S obzirom da ga u svibnju ili lipnju očekuju izbori, turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan i više je nego svjestan da njegova politička sudbina ovisi o brzoj i odlučnoj reakciji na potrese koji su u ponedjeljak razorili gradove na jugu zemlje i oduzeli živote tisućama ljudi.
Dapače, nedavna povijest Turske upozorava da je neodlučnost u takvim situacijama u političkom smislu vrlo pogubna, piše Politico.
Kad je snažni potres 1999. pogodio Izmit nedaleko Istanbula, tadašnji premijer Bülent Ecevit - skamenjen razmjerima katastrofe - našao se na udaru kritika da nije uspio dovoljno brzo organizirati spašavanje. Tada je poginulo oko 18.000 ljudi.
Erdoğan je, čini se, odlučan da ne ponovi istu grešku, no to ipak ne znači da nema zamki u koje može upasti.
Nekoliko sati nakon što se dogodio prvi potres, požurio je jasno dati do znanja da preuzima kontrolu i djelovao je vidno ljut i frustriran početnim nastojanjima vlasti da pokrenu operacije spašavanja.
Govoreći na žurno organiziranoj konferenciji za medije u državnom središtu za koordinaciju u katastrofama u Ankari, rekao je da je zemlju zahvatila najveća prirodna katastrofa od 1939. godine, kada je veliki potres pogodio istočnu pokrajinu Erzincan, te pritom ubio oko 33.000 ljudi i sa zemljom sravnio ili ozbiljno oštetio više od 100.000 zgrada.
‘Svi ulažu svoje srce i dušu u napore, iako hladno vrijeme i potresi koji se konstantno događaju otežavaju spašavanje‘, rekao je novinarima. I u utorak je Erdoğan stao pred kamere i najavio tromjesečno izvanredno stanje za 10 regija najgore pogođenih potresom.
Iznio je detalje dosadašnjih spasilačkih i humanitarnih akcija, rekavši da je u pogođena područja već poslano oko 54.000 šatora i 102.000 kreveta.
No Erdoğan je možda mislio na noviji potres u İzmitu 1999. godine, a ne na potres iz 1939. godine, rekla je Gönül Tol, direktorica Turskog programa na Institutu za Bliski istok, think tanku sa sjedištem u Washingtonu.
Govoreći iz Hataya, jedne od regija pogođenih potresima u ponedjeljak, Tol je rekla da su mediji 1999. godine optužili vladu da je loše reagirala. Isto tako, rekla je da, iako se potresi nisu mogli spriječiti, patnja ljudi bila je pogoršana neadekvatnom reakcijom u prvim satima nakon što su se dogodili.
‘Tragedija je još gora - posebno za ljude poput mene koji su izgubili voljene‘, rekla je Tol, koja je u potresima izgubila dvoje rođaka. ‘Bila sam tamo, a spasilačkih ekipa nije bilo. Ljudi su pokušavali sami otkopati svoje najmilije zarobljene ispod ruševina. Satima i satima jednostavno nismo mogli pronaći nikoga tko bi nam pomogao. Bilo je izuzetno hladno, nije bilo hrane, nije bilo vode, nismo vidjeli nikoga iz vlade, niti bilo koje državne institucije, nikakve spasioce, ništa‘, dodala je.
Rekla je da je potres u Izmitu, čiji je epicentar bio oko 80 kilometara istočno od predgrađa Istanbula, imao velik odjek. To je uzdrmalo institucije zemlje do njihove srži i preoblikovalo politiku zemlje na načine koji su kasnije pomogli Erdoğanovom usponu na vlast. Na sljedećim parlamentarnim izborima 2002., Ecevitova Demokratska lijeva stranka, Stranka nacionalističke akcije i centristička Domovinska stranka - frakcije koje su dominirale turskom politikom 1990-ih - nisu uspjele prijeći prag od 10 posto glasova potreban za osiguranje mjesta u parlamentu. Erdoğanova Stranka pravde i razvoja odnijela je uvjerljivu pobjedu.
Ecevit je bio paraliziran razmjerima razaranja, pao je u ‘dugotrajno stanje šoka‘, kaže povjesničar i bivši novinar New York Timesa Stephen Kinzer u studiji ‘İzmit‘ za think tank Middle East Quarterly iz 2001. godine.
