U nastavku donosimo:
- ključne prijelomnice od 11. rujna do preoblikovanja američke moći i poretka
- zaokret SAD-a od Afganistana do Iraka te posljedice po legitimitet i utjecaj
- kako su Kina i Rusija kapitalizirale vakuum na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi
- suprotstavljena čitanja utjecaja al-Qa'ide uz iskustva i stavove analitičara
- izdvojene procjene stručnjaka: Emma Ashford (grand strategija), Bruce Hoffman (terorizam), Sara Harmouch (džihadističke skupine), Daniel Byman i Cole Bunzel (povijest i sigurnost)
Amerikanci često kažu da svatko tko je bio svjestan sebe zna gdje se nalazio i što je radio kada su se u tornjeve Svjetskog trgovačkog centra (WTC) u New Yorku 11. rujna 2001. zabila dva civilna zrakoplova prepuna putnika. Bio je to najveći teroristički napad u modernoj povijesti, koji je iz temelja promijenio Sjedinjene Države, svijet i njegovo funkcioniranje - i to je svakome odmah bilo jasno. Napadi 11. rujna radikalno su preoblikovali američku vanjsku politiku, označivši početak ere agresivnog vojnog intervencionizma poznatog kao "globalni rat protiv terorizma". Iako je SAD i ranije intervenirao diljem svijeta, ovaj je događaj uveo doktrinu koja je opravdavala preventivne napade i unilateralne akcije.
Tog utorka na scenu je u velikom stilu stupila radikalna sunitska islamistička teroristička organizacija al-Qa‘ida, predvođena Osamom bin Ladenom, koji je od tog trenutka postao svjetski neprijatelj broj 1 i kojeg su nakon desetljetne potrage u kompleksu u Abbottabadu, u blizini pakistanskog glavnog grada Islamabada, u svibnju 2011. locirale i smaknule američke specijalne snage u prvom mandatu Baracka Obame.
Predsjednik George W. Bush (Bush mlađi) pokrenuo je tzv. rat protiv terorizma - prvo intervencijom iste godine u Afganistanu, gdje su tada - kao i ponovno danas - vladali talibani, radikalni islamistički pokret koji je pružao sigurno utočište i baze za obuku al-Qa‘idi, te 2003. u Iraku. Oba rata pokazat će se kao pogrešna procjena, skupi debakl te vojni i politički poraz SAD-a. Američke intervencije, posebno ona u Iraku, obilježene lažnim optužbama protiv režima diktatora Sadama Huseina za obnovu nuklearnog programa i razvoj oružja za masovno uništenje, dovele su do erozije američke legitimnosti i promjena u svjetskom poretku, kojima će SAD otvoriti golemi prostor za snažniji politički i ekonomski iskorak Kine, ali i novu emancipaciju Rusije na globalnoj sceni nakon urušavanja SSSR-a.
Prekretnica - rat u Iraku
Radilo se o ratu kojemu se protivilo više regionalnih i međunarodnih aktera. Odluka SAD-a da ga započne, preoblikuje iračku državu i preuredi Bliski istok bila je ključna za nova međunarodna preslagivanja, promjenu percepcije američke moći te otvaranje prostora za novu ravnotežu snaga. Bliski istok predstavljao je jedno od najvažnijih poprišta za testiranje "novog svjetskog poretka" koji je predsjednik George H. W. Bush (stariji) najavio nakon Zaljevskog rata 1991. No dugotrajnost rata, troškovi i neuspjeh u ostvarivanju ciljeva oslabili su američki ugled. Prema riječima politologa Josepha Nyea, rat je istovremeno označio kraj "unipolarnog trenutka", "sunovrat američke hegemonije" i "neuspjeh širenja demokracije".
