PUTINOVE MUKE

Postsovjetski prostor gori, krize izbijaju jedna za drugom, a ruski vladar i dalje nema odgovor

Sve donedavno neupitni vladar Kremlja gubi svoju magičnu moć te nije u stanju ostvarivati pobjede na vanjskopolitičkom planu

Gerhard Schröder je obični Putinov potrčko, poručio je iz sigurnosti koju uživa u Njemačkoj ruski disident Aleksej Navalni. Koji se osjeća izuzetno moćno pa otvoreno napada bivšeg njemačkog kancelara u njegovoj zemlji. Njegove izjave bile bi manji problem kada ne bi postojala potvrda Organizacije za zabranu kemijskog oružja (OPCW) da su u krvi Navalnog pronađeni tragovi nervnog otrova novičoka. Dakle, netko ga je u Rusiji pokušao otrovati, i to ne bilo tko nego osoba koja ima pristup tom visokotoksičnom agensu. Pa i to bi bio manji problem da Berlin i Pariz nisu ozbiljno odlučili nametnuti nove sankcije Rusiji zbog trovanja političkog oponenta.

Kad je bilo objavljeno da je Navalni otrovan, za mrežnu stranicu Jutarnjeg lista napisao sam kako je racionalno teško prihvatiti tezu da je Vladimir Putin naredio trovanje. Navalni, kakav je bio sve do tog trenutka, bio je unutarnji ruski problem, ali i dobra stvar za vlast.

Pokraj njega nije bilo prostora za osobu koja bi se pojavila kao lider nezadovoljnika sadašnjom vlašću. Jer, novo bi lice moglo postati ozbiljan problem budući da treba upoznati kako djeluje, kojim je ljudima i organizacijama okružen. Za Navalnog je sve poznato. I što je najvažnije, on realno nema političku snagu da na bilo koji način zaprijeti sadašnjoj vlasti. Ukratko, idealan protivnik. I zato se nameće zaključak da se na trovanje odlučio ili neki odmetnuti pripadnik obavještajne zajednice ili, što je najveća prijetnja, da je riječ o posljedici sukoba unutar Kremlja.

Da se na to odlučila neka skupina kojoj je dosta Putina i ne bi ga željela na vlasti do 2036. godine, što mu nove promjene Ustava omogućuju. Pa su mu trovanjem Navalnog otvorili bojišnicu s Europom u trenutku kad je trebalo završiti plinovod Sjeverni tok 2 i osigurati priljev prihoda. Umjesto toga, poljski regulator za zaštitu tržišnog natjecanja u srijedu izriče kaznu ruskom energetskom divu Gazpromu u iznosu od 6,46 milijardi eura zbog gradnje tog plinovoda bez potrebnih dozvola.

Posljedica je toga snažan pritisak na njemačku kancelarku Angelu Merkel da odustane od tog projekta. A to je teško očekivati jer je u pitanju prevelik novac, oko deset milijardi eura, ali kancelarka se našla pred još jednim, realno nepotrebnim izazovom. I nužnošću daljnje alijenacije Rusije. Dovoljno je argumenata da se zaključi kako ništa od ovoga Putinu ne koristi. A upravo je ovih dana počelo suđenje Rusu koji je u Berlinu ubio Čečena, navodno po naredbi Kremlja. Ukratko, Rusija gubi ključnog saveznika u EU, a i Francuska joj okreće leđa.

Slučaj Navalni i Sjeverni tok 2 samo je jedna sekvenca u široj slici koja sve jasnije pokazuje da sadašnja vlast u Rusiji gubi svoj utjecaj. I da dvorske borbe i intrige u Kremlju nisu daleko od istine, posebno uz navode da se Putin izolirao u strahu od moguće zaraze. Tako izoliran, razumljivo, nema isti utjecaj na vlast kao kad je slobodno šetao dvoranama Kremlja, a to nižerangirani, koji bi htjeli postati najviše rangirani, uvijek rado iskoriste. Tako u Habarovsku, na istoku zemlje, već 13 tjedana traju prosvjedi kojima građani traže da im se vrati guverner kojeg je Putin smijenio dekretom jer više nije podržavao njegovu politiku. Ljudi su uporni, a glas o njihovoj odlučnosti proširio se ne samo Rusijom, nego i postsovjetskim prostorom.

