Može li jedan čovjek svojim pisanjem srušiti dva američka predsjednika? Ne može, ali Bob Woodward, koji je u suradnji s kolegom iz Washington Posta Carlom Bernsteinom putem afere Watergate pomogao srušiti Richarda Nixona, svojom novom knjigom “Fear” (strah) zadao je ozbiljan, iako sigurno ne i zadnji udarac administraciji Donalda Trumpa.
Woodward je washingtonska institucija i novinarska legenda. Već dugo ne sudjeluje aktivno u životu Washington Posta, jer 74 su mu godine, ali s titulom “pridruženog urednika” zadržava status stalnog suradnika ponovo oživjelog washingtonskog dnevnika. Osim za pisanje knjiga, a napisao je barem po jednu o svakom američkom predsjedniku nakon Nixona, u vrijeme dok im je trajao mandat (točnije - napisao je ukupno 19 knjiga o devet predsjednika), posjeduje gotovo nevjerojatan talent za promociju vlastitog rada. On zna da nije dovoljno biti legenda da bi knjiga koju napiše postala bestseler. U danima uoči izlaska knjige o Donaldu Trumpu gotovo da nije bilo značajnije američke televizijske mreže (osim Foxa) na kojoj nije gostovao. Tiskani mediji širom svijeta vruće su odlomke predstavili unaprijed. Rezultat: u samo tjedan dana samo u SAD-u knjiga je prodana u više od milijun primjeraka.
Netko bi mogao reći kako je malo toga što je Woodward donio u ovom, relativno zakašnjelom, izdanju novo. Svi znamo da Donald Trump nije tipičan američki predsjednik. Svatko je već mogao čuti sve o njegovim ekscentričnim ispadima. Autor Michael Wolff još je u siječnju objavio “Fire and Furry” gdje je prikazao “borgijanski kaos” u Trumpovoj Bijeloj kući... Ali zaboravite Wolffa i ostale koji se bave Trumpovim karakterom i “ludilom”, i koje je komunikacijska služba Bijele kuće relativno lako neutralizirala serijom demantija. Woodward kroz priču o mahnitom predsjedniku donosi insajderski izvještaj o raspadajućem sustavu u najmoćnijoj državi svijeta. Priču iz prve ruke, dovoljno strašnu da je jasno kako nije izmišljena. Tu demantiji više ne pomažu predsjedniku, ali zato što su stigli strelovito, prvi čak i prije nego što je knjiga objavljena, ukazuju na strah i pomažu velikoj Woodwardovoj promotivnoj akciji.
Zaštićeni svjedoci
Kada piše knjige o predsjednicima, Woodwardovi izvori su stvarni, iako su mnogi ostali nespomenuti. Znamo sigurno zapravo samo za Reincea Priebusa, Trumpova prvog šefa ureda, Garyja Cohna, njegova bivšeg ekonomskog savjetnika, kamo je stigao s mjesta prvog čovjeka Goldman Sachsa, i brzo požalio, i za Roba Portera, također bivšeg pozadinskog tajnika. Svi ostali mogu se, tko manje, tko više, samo naslutiti, ali gotovo da nema čovjeka iz Bijele kuće koji nije pristao na razgovor s Woodwardom, pod uvjetom da dobije status “zaštićenog svjedoka” i da njegovo sudjelovanje ostane nespomenuto.
- Ljudi se boje za svoj posao, to im ne treba zamjeriti - rekao je Woodward gostujući kod Stephena Colberta, nasljednika Davida Lettermana. To međutim ni u jednom trenutku ne umanjuje uvjerljivost napisanog, čak niti nakon što se Bijela kuća očitovala o knjizi kao o “plodu Woodwardove fikcije”.
Woodward ne piše lijepo, on nije autor čije bi radove zbog virtuoznog stila objavljivali New Yorker ili Vanity Fair. On, međutim, u svaku rečenicu ulaže duge sate istraživačkog rada, i to je jasno vidljivo. Nema praznog hoda, nema scenografije, nama uljepšavanja. “Fear” je pisan još škrtije od prijašnjih Woodwardovih knjiga, autor je vjerojatno zaključio da je tema sama po sebi dovoljno atraktivna. I u pravu je, teško je prestati čitati taj slijed nevjerojatnih, a ipak uvjerljivo stvarnih podataka.