Rat u Iraku istovremeno je označio jednu specifičnu promjenu prirode američkog angažmana na Bliskom istoku, od angažmana visokog prema angažmanu niskog intenziteta - što je bilo vidljivo u povlačenju iz samog Iraka, a kasnije i iz Afganistana, kao i u opreznim ulogama u Libiji i Siriji. Tri uzastopna američka predsjednika praktički su smanjila svoje sigurnosne obveze prema regiji i spremnost na uporabu tradicionalnih resursa "tvrde moći", a prednost je dana ograničenoj vojnoj prisutnosti, zračnoj moći ili posredničkom ratovanju. Uz smanjenu sklonost izravnoj intervenciji, oslabljeni su i resursi američke "meke moći".
Rusija i Kina, koje su se protivile ratu, dijelile su američku zabrinutost zbog iračkih pretenzija i stabilnosti u Zaljevu i nisu bile sklone snažno se suprotstaviti američkoj intervenciji, iz razloga povezanih s unutarnjom politikom i vlastitim međunarodnim položajem, ali su materijalno i strateški profitirale od udaljavanja od sukoba i njegovih posljedica.
Za te su se dvije sile otvorile nove mogućnosti ostvarivanja globalnog utjecaja - zauzimanjem stava koji je davao prednost državnom suverenitetu i UN-u našle su se na "pravoj strani". Za Kinu su mogućnosti na Bliskom istoku i na sjeveru Afrike uglavnom bile gospodarske - regija je postala ključna za kinesku inicijativu Pojas i put. Rat je također potaknuo Peking da "razmišlja globalno", odmakne se od izolacionizma i iskoristi prednosti članstva u proširenom međunarodnom okruženju.
Za Rusiju su bile gospodarske, strateške i političke mogućnosti. Odlučujuću priliku za ponovno uspostavljanje regionalnog uporišta Vladimiru Putinu pružio je građanski rat u Siriji. Diplomatska, politička i vojna potpora koju je pružao režimu Bašara al-Asada kao odgovor na Arapsko proljeće predstavljala je velik povratak ruske moći i utjecaja u regiji. Rat u Iraku i Rusiji i Kini pomogao je oslabiti mit o svemoći Zapada te otvoriti Bliski istok kao prostor gospodarskog i strateškog natjecanja.
Al-Qa‘ida bi prvi put u povijesti mogla zavladati cijelom državom
U nedavnom članku pod naslovom "9/11 Turbocharged American Interventionism", Emma Ashford, viša suradnica u programu Reimagining U.S. Grand Strategy pri Stimson Centru, ocjenjuje da je 11. rujna dao turbopogon najgorim impulsima američke vanjske politike, ali nije promijenio njezin smjer jer je zaokret SAD-a prema agresivnom intervencionizmu bio u punom zamahu još prije napada 2001. Utjecaj 11. rujna u prvom je redu bio u intenziviranju već postojećih trendova koji svoj početak imaju u 90-ima.
Tada je svima nakon kolapsa SSSR-a bilo jasno da je Amerika pobijedila u "hladnom ratu". Taj je ishod u Washingtonu probudio nadu u bolji svijet. "Iz ovih teških vremena može nastati naš peti cilj - novi svjetski poredak... Razdoblje u kojem narodi svijeta, Istoka i Zapada, Sjevera i Juga, mogu napredovati i živjeti u skladu", ocijenio je tada George H. W. Bush. Amerika je ostala jedina supersila, što je kreatorima politike otvorilo mogućnost da golemu američku moć iskoriste za izgradnju tog boljeg svijeta.
Sjeme 11. rujna posijano 90-ih
Dvostranački konsenzus spojio je republikanske kreatore vanjske politike SAD-a i neokonzervativce s demokratskim liberalnim internacionalistima oko oblika "liberalne hegemonije". Ujedinjavalo ih je uvjerenje da SAD kao "nezamjenjiva nacija" može preobraziti svijet u nešto bolje, bilo rušenjem potencijalnih protivnika, bilo humanitarnim intervencijama. Tu je bilo i širenje NATO-a. Svaka administracija od Billa Clintona pa najmanje do Baracka Obame vjerovala je da bi Amerika svijet, ako ga učini povezanijim i liberalnijim, mogla učiniti i mirnijim.