A upravo se na tom prostoru, koji Rusija smatra svojom isključivom sferom interesa, u protekla dva mjeseca pokazalo da Moskva gubi moć. Ogledni je primjer Bjelorusija, zemlja koja nema ništa protiv čvrstih veza s Rusijom. Provedeni su izbori, otkriveno je da je autokrat Aleksander Lukašenko varao, ljudi su izašli na ulice i traže njegovu ostavku. Ne žele pomoć EU, ni na kraj pameti im nije spominjanje NATO-a, jednostavno ne žele da prevarant ostane na vlasti. Protiv Lukašenka se okrenula njegova dojučerašnja baza, stariji i radnici u državnim tvornicama.

Moskva proteklih godina nije bila zadovoljna Lukašenkovim flertovanjem sa Zapadom, američkom naftom koja dolazi preko poljskih terminala, a posebno odbijanjem da se aktivira unija Moskve i Minska koja bi omogućila Putinu da ostane na vlasti kao predsjednik te unije bez ustavnih promjena u Rusiji. Lukašenko, koji je želio biti prvi u Bjelorusiji, to odbija. A kada se javnost digne protiv njega, Moskva se prenerazi i umjesto da pronađe neko rješenje, okrene se opet Lukašenku i prizna ga legitimnim predsjednikom. Iako je jedna od liderica pobune, Marija Kolesnikova, poručila da ne žele raskidanje ugovora s Rusijom. I nakon gotovo dva mjeseca prosvjeda većina stanovnica i stanovnika Bjelorusije i dalje želi čvrste veze s Moskvom. Ali ne žele Lukašenka. Kremlj, pak, želi Lukašenka i Bjelorusiju u svojoj sferi interesa. Petlja iz koje je teško izaći a da netko ne odustane od barem dijela svojih zahtjeva.

Namještena pobjeda

A onda su ove nedjelje bili izbori u Kirgistanu - na kojima je vladajuća klika namjestila pobjedu sebi odanih stranaka. To se javnosti nije svidjelo pa su pokrenuli mini revoluciju. Razvlastili su sadašnju elitu i vratili iz zatvora stare lidere. Većina ljudi uključenih u prevrat tvrdi kako su inspiraciju pronašli u Bjelorusiji i Habarkovsku. Moskva opet sjedi po strani i promatra situaciju. Bez ikakva interesa da se aktivnije uključi, očito i bez ideje kako da se uključi, kao i mehanizma kojim bi djelovala.

U međuvremenu su rat počeli Armenija i Azerbajdžan oko spornog područja Nagorno Karabaha. Riječ je o kavkaskoj regiji, izuzetno osjetljivoj za Rusiju jer se u neposrednoj blizini nalaze nestabilne ruske republike Čečenija, Ingušetija i Dagestan. Prije četiri godine sukob je trajao četiri dana i Rusija je svojim posredovanjem zaustavila eskalaciju. Sada se sukob pretvara u otvoreni rat, a Moskva djeluje kao EU: šalje priopćenja da treba zaustaviti sukobe i rješenje potražiti za pregovaračkim stolom. Čak i Armenija, koja joj je i dalje snažno vjerna, vidi da od Rusije nema pomoći. Turska dotle samo što izravno vojskom nije stala na stranu Azerbajdžana, Čečenija i Afganistan daju punu podršku Azerbajdžanu, a iz Teherana upozoravaju na prijetnju regionalnog sukoba. Postsovjetski prostor gori, a Moskva se češlja.

Sve to vide u Pekingu i trljaju ruke. Upravo na prostoru "-stanova" (Kirgistan, Uzbekistan, Kazahstan, Tadžikistan, Turkmenistan) žele ojačati prisutnost kako bi stvorili stratešku dubinu i postali eurazijska sila. Zbog toga, između ostalog, traje i brutalno pokoravanje muslimana Ujgura u Istočnom Turkestanu, Xinjiangu, pokrajini koja graniči s Kirgistanom. Kina je svjesna kako joj se otvara jedinstvena prilika da redefinira sadašnji partnerski odnos s Rusijom pretvarajući je u podređenu stranu u odnosu.

Moskva je napravila ozbiljnu stratešku pogrešku jer je dobar dio vremena prošle i ove godine kao politički prioritet postavila pitanje stvaranja uvjeta za ostanak Putina na vlasti. U međuvremenu je Turska ušla u Libiju i očuvala vladu u Tripoliju, a ruski favorit, maršal Kalifa Haftar, ostao je gubitnik. Nisu mu pomogli ni ruski plaćenici. Nastavljena je ruska izloženost u Siriji, tamošnji počinitelj masakra nad svojim stanovništvom, diktator Bašar al-Asad, optužio je Tursku da je odgovorna za rat u Nagorno Karabahu, ali Rusija od toga nema koristi.

