Divovska raketa na nuklearni pogon, vojne baze na Mjesecu kako bi se preduhitrilo neprijatelje na Zemlji, dramatični trenuci spuštanja Neila Armstronga i Buzza Aldrina na Mjesec, tragična smrt kozmonauta Vladimira Komarova, neke su od priča iz netom objavljene knjige 'Amazing Stories of The Space Age' Roda Pylea. Novinar, dokumentarist i povjesničar Rod Pyle dosad je objavio čak 10 zapaženih knjiga koje se bave poviješću i tehnologijom svemirskih istraživanja.
- Rastao sam tijekom svemirske utrke i temeljito pratio NASA-ine misije istraživanja Mjeseca. Bilo je to čudesno doba. Tijekom pisanja 10 knjiga o svemirskim istraživanjima, došao sam i do svemirskih priča koje nisu bile na naslovnicima ili se o njima malo pisalo. Mnoge su bile stroga tajna sve do prije nekoliko godina. Kada su postale dostupne, kao pisac i dokumentarist želio sam te priče podijeliti s ostalim ljudima - rekao mi je Rod Pyle koji živi i radi u Kaliforniji.
Na početku razgovara, zanimalo me je li svemirsko nadmetanje između SAD-a i Sovjetskog Saveza u osnovi bila utrka u naoružavanju.
- To je zapravo bio rat bez pucnjave za dominaciju svjetskog mnijenja, test tehnološke superiornosti, obrazovnih sustava, ali i nadmetanje civilnog, američkog i vojnog, sovjetskog, svemirskog programa. Naposljetku, bila je to borba između političkih sustava. Oba su programa nastojanja počela s prenamijenjenim nuklearnim projektilima, ali s težnjom prema Mjesecu. Također, oba su programa razvila različite rakete i svemirske brodove koji nisu bili za vojne svrhe - rekao je Rod Pyle.
Dalekometni projektil
- U SAD-u su to bile rakete Saturn V te Apollo kapsula i lunarni lander. Sovjeti su imali N-1 raketu, koja nažalost nije nikad bila uspješna, kapsulu Sojuz i lunarni lander za jednu osobu. Iako su ti strojevi mogli imati vojnu primjenu, nikad nisu bili korišteni na taj način. Kasnije operacije s američkim shuttleom i sovjetskim Buranom mogle su se podvući pod vojne želje, ali nikad nisu bile dobre u toj ulozi - dodao je Pyle.
U svojoj knjizi on se bavi i Wernerom von Braunom (1912.-1977.), njemačkim raketnim stručnjakom i jednim od konstruktora dalekometnih projektila V-1 i V-2, kojima je bombardirana Engleska, posebice London. No, u sklopu tajne operacije Paperclip (spajalica) von Braun je bio jedan od stotina njemačkih znanstvenika i stručnjaka koji su nakon Hitlerova sloma prebačeni u SAD, dobili državljanstvo i ostvarili svoj američki san. Werner von Braun imao je ključnu ulogu u razvoju američkog svemirskog programa. Vodio je razvoj rakete Saturn V pomoću koje je misija Apollo 11 1969. godine lansirana na Mjesec, a NASA ga na svome web-siteu opisuje kao 'najvećeg raketnog znanstvenika u povijesti'. Von Braun nije imao mnogo moralnih dilema i bilo mu je svejedno hoće li raditi za Ujaka Joea (Staljina) ili Ujaka Sama, tj. za Amerikance.
- Uvijek sam jedino želio imati bogatog ujaka - rekao je jednom prilikom von Braun.
Zanimalo me što Amerikanci danas misle o njemu.
Loša uloga
- Bio je briljantan inženjer, rođeni lider, karizmatički gospodar utjecaja, i vjerojatno izvanredan igrač pokera. Iako o von Braunovoj lošoj ulozi tijekom Drugog svjetskog rata postoje ozbiljni navodi, mi vjerojatno nikad nećemo saznati cijelu istinu o njemu. Von Braun je tvrdio kako je bio prisiljen priključiti se njemačkom SS-u te da je jedini način da nastavi svoj posao bio taj da se pridruži nacističkoj stranci. Ali kad je jednom stigao u NASA-u svi su moralni problemi oko njega nestali: volio je Ameriku i bio je jako uspješan. Danas je javno mnijenje o njemu uglavnom pozitivno, s izuzetkom znanstvenika koji duboko uranjaju u pitanja njegove prošlosti iz 1940-ih - rekao je Pyle.
Upitala sam moga sugovornika je li na von Brauna utjecao Herman Potočnik Noordung, slovenski inženjer rođen u Puli i autor knjige 'Problem vožnje svemirom'. Hermana Potočnika danas povjesničari smatraju jednim od pionira astronautike.
- Da, koliko ja znam, Herman Potočnik je utjecao na von Brauna. Potočnikovi nacrti za svemirsku stanicu, koja bi putem rotacije stvorila umjetnu gravitaciju, gotovo su doslovno preneseni u ranim von Braunovim planovima za svemirsku stanicu objavljenim u Magazinu Collier 1950-ih. Potočnikova je knjiga objavljena 1929. godine, a von Braunov dizajn je izašao na vidjelo 1945./1946. Dobre ideje ne dolaze tako lako pa je čudesno kako je Potočnik smislio rješenje tako rano dok su drugi tek pokušavali otkriti kako samo doći do orbite. U svakom slučaju, Potočnik je bio izvanredna, ali i podcijenjena osoba u razvoju svemirskih letova - ustvrdio je Pyle.
