U 17 sati 18. svibnja 1993., prije točno 22 godine, nesretno je završila jedna velika ljubav, koja je postala metafora ratu u BiH.
Srbin Boško Brkić je osam godina bio u vezi s Bošnjakinjom Admirom Ismić kad je počeo rat u BiH. On je s roditeljima mogao otići iz opkoljenog Sarajeva, ali svoju voljenu nije htio ostaviti.
- Samo nas metak može razdvojiti, govorila je Admira.
Vršnjaci, tada 24-godišnjaci, maštali su kako da se dokopaju druge strane Miljacke, što je za njih značilo slobodu. Željeli su doći do Grbavice koju su u to vrijeme držali Srbi. Planirali su u Beograd pa dalje izvan zemlje.
Taj dan Admirina majka Nedreta je plakala, a otac Zijo nije htio govoriti jer se nije slagao s tim da krenu. No, Admira nije željela ostaviti svoju jedinu ljubav, piše klix.ba.
Screenshot: YouTube
Američki reporter Kurt Schork, koji je svijetu prenio priču o njihovoj tragičnoj ljubavi, 1993. za Reuters je napisao da su sve strane dozvolile da prođu liniju razgraničenja. I danas je nejasno zašto su pucali na njih.
Boško i Admira krenuli su prema mostu uz zid, hodali su najmanje 500 metara desnom obalom Miljacke, potpuno izloženi pogledima vojnika s obje strane. Držali su se za ruke kada su ih pogodili snajperski hici.
- Boško je prvi pao, ona je dopuzala do njega i zagrlila ga. Tako su umrli, ispričala je Boškova majka Radmila, koja nikad nije saznala s koje strane su pucali na mladi par jer nikada nije pokrenuta istraga.
Slika njihovih tijela u zagrljaju obišla je cijeli svijet, a CNN ih je nazvao sarajevskim Romeom i Julijom.
Sedam dana ih se nitko nije usudio maknuti s mosta. Osmi dan srpska vojska je natjerala zarobljenike da ih podignu i odnesu na Grbavicu. Sahranjeni su na groblju u Lukavici.
Nakon rata, 1996. godine, po želji Admirinih roditelja, njihova tijela su prebačena u Sarajevo i pokopana na groblju Lav.