Stanje u Siriji nikako da se smiri i traži stalni ruski angažman uz neprestana trenja sa SAD-om i Turskom. Kina se i u Afganistanu nameće kao prvi partner talibanima, a Indija se sve snažnije okreće SAD-u. I konačno, ali ne najmanje važno, pandemija je zaustavila oporavak ruske privrede koji su, unatoč sankcijama, mudro vodili Elvira Nabiullina, čelnica središnje banke, i Anton Siluanov, ministar financija. Ruskinje i Rusi su navikli na težak život, povijesno su očvrsnuli i pripravni na žrtvu. Ali, Putin im je bio omogućio i bolji život, a sada ne uspijeva zaustaviti pad standarda.

Zaklada Jamestown, preciznije njezin odjel koji se bavi Eurazijom, navela je tri ključna vanjskopolitička instrumenta koja su omogućila jačanje Rusije na globalnom planu: vojna moć, specijalne operacije i izvoz energenata. Vojska je pretjerano rastegnuta, specijalne operacije djeluju sve nespecijalnije (slučaj Navalni, pa bivši agent Sergej Skripalj), a energenti su jeftini i ima ih na tržištu u izobilju: Rusija više ne može prijetiti Europi zimom jer će se njezin plin zamijeniti tekućim. Dakle, sva tri stupa na kojima je Putin gradio novu, moćnu globalnu Rusiju ozbiljno su uzdrmana. I posljedica toga je nered koji vlada u ruskom dvorištu, a u dobroj mjeri i u kući - gdje se situacija iz temelja promijenila.

Dok je cijela Rusija 2014. godine likovala i slavila kad je Putin anektirao Krim i pokrenuo rat u Ukrajini dajući punu i svekoliku podršku pobunjenicima na istoku te zemlje - tada je podrška ruskom predsjedniku prelazila 80 posto - sada to malo koga zanima. Elena Galkina, politička analitičarka i doktorica povijesnih znanosti, navodi kako rusku javnost danas bitno više zanimaju još jedna devalvacija rublje i posljedični rast cijena nego bilo kakav vanjskopolitički uspjeh.

Tome treba dodati da ista ta javnost vidi da njihov lider, sve donedavno neupitni vladar Kremlja i postsovjetskog prostora, gubi svoju magičnu moć te nije u stanju ostvarivati pobjede na vanjskopolitičkom planu. A to dodatno nagriza sliku i stvara okolnosti u kojima će biti vrlo teško igrati na nacionalne emocije, na potrebu žrtve za "carstvo". Nije slučajno da je Moskva u ovim pandemijskim okolnostima pristala na primirje u Ukrajini te čak pokazala određenu spremnost na ustupke. "S naše strane, mi smo pripravni olakšati oporavak rusko-ukrajinskih odnosa na svaki mogući način", rekao je ovaj tjedan Vladimir Putin.

Gašenje požara

No, na unutarnjem planu ne treba očekivati bjeloruski ili kirgistanski scenarij. U tom bi slučaju opet došlo do nestabilnosti i nesigurnosti koja je karakterizirala prvih deset godina nakon raspada Sovjetskog Saveza, a to javnost ne želi. Ali, nitko ne kaže da na vrhu piramide vlasti mora nužno sjediti Putin. Jer, kao i u svakom autoritarnom sustavu, ključne se odluke donose unutar zatvorenih vrata vladajuće elite. Parlament je samo dimna zavjesa koja treba pokazati da zastupnici prihvaćaju takvu politiku.

Postoji jedna snažna poveznica Armenije, Bjelorusije i Kirgistana. Sve te tri zemlje su članice i Organizacije ugovora o zajedničkoj sigurnosti (CSTO), mehanizma koji je Moskva formirala na dijelu bivšeg SSSR-a kako bi se nametnula kao zaštitnik i regionalni sigurnosni lider. A članice su i Eurazijske ekonomske unije (EAEU), ekonomske asocijacije koju je pokrenula Rusija i koja od nje ima najviše koristi. CSTO je objavio da ne kani pružiti podršku Armeniji jer se borbe ne vode na njezinu ozemlju - što je točno - nego na prostoru koji međunarodnopravno pripada Azerbajdžanu. U slučaju da Azeri uspiju u svom planu u potpunosti ili djelomično, to će svakako imati utjecaj na daljnje odnose Armenije i Rusije.