Ozbiljni problemi
U svojoj knjizi Rod Pyle se bavio i povijesnom misijom Apollo 11 koja je u srpnju 1969. godine na Mjesecu rezultirala Armstrongovim 'malim korakom za čovjeka, ali velikim za čovječanstvo'. Široj javnosti nije poznato da su se tijekom spuštanja na Mjesec Neil Armstrong i Buzz Aldrin suočili s ozbiljnim poteškoćama.
- Apollo 11 se već približavao odredištu kada su Armstrong i Aldrin napustili orbitu da bi sletjeli. Na pola puta je računalo počelo bljeskati s porukama o grešci - a na računalu iz 1960-ih su takve stvari i te kako privlačile pozornost. Napokon je Armstrong, već prilično nisko, skoro na mjestu slijetanja, ručno preuzeo upravljanje, gledajući kroz trokutasti prozorčić. Za 30 sekundi će ostati bez goriva i već je vjerojatno prenisko da bi mogao prekinuti proceduru - jednostavno mora sletjeti. Od uskovitlane prašine ne vidi ništa, a instrumenti na toj visini nisu točni. Tada je opazio sjenu Mjesečevog modula na površini te se navodio tom sjenom i Aldrinovim mirnim glasovnim komandama. Sreća i slučajnosti su, eto, temelj svemirskih letova - ispričao je Pyle.
U knjizi je pisao i o sovjetskom svemirskom programu. Osvrnuo se i na tragičnu smrt kozmonauta Vladimira Komarova, prve ljudske žrtve u svemirskim letovima. Komarov je poginuo 1967. godine prilikom povratka njegove letjelice Sojuz 1 na Zemlju. Neki povjesničari tvrde da je Komarov poslan u svemir iako su njegovi pretpostavljeni znali da se neće vratiti živ.
- Mislim da nitko nije želio da Komarov pogine. On je već bio junak. Samo se željelo da do 1. svibnja, velikog nacionalnog praznika u Sovjetskom Savezu, poleti Sojuzom. Kozmonauti su znali da Sojuz 1 nije spreman za let, kao ni Apollo koji se mučio sa stotinama problema. Požar u kapsuli Apollo 1 na zemlji početkom 1967. godine odnio je život trojice astronauta pa je američki svemirski program dobio 18 mjeseci predaha. Tada je pogurnut sovjetski svemirski program, ali prebrzo kao što se pokazalo. Komarov je znao da je osuđen na propast prije nego što je poletio u kapsuli Sojuz 1 koja je imala mnoštvo problema. Ali kao dobar ruski kozmonaut i vojnik, Komarov je preuzeo misiju. Naposljetku, uz sve poteškoće, možda bi preživio da je sve bilo u redu s njegovim padobranom. No, poginuo je i to je uistinu tužna priča - naglasio je Pyle.
Nečujno jedrenje
Zanimalo me koje su bile najbizarnije svemirske misije.
- U knjizi sam podrobnije opisao njemački dizajn za raketoplan iz 1943. godine. Ideja je bila da bude poguran do suborbitalnog svemira, porinut do stratosfere kako bi bombardirao New York, a zatim bi nečujno odjedrio do japanskog teritorija na Pacifiku gdje bi sletio. Bio je to impresivan, ali nepraktičan plan. Zatim, postojali su različiti planovi u američkoj vojsci kako bi se napravile borbene baze na Mjesecu. Sve se to razmatralo 1950-ih s namjerom da bude operativno do 1965. godine, i to zajedno s lunarnim vojnicima i ručno nošenim nuklearnim oružjem kako bi se zaštitili od sovjetske kopnene invazije iz ruske baze na Mjesecu. To vjerojatno ne bi uspjelo, barem ne kako je bilo planirano i sa zamišljenim proračunima. No, to su zabavni planovi za istraživanja, baš kao i za pisanje - ispričao je Pyle.
Upitala sam ga naposljetku tko je njegov omiljeni svemirski junak.
- To je Joe Engle, posljednji preživjeli pilot X-15, preteče shuttlea. On je gospodin u klasičnom smislu riječi, a nevoljko junak. Nikada mu nije bilo jasno zašto se oko svega toga diže velika buka. Dobro ga poznam. Stoga je na vrhu moje liste, zajedno s Geneom Cernanom, Buzzom Aldrinom i Neilom Armstrongom, kao i mnogo drugih imena iz tog doba - rekao je Pyle.
- Također, moramo odati priznanje i sjetiti se 400.000 ljudi na terenu koji su radili na programu Apollo. Mnogi su radili na vlastitu štetu: zbog programa Apollo uništeno je više brakova i obiteljskih domova. I ti su ljudi heroji. Kako bi omogućili slijetanje na Mjesec ti nezamjetni muškarci i žene u sjeni su radili godinama, propuštajući večere i ne viđajući svoje obitelji. Oni zaslužuju veliko priznanje za uspjeh programa Apollo - zaključio je Pyle.