Strukturu sagrađenu od lošeg, trulog i neprimjerenog materijala rađenu na temelju vlastitog nacrta bez stručnog znanja možete nakon toga premazati najsvježijom bojom, ali u srži ostaje trulom. Ako je još zaglavni kamen strukturno nefunkcionalan, tada nije pitanje hoće li, nego kad će početi urušavanje. A ako je drugom mandatu pristupio Trump, nekretninski magnat uvjeren da sve zna... Struktura je izdržala godinu dana, a onda je počelo ruiniranje.
Odluka američkog Vrhovnog suda 20. veljače kojom je presudio da Trumpove carine nadilaze ovlasti koje mu je dao Kongres može se smatrati trenutkom kad je počeo gubiti i ono malo obzira koje je gajio prema obvezi javne službe jer je razoren temelj njegove fiskalne politike. U razgovoru s The New York Timesom objavljenom početkom siječnja Trump je rekao: "Da, postoji jedna stvar. Moj vlastiti moral. Moj vlastiti um. To je jedino što me može zaustaviti. Ne treba mi međunarodno pravo. Ne želim nikome nauditi."
U tijeku je najveća pljačka u povijesti Bijele kuće
Posljednja rečenica u nizu pokazala se neistinom već krajem veljače. Tada je njegov glavni pregovarač koji ništa nije ispregovarao, Steve Witkoff, obznanio kako Trump ne shvaća realnost. Rekao je da predsjednik ne razumije zašto se Iran ne predaje iako ga je okružio moćnom vojnom silom. Signal da je predsjednikov um pomućen, morala ako je i bilo više nema i odlučio je da netko mora platiti zbog njegovog poraza.
Na vanjskom planu to je Iran, na unutarnjem počinje sječa ministrica, prvu u ožujku otpušta Kristi Noem, ministricu domovinske sigurnosti, početkom travnja Pam Bondi, ministricu pravosuđa, a ministrica rada Lori Chavez-DeRemer daje ostavku u ponedjeljak.
Trump bi bio smijenio i Tulsi Gabbard, direktoricu nacionalne obavještajne službe jer je više puta dala izjave koje su proturječile njegovima, ali, kako piše Axios, u tome ga je spriječio njegov dugogodišnji politički savjetnik Roger Stone. Kash Patel, direktor FBI-a, pod snažnim je pritiskom jer je časopis The Atlantic objavio riječi niza zaposlenika Biroa koji tvrde da se opija, nema ga na poslu i, ukratko, predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost.
Nije isključeno da bude sljedeći za kojim će se zatvoriti vrata. U Pentagonu vrije sukob ministra rata Petea Hegsetha, višekratno dokazanog da nema kapacitete potrebne za taj posao, s Danom Driscollom, tajnikom kopnene vojske (Army), kojeg mnogi vide novim ministrom. Hegseth je smijenio zapovjednika glavnog stožera kopnene vojske, generala Randyja Georgea, dok je Driscoll bio na odmoru. Situacija koja je daleko od idealne za vojsku vodi rat. Ne samo jedan.
Trump je u jednoj od posljednjih objava na TruthSocialu početkom tjedna napisao kako on pobjeđuje u agresiji na Iran, u što je samo on uvjeren, a zatim tumači da su njihovi, sada bivši vođe uglavnom nestali ("To je, osim svega ostalog, bila i promjena režima!"). Panični, već i paranoidni pokušaj opravdavanja neopravdivog: promjena režima bila bi rušenje Islamske Republike koja i dalje egzistira.
S druge je strane zločinački režim koji svakodnevno vješa nekog od sudionika prosvjeda s kraja prosinca i početka siječnja, čeličnim stiskom onemogućava bilo kakve pokušaje javnosti da mu se suprotstave, pri čemu mu naruku ide američko-izraelska agresija koja je homogenizirala naciju, pa čak i brojne manjinske skupine miruju (zabilježeni su sporadični sukobi Kurda i snaga sigurnosti).
Nedvojbeno je da unutar sustava koji vode nova lica postoji niz tenzija; teokracija i Revolucionarna garda su se pripremale za trenutak kada će s vlasti sići religijski vođa Ali Hamenei, jedan od rijetkih aktivnih sudionika revolucije koja je postala islamskom onog trenutka kad ajatolah Homeini sletio iz Pariza u Teheran. Poznata nepoznanica stvarna je uloga Modžtabe, Hameneijeva sina unutar zapovjedne hijerarhije u kojoj IRCG nastoji zauzeti što više vodećih pozicija.
I u takvim okolnostima, horribile dictu, iranski sustav djeluje razborito u donošenju odluka. Napadi na američke saveznike u Zaljevu lukav su potez koji je pokazao da im američke baze ne jamče sigurnost, a ne mogu djelovati odmazdom prema Iranu jer bi djelovali s Izraelom, što njihova javnost ne bi mogla prihvatiti. Teheran, tko god to sada bio, razumno je zacrtao nacionalni imperativ: istrpjeti napade.
Trumpova ministrica rada podnijela ostavku
Dok Trump bezuspješno poziva članice NATO-a i azijske saveznike da mu pomognu ne samo u otvaranju Hormuškog tjesnaca nego i u agresiji, Islamska Republika može se osloniti na dva stabilna saveznika, Rusiju i Kinu. Potonja je preuzela vodeću ulogu profilirajući se kao zaštitnica mira i slobodne plovidbe - SAD u Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji temeljnim, vitalnim interesima navodi "očuvanje slobode plovidbe na svim ključnim pomorskim putevima". Tri mjeseca nakon objave Hormuški tjesnac je blokiran.
Vanjska politika uvijek je projekcija unutarnje. Trumpova vanjska i sigurnosna politika pokazuje niz slabosti koje druge zemlje promeću u svoju korist. Izrael, primjerice: kad je donesena odluka o prvom prekidu vatre, Iran je rekao da se odnosi i na Libanon, SAD se složio, Izrael nije, pa je i SAD promijenio stav. Iran uči od Rusije i njezina pregovaračkog poigravanja Trumpom te čvrsto stoji na aksiomatskim pozicijama svjestan rizika koji dolazi novim napadima.
Računajući da je Trump pritisnut republikancima zbog rasta cijene goriva, saveznicima zbog ekonomske krize i željom da rat što prije predstavi kao pobjedu ovjerenu sporazumom. U tom je procesu glavna prepreka dokument koji je s Iranom postigao Barack Obama. Možda Teheran u Pakistanu, uz kinesku pomoć, ponudi opciju koju Trump neće moći odbiti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....