Izlaskom iz 90-ih nije bilo izazivača na vidiku, države "otpadnici" bile su obuzdane, a globalizacija i liberalizacija širile su se svijetom. Činilo se da je američka sudbina kao vođe zajamčena.
No, upravo u tom ozračju posijano je sjeme 11. rujna. Napadi su predstavljali izazov američkoj slici o sebi nakon "hladnog rata", udar na novi američki svijet, odnosno izazov snagama liberalnog poretka. Rušenje talibanskog režima bilo je brzo, no u tadašnjoj atmosferi vojna pobjeda nije bila dovoljna - bin Laden i mnogi njegovi najviši zapovjednici još su bili na slobodi, "odmetničke države" poput Irana, Iraka, Sirije i Sjeverne Koreje možda je trebalo obuzdati, a i druga "neupravljana područja" mogla su u budućnosti predstavljati sličnu prijetnju.
Kao odgovor, Bushova administracija oblikovala je "agendu slobode", strategiju koja je nastojala riješiti sve te probleme u korijenu. Ta je agenda pretvorila rat u Afganistanu u projekt modernizacije i izgradnje države, što je iskorišteno za opravdavanje zasebnog rata radi promjene režima u Iraku. U oba slučaja američka vojna moć trebala je preobraziti čitava društva. Irak i Afganistan pritom su bili poligoni za ideju da kampanja demokratizacije može djelovati kao katalizator promjena na cijelom Bliskom istoku.
Bushovi nasljednici nastavili su slijediti slične ciljeve na svjetskoj pozornici. Barack Obama obećavao je povlačenje iz globalnog rata protiv terorizma, ali je ipak povećao broj američkih vojnika i u Afganistanu i u Iraku. Njegova je administracija također provela promjenu režima u Libiji i tajnu intervenciju u Siriji.
Razočaranje javnosti tim politikama raslo je. Do 2016. Donald Trump je pridobivao neodlučne birače tvrdeći da je rat u Iraku bio pogreška, a do 2020. kandidati na demokratskim predizborima masovno su obećavali povlačenje SAD-a s Bliskog istoka. Bliski istok postao je manje poligon za promicanje demokracije i ljudskih prava, a više groblje ideje da se sloboda može izgraditi oružjem.
Dok Trump u drugom mandatu nameće svoja pravila igre, al-Qa‘ida i dalje postoji. No, analitičari se ne mogu složiti je li organizacija praktički ugašena ili je možda opasnija nego ikad. Graeme Wood u nedavnom članku za The Atlantic podsjeća na brojne neuspjehe al-Qa‘ide, koja je nakon 11. rujna izvela samo jedan smrtonosni napad na teritoriju SAD-a. Sva tri kasnija pokušaja velikog udara propala su. Sudeći prema nizu primjera nesposobnosti, kako navodi, teško je al-Qa‘idu gledati kao išta drugo osim kao neuspjeh. Skupina je 11. rujna ubila 2977 ljudi, ali je tijekom posljednjih 25 godina u toj bilanci nagomilala ozbiljan manjak.
A što je s al-Qa‘idom?
Ipak, među analitičarima postoje mišljenja prema kojima je ta skupina zapravo najlukavija i najučinkovitija teroristička organizacija svih vremena - i da je opasnija nego ikad. Bruce Hoffman, viši suradnik Vijeća za vanjske odnose, kaže da je njezina otpornost bez premca. Ističe vrlo jednostavnu strategiju koju je bin Laden izložio 2004. - iscrpiti Amerikance i "iskrvariti" ih "do točke bankrota". Ta strategija, tvrdi, funkcionira - izvješće Sveučilišta Brown iz 2021. procijenilo je trošak rata protiv terorizma na više od osam bilijuna dolara.