‘Umjesto da odmah uskoči u helikopter kako bi izvidio područje katastrofe i potom naredio svojim pomoćnicima da krenu u akciju, proveo je dane govoreći svakome tko je htio slušati da je sve pod kontrolom i da nema potrebe za brigom‘, dodao je Kinzer.
‘Zapovjednici vojske od kojih se očekivalo da će rasporediti tisuće vojnika u pogođeno područje također su sjedili skrštenih ruku. Ubrzo je postalo jasno da, iako Turska leži na nekim od najopasnijih geoloških rasjeda na svijetu i svakih nekoliko godina je na udaru potresa, njezina vlada nije imala nikakav plan kako se nositi s njima, nije imala agenciju za pomoć u katastrofama, nije imala mrežu civilne zaštite, čak ni dužnosnike određene da preuzmu odgovornost u takvim trenucima‘, dodao je.
Da stvar bude još i gora, vladin fond za pomoć u potresima bio je prazan i u njemu je bilo samo 4,45 eura u protuvrijednosti u turskim lirama.
‘Dužnosnici vlade besciljno su tumarali uokolo, nesposobni shvatiti razmjere katastrofe. Premijer Ecevit kasnije je pokušao opravdati sporu reakciju vlade rekavši da su ceste previše zakrčene da bi spasilačke ekipe mogle doći do razorenih gradova‘, napisao je Kinzer. Ministri su okrivili medije, optužujući novinare za iskrivljavanje događaja i klevetanje vlade.
Čini se da Erdoğan sada izvlači pouke iz tog sporog odgovora. Neobično, Erdoğan želi biti snimljen u središtu katastrofe.
‘Znate koliko on voli kamere, ali kad god neka katastrofa pogodi zemlju, on nestane‘, rekla je Tol. ‘On obično pošalje svoje ministre i ljude oko sebe da rješavaju probleme. Dakle, ako nešto pođe po zlu, može okriviti njih‘, dodala je. Ovoga puta, međutim, Erdoğan je javno intervenirao brže nego što je uobičajeno i pozvao je međunarodnu pomoć.
Ali hoće li izbjeći političke posljedice, tek će se vidjeti, kažu analitičari.
‘Ako se samo jedna zgrada sruši u zoni poznatoj po potresima, to je tragedija‘, rekao je Borzou Daragahi, viši suradnik Atlantskog vijeća. ‘Ako se deseci zgrada u nekoliko velikih gradova sruše, to signalizira da se tragedija mogla spriječiti. Turska je obećala provesti promjene u svojim građevinskim praksama nakon tragičnog potresa 1999. kad je poginulo 18.000 ljudi. Uvela je nova pravila građenja i provela obvezno osiguranje od potresa za sve zgrade. No arhitekti i urbanisti već godinama upozoravaju da se pravila ne poštuju dovoljno striktno‘, dodao je.
Mnoga područja koja su stradala u potresima, poput Gaziantepa, Hataya i Şanlıurfe, doživjela su građevinski procvat u posljednja dva desetljeća koji je poticao Erdoğan, a on je zbog toga i dobio izbore. U goleme građevinske projekte uključene su tvrtke koje imaju jake veze s Erdoğanom i njegovom vladajućom Strankom pravde i razvoja. Ako se utvrdi da su novije zgrade i stambeni blokovi bili nesrazmjerno ranjiviji od starijih zgrada, tada bi se za katastrofu mogla okriviti Erdoğanova stranka.
A Erdoğan ima još jedan politički izazov: brzo pronaći privremeni smještaj za preživjele i ozlijeđene.
Što se toga tiče, možda će mu biti žao što je slomio nevladine organizacije i prisilio mnoge organizacije civilnog društva na zatvaranje, rekla je Tol.
‘1999. je bilo mnogo organizacija civilnog društva koje su bile tamo na terenu i surađivale s državnim institucijama. Ovaj put to nije tako jer je Erdogan u biti izbrisao sve skupine civilnog društva osim, naravno, onih koje promiču njegovu agendu‘, dodala je.