Neće doći do potpunog okretanja leđa jer je Armenija vitalno ovisna o Rusiji, ali mogla bi se jače otvoriti prema EU ili NATO-u. Kirgistan će također ostati vjeran Rusiji, ali Kina će svakako pokušati maksimalno ojačati svoj utjecaj u toj resursima bogatoj zemlji koristeći svoja klasična sredstva: podmićivanje. Njima je svejedno tko je na vlasti, važno je samo da oni mogu provoditi svoje ekonomske planove u sklopu projekta "Jedan pojas, jedan put". Kirgistan trenutačno duguje Kini 1,8 milijardi dolara, što predstavlja polovicu javnog duga te zemlje. To sve posebno brine one zabrinute u Kremlju jer dovodi u pitanje vjerodostojnost organizacija koje je Moskva formirala kako bi se definirala regionalnim liderom, protutežom (u bitno manjem opsegu) EU i NATO-u.

I dok neimenovani ruski diplomat za Financial Times tvrdi kako je teško da će Putin moći ugasiti sve te požare u susjedstvu, novi su izazovi pred vratima. Izbori će se održati u Moldaviji, Gruziji i Tadžikistanu. U prve dvije zemlje mogu se očekivati burni postizborni prosvjedi po bjeloruskom ili čak kirgistanskom modelu. Pritom i u Moldaviji i u Gruziji postoji snažna proeuropska struja koja želi prekinuti ovisnost o Moskvi: dakle, situacija dijametralno suprotna od Bjelorusije i Kirgistana.

Dodatni je problem što u obje te zemlje postoje zamrznuti sukobi koje podržava Rusija: Pridnjestrovlje u Moldaviji, koje ne priznaje vlast glavnoga grada Kišinjeva, a u Gruziji dvije pokrajina: Južna Osetija i Abhazija. Zbog ove prve je 2008. godine ruska vojska stigla zamalo do Tbilisija. Sada je pitanje bi li se Moskva na to odlučila, a ako bi se i odlučila, bi li rezultat bio isti kao tada kad je Gruzija hametice potučena. Protivnici proruskih vlasti mogli bi biti osokoljeni ruskom rezerviranošću u Bjelorusiji i Kirgistanu te na tom valu planirati osiguranje izborne pobjede. Izbori u Kazahstanu bit će u siječnju, a i ondje je sve snažnija opozicija.

Dmitrij Trenin, direktor Carnegie centra u Moskvi, na Twitteru je bio nedvosmislen: "Razvoj stanja u Bjelorusiji, Karabahu i Kirgistanu vodi me do dva zaključka: krhkost postsovjetskih država i ograničenja ruske uloge kao sile koja upravlja regionalnim poretkom. Druge zemlje, poput Turske, sve odvažnije ulaze u taj prostor. Tako izgleda multipolarnost". Trenin zatim poziva na definiranje ruskih interesa, realnih ciljeva, strategije i taktike te instrumenata. "Tromost i improvizacija moraju prestati", piše taj ugledni stručnjak za Rusiju, kojeg čitaju u Kremlju. Ne nužno i Putin u svojoj samoizolaciji.

Gotovo paradoksalno, ali u svom poznatom eseju "A Geostrategy for Eurasia", objavljenom u časopisu Foreign Affairs 1997. godine, Zbigniew Brzezinski precizno je definirao probleme s kojima se Rusija sada suočila. "U središtu Eurazije, prostoru između Europe koja se širi i Kine koja raste regionalno, ostat će politička crna rupa sve dok se Rusija konačno ne redefinira kao postimperijalna država". Za to je ključno da postsovjetske države budu vitalne i stabilne jer postoji opasnost da Srednja Azija postane poprište etničkih konflikata balkanskog tipa. No, budući da je riječ o Poljaku, u Moskvi ga baš i ne čitaju.

Rusija ništa od navedenog nije učinila i posljedice su sada svima vidljive. Moskva slabi na prostoru na kojem bi morala biti jaka kako bi se zaštitila. Budući da je preuzeo svu vlast, sva odgovornost za ovakav razvoj pada na Vladimira Putina. A on je, kao i svi autokrati, javne interese zamijenio osobnim. I pokazao strah od mogućeg bjeloruskog scenarija u Rusiji. Na to su reagirali Turska, Azerbajdžan, Kirgistan i Kina, a vidjet ćemo tko još.

Treba imati na umu da je stabilna Srednja Azija, posljedično i Eurazija, od vitalne važnosti za Europu. Stoga je jasnije zašto je francuski predsjednik Emmanuel Macron inzistirao na otvaranju razgovora s Rusijom te zašto Angela Merkel i dalje podržava Sjeverni tok 2. Ideja sigurnog i ekonomski povezanog prostora od Lisabona (može i Vancouvera) do Vladivostoka zalog je mirne budućnosti i građenja odnosa s Kinom s jednakih početnih pozicija. Kaos na tom području za Europu je sigurnosna i ekonomska noćna mora. I možda je zato vrijeme da netko zamijeni Putina.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. listopad 2020 20:23