijusu udaljenom maksimalno 10 km od bivše elektrane. Tamo su ruski vojnici živjeli, jeli i spavali najmanje jednu noć. Nikome nije jasno zašto.
- Nemojte nastojati pronaći logiku u tome. Naprosto je glupo, kaže za Times Oksana Pishna, zaposlenica ukrajinskog ministarstva zaduženog za Zonu isključenja.
Ova šuma svoje ime je dobila budući da je nakon nuklearne katastrofe drveće tamo doslovno pocrvenjelo od inicijalnog otrovnog oblaka koji se kasnije proširio kroz Ukrajinu, Bjelorusiju, Rusiju pa sve do Skandinavije. Već te kobne 1986. godine, a i godinama kasnije, gornji sloj tla u šumi se uklanjao i potom zakapao dublje u tlo, zbog čega su niži slojevi i dalje iznimno kontaminirani. Kopati rovove na tom području svakako je bila grozna ideja, kaže Pishna.
- To je najopasniji dio ove specijalne zone, budući da pod tlom doslovno imate nuklearni otpad.
Kako piše Times, neki ruski vojnici koji su bili stacionirani u Crvenoj šumi dobili su radijacijsku bolest. Samo hodanje po šumskom tlu dovoljno je da se izložite opasnim razinama radijacije. Kopanje je pak mnogo, mnogo gore. Lokalci koji se sjećaju vremena nakon katastrofe ruskim su vojnicima, dakle - neprijateljima, pokušali objasniti gdje su zapravo. Umjesto da ih slušaju, ruski vojnici su ih šokirali svojim postupcima.
- Vikala sam na njih dok su u mene uperili puške. Željela sam im objasniti što rade, pitala ih zašto su ovdje, kaže bivša ravnateljica škole Galina Voloshnija. Njen najmlađi sin danas se bori u Bahmutu na strani ukrajinske vojske i stoga ne može suzbiti prezir prema Rusima kad o njima govori, piše Times.
- Mislim da su možda i razumjeli rizik boravka u Zoni isključenja, ali su naprosto glupi, kaže Galina. Njene riječi potvrđuju navodi da su Rusi lovili ribe u kanalu koji je služio za hlađenje nuklearnog reaktora, ubijali životinje u Zoni isključenja bez ikakvog razloga i, kako kaže Galina, koristili pijesak iz Crvene šume kako bi utvrdili svoje položaje. Kad su Rusi konačno otišli 1. travnja iza sebe su ostavili gomilu smeća. Nedugo potom, iz Bjelorusije su počele stizati informacije da su vojnici koji su bili u Zoni isključenja oboljeli od radijacijske bolesti. Koliko je njihovo stanje ozbiljno, nije bilo otkriveno.