Woodward ne radi sam, ima tim pomagača koji za njega istražuju, provjeravaju već prikupljene citate, mjesta, događaje i detaljno istražuju kronološki slijed iz kojega je onda moguće iščitati kontekst. Iz toga tima izdvojena je samo Evelyn M. Duffy, kao Woodwardova dugogodišnja “osobna urednica” koja, priznaje Woodward u uvodu knjige, po svemu zaslužuje da je se smatra koautorom. Zašto nije, vjerojatno treba pitati izdavača (Simon & Schuster).
Autor, unatoč godinama i stečenom statusu, ne odustaje od vlastitog “pješačkog” doprinosa. “Morate ući ljudima u kuću”, kaže. Svoje “visoke izvore” iz Bijele kuće sam je u kasne noćne sate vrebao pred kućnim pragom. Gotovo nijedan ga, kaže, nije odbio. Razgovori su često trajali do zore. (“Ni samom mi nije jasno zašto to radim, 74 su mi, napravio sam dovoljno, ali to je nerv koji me tjera da umjesto okretanja telefona sjednem nekome pred vrata i čekam što će mi reći oči u oči”, rekao je.)
Talentirani cirkusant
Danas više gotovo da nema smisla donositi citate iz knjige iz koje svakoga dana negdje bude objavljen poneki odlomak. Ipak, možda za ilustraciju vrijedi donijeti ulomak prvog Trumpova razgovora sa Steveom Bannonom i Davidom Bossiejem, republikanskim aktivistom i zakletim protivnikom Clintonovih. Razgovor je iz 2010. godine, kada je Bossie došao na ideju da bi se Trumpa možda trebalo uključiti u predsjedničku utrku: “Da bi republikanci podržali vašu kandidaturu, trebali bi riješiti neke problematične točke iz vaše prošlosti”, rekao je Bossie Trumpu. “Ja nemam takvih točaka, o čemu govorite”, suprotstavio se Trump.
“Izjasnili ste se višekratno kao zagovornik ženskog prava na izbor, da biste bili konzervativni kandidat morate biti protivnik pobačaja”, rekao je Bossie. “Ja sam protiv pobačaja”, rekao je Trump. “Postoji trag vaših izjava”, rekao je Bossie. “To ćemo srediti, samo recite što trebam biti. Kako to zovete? Za život? Ja sam za život, kažem vam”, rekao je Trump. Problem je, pokazalo se kasnije, što on s jednakom lakoćom stavove mijenja i kao predsjednik, i što ih je u stanju promijeniti u jednom danu.
Tada se ipak nije kandidirao. Obamina pobjeda bila je previše izgledna, a Steve Bannon, kojega je Bossie doveo kako bi onjušio potencijalnog kandidata, Trumpa je smatrao talentiranim cirkusantom. Šest godina kasnije, kada je Trump ipak odlučio krenuti u kampanju, na čelu bitke za republikansku pobjedu našli su se Donald Trump, kao predsjednički kandidat, Steve Bannon, kao šef kampanje, i Kellyanne Conway, žestoka republikanska aktivistica, kasnije prepoznata kao autorica sintagme “alternativna stvarnost”. Sve troje bez ikakvog iskustva u pravoj politici i bez ijednog odrađenog dana u bilo kakvoj političkoj kampanji. Pobijedili su.
Završetak ipak pripada Trumpovu odvjetniku Johnu Dowdu. Ali dok svi citiraju Dowdovo uvjeravanje predsjednika da treba odustati od svjedočenja u istrazi (o suradnji s Rusijom u vrijeme izborne kampanje), kao i njegovo uvjeravanje istražitelja kako njegov klijent ne može svjedočiti jer je za to psihički nesposoban (što jest jedan od najluđih dijelova knjige), ja bih se zadržao na onome što je Dowd rekao samom Trumpu: “Nitko neće pokrenuti proceduru vašeg opoziva (‘impeachment’). Cijeli Washington je horda kukavica. Mediji i Kongres? Oni nemaju želuca za to. Zbog čega da vas smjene? Zato što provodite članak II (članak ustava SAD koji daje izvršnu ovlast predsjedniku)? Htio bih vidjeti šefa Kongresa da tu ideju iznese pred odbore...”
U ovom zadnjem Dowd je bio u pravu. Vjerojatno nijedan predsjednik nije se u svojem mandatu morao suočiti s toliko teškim permanentnim pritiskom. Dosad nitko nije zatražio njegov opoziv. I upravo zato, nakon što se pročita svih 456 Woodwardovih stranica, njegova knjiga o Trumpu ostaje kao zastrašujući dokument vremena.