Dosadašnji "ministar vanjskih poslova" Ruske pravoslavne crkve mitropolit Ilarion (55) otjeran je s te dužnosti, istjeran je iz stalnog sastava arhijerejskoga Svetog sinoda RPC i protjeran iz Rusije u Madžarsku, da odsad ondje bude mitropolit budimpeštanski i ugarski.
Taj se premještaj, s druge strane, predočava kao preuzimanje osjetljivih diplomatskih veza Ruske pravoslavne crkve sa zemljama i crkvama koje drže rusku stranu u agresiji na Ukrajinu, ili barem ne lome javno štap nad Ruskom pravoslavnom crkvom. U tom sklopu je objavljeno da je Ilarion bio u Budimpešti od 1 do 5 lipnja, te da se ondje sastao s predstavnicima Katoličke crkve, Srpske pravoslavne crkve, te madžarske vlade.
To objašnjenje pomalo podsjeća na sovjetsku praksu po kojoj je Vjačeslav Molotov, pavši u nemilost poslije neuspješnog puča protiv Nikite Hruščëva, poslan na važno mjesto ambasadora u Mongoliju, a njegov ortak Georgij Malenkov na važnu dužnost direktora hidroelektrane u Kazakstanu, prije nego se angažirao u Ruskoj pravoslavnoj crkvi kao čtec.
Posljednji formalni čin defenestracije mitropolita Ilariona obavljen je u utorak, na zasjedanju Svetog sinoda (faktički: "vlade") Ruske pravoslavne crkve, pod predsjedanjem patrijarha moskovskoga i sveruskoga Kirilla (Gundjaeva). Ilarion (Alfeev) "oslobođen je dužnosti" predsjednika Odjela vanjskih crkvenih veza RPC. Na toj je dužnosti naslijedio 2009 baš Kirilla, koji je tada izabran za patrijarha. Ilarion je istodobno "oslobođen" i dužnosti rektora Općecrkvene aspiranture i doktoranture RPC, dakle mjesta na kojemu se pronalaze i filtriraju najobrazovaniji kadrovi te najmnogoljudnije pravoslavne crkve na svijetu.
Te su dvije dužnosti razdvojene. Novi predsjednik Odjela vanjskih crkvenih veza RPC je 37-godišnji mitropolit hersoneski i zapadnoevropski te patrijarhalni egzarh zapadnoevropski Antonij (Sevrjuk), koji je od Ilariona preuzeo i naslovnu titulu mitropolita volokalamskoga. Novi rektor je protojerej Maksim Kozlov.
Što je presudilo Ilarionu, koga su, kao mogućega Kirillova nasljednika, navodili stručnjaci, poput sociologa religije Nikolaja Mitrohina ili religijskog komentatora Nove gazete Aleksandra Soldatova? Tražeći odgovor na to pitanje zalazimo na teren spekulacije, na kojemu tri indiciju mogu, ali ne moraju imati težinu dokaza.
Indicije su zasad dvije: Ilarion nije glasno podržao agresiju Putinove soldateske u Ukrajini, a i u nekim drugim aspektima, počev od odnosâ s Katoličkom crkvom, pokazao je isuviše samostalnosti. Tvrdi se da ga je Kirill zvao "autokefalnim", što se doslovce s grčkoga može prevesti i kao "svojeglav" – a u crkvama u načelu jedna je glava misleća, a ostale su mahom izvršne, osim ako ne smjeraju "odsjeći" misleću glavu. Barem u Ruskoj pravoslavnoj crkvi nije kroz povijest manjkalo patrijarha koji su svrgnuti i zatvoreni u manastir.
Možda Ilarion nije dovoljno slijedio Kirillov zaokret. U utorak je objavljeno da moskovski i sveruski patrijarh osobno preuzima nadzor nad krimskim pravoslavnim eparhijama u Džankoju, Simferopol'u i Feodosiji. A kad je 2014 predsjednik Putin proglasio aneksiju Krima, patrijarh Kirill je nije podržao, pa čak nije pribivao svečanome Putinovu govoru. U međuvremenu se, očito, promijenila Kirillova pozicija.
Možda i zato što je u Svetom sinodu ojačala struja sklona striktnijem povezivanju s ruskim imperijalizmom i nesklona daljnjem otvaranju prema Katoličkoj crkvi i Zapadu u cjelini.
Ilarion je bio na glasu – dobru ili zlu, ovisi o koncepciji uloge crkve u društvu – kao predvodnik naobrazovanije i najkulturnije grupe u vrhu Ruske pravoslavne crkve. Poznat je kao skladatelj, čija je crkvena glazba izvođena i u Vatiaknu. S druge strane, znao je čvrstom rukom provoditi raison d'etat Ruske pravoslavne crkve. tako je, primjerice, u Londonu rerusificirao pravoslavnu crkvu koju je prethodni metropolit i zapadnoevropski egzarh Anthony (Bloom) "opasno" približio evropskoj kulturi. Usput, Bloomova mati je bila polusestra skladatelja Aleksandra Skrjabina, iz iste grofovske obitelji u kojoj je rođen Molotov.
Dakako da se najviše konfabulira oko eventualnog sukoba u pogledu pozicije Ruske pravoslavne crkve u Ukrajini, kojoj je odmah po raspadu Sovjetskog Saveza odobrena široka autonomnost, ali ne i formalna autonomija, a i Kirill i njegov prethodnik Aleksij su odbijali pomisao da joj se dâ autokefalnost. Na kraju se ondje pravoslavna crkva raščetvorila, pa je ujedinjena Pravoslavna crkva Ukrajine dobila autokefalnost od carigradskoga Ekumenskog patrijarhata, a nedavno je i Ruska pravoslavna crkva u Ukrajini svoju široku autonomnost jednostrano proglasila punom autonomijom.
Nije poznato koje je pozicije u tom pogledu imao Ilarion kada nije istupao javno nego u okvirima Sinoda, nije poznato na čemu je definitivno puklo između njega i Kirilla. Vjerojatno točka pucanja nije bila samo jedna.