SAD obilježava 24. godišnjicu terorističkog napada na Blizance u New Yorku
Tim golemim ulaganjima uspjelo se ukloniti al-Qa‘idu iz malih baza koje je nekoć kontrolirala u Afganistanu, no ta su mala utočišta zamijenjena velikima na drugim mjestima, među ostalim u dijelovima Roga Afrike, Jemenu i Sahelu. Ogranci al-Qa‘ide na tim područjima nemilosrdni su i bogati. Istočnoafrički ogranak raspolaže snagama za koje se procjenjuje da broje 10.000 ljudi te godišnje uprihodi oko 100 milijuna dolara putem oporezivanja, krijumčarenja i otvorene pljačke. Uzimaju svoj dio od gotovo sve trgovine u Somaliji, a pristaše su regrutirali čak i iz južne Kalifornije.
"Na terenu te skupine ne samo da odnose vojne pobjede nego i provode suverenitet i upravljaju", navodi Hoffman. Ime ogranka u Sahelu, Jama’at Nusrat al-Islam wal-Muslimin ("Skupina za potporu islamu i muslimanima" - JNIM), zvuči bezazleno, ali samo ove godine brojni naoružani kamioni tutnjali su Malijem pod njihovom zastavom i umalo srušili vladu te zemlje.
Ako je al-Qa‘ida obustavila napade na SAD zato što je privremeno odlučila svoj napredak mjeriti ne brojem američkih mrtvih tijela, nego četvornim kilometrima, onda je ostvarila golem uspjeh. A mogla bi se i vratiti starim prioritetima, upozorava Hoffman. "Brine me to što al-Qa‘ida gomila resurse kako bi nešto izvela u SAD-u i što bi za to mogla angažirati svoje ogranke", upozorava.
Sara Harmouch, stručnjakinja za terorizam koja prati džihadističke skupine, upozorava da skupinu ne treba smatrati oslabljenom samo zato što u posljednje vrijeme nije izvela napade. "Al-Qa‘ida ostvaruje goleme dobitke na više bojišta. Njihove su trenutačne sposobnosti daleko veće nego što su bile prije 11. rujna", ističe Harmouch. Njezina šutnja je, kaže, "namjerna strategija" koja im omogućuje tajnu obnovu. "Trenutačno ne žele stvarati buku koja bi privukla poglede na njih jer još nisu spremni za napade kojima planiraju povratak."
Sada čak postoje znakovi da se prisege na vjernost ogranaka središnjoj al-Qa‘idi i dalje poštuju. Većina signala danas upućuje na nasljedstvo Egipćanina koji koristi ratno ime Saif al-Adel ("Mač pravde"). On je usmjerio ogranke na postizanje financijske neovisnosti, pri čemu nijedna skupina nije javno obnovila prisegu na vjernost al-Qa‘idi priznajući Saifa al-Adela kao šefa. "Ali slušaju ga. Doslovno slijede ono što govori." Među njegovim nedavnim direktivama su i one da se truju bunari, kontaminiraju zalihe hrane bakterijama, provode atentati u gradovima te bombaše samoubojice zamijeni smrtonosnim dronovima.
Cole Bunzel, povjesničar sa Sveučilišta Texas u Austinu, smatra ideju da je al-Qa‘ida "tajni behemot" koji skuplja snagu pod krinkom slabosti, uglavnom besmislicom. "Ne vidim gotovo nikakve dokaze da al-Qa‘ida ima bilo kakvu kompetenciju ili sposobnost kao centralizirana organizacija", kaže Bunzel. Daniel Byman, veteran u proučavanju skupine, zaključuje, kako vrijeme prolazi, a al-Qa‘ida ne priznaje jasno vođu te gotovo da ne zadaje udarce glavnom neprijatelju, SAD-u, najvjerojatnije da je jezgra al-Qa‘ide vrlo slaba.
