Večernjim letom Rim - Cagliari u četvrtak završava trajanje Alitalije, nekada prestižnoga talijanskoga interkontinentalnog avioprijevoznika, ali već od sredine sedamdesetih kroničnog gubitaša: preračunato u eure talijanski porezni obveznici su Alitaliji darovali 7,4 milijarde u četrdeset godina, od 1974 da 2014, te još oko 5,5 milijardi u samo sedam godina od 2014 do danas, ukupno gotovo 13 milijardi eura.
Letom Torino - Rim u rano jutro u petak počinje djelovati nova, bitno neambicioznija aviotvrtka ITA. Ali, avionima na kojima će i dalje pisati Alitalia, i dalje u glamuroznim uniformama nekadašnje talijanske državne aviotvrtke, koja se odlikovala dizajnom i lakomislenošću.
Linija Rim - Zagreb
Hrvati su je imali prilike upoznati. Alitalia i Croatia Airlines su držale zajedničku avionsku liniju između Rima i Zagreba, četiri puta tjedno sa slijetanjem u Splitu, a dvaput tjedno sa slijetanjem u Dubrovniku.
Linija je bila organizirana tako ingeniozno da je putniku od centra Rima do središta Zagreba, ako je sve išlo po planu i redu letenja, trebalo oko 7.30 sati, dok je spretnijem vozaču za istu turu automobilom trebalo tek nešto više od 7 sati (s krcanjem goriva i čekanjima na granici). Cijena? Prava sitnica: preklani sam, također javnim državnim kompanijama, jeftinije platio let na relaciji Rim - Capetown i Johannesburg - Rim nego što se plaćalo za aviokartu Rim - Zagreb - Rim.
Pa naravno da je takvu tvrtku (onu u Italiji) vrag odnio, u konkurenciji ne samo s kompanijama "low cost" nego i s nacionalnima linijskima.
Do sredine prošlog desetljeća imala je previše zaposlenih po putnikovih prevezenih 1000 kilometara. Alitalia je 2015 naplaćivala u prosjeku 75 eura za 1000 kilometara (Ryanair 36, ali EasyJet 66, Vueling 60). U međuvremenu zazor se smanjio, ali je ipak opstao. "Spašavala" se smanjujući opseg poslovanja, ali otežući potragu za novom strategijom. Alitaliju je u zadnjoj fazi dotukla konkurencija tvrtki "low cost" na nacionalnom nebu.
Ponešto je logično moralo biti subvencionirano, poput aviolinija s velikim otocima - ali ni ostatak nije baš obožavao ekonomske rezone.
Sindikati pred zidom
Spašavanje je, na primjer, provedeno 1996, kada je premijer bio Lamberto Dini, pa je vlada odobrila povećanje kapitala u vrijednosti od 750 milijuna eura (po nominalnoj vrijednosti pretvorbe lire u euro).
Spašavanje je, na primjer, provedeno 2008, dok je premijer još bio Romano Prodi. On je tada stavio sindikate pred zid: ili će prihvatiti pretvorbu i privatizaciju državne aviotvrtke Alitalije, što je značilo da će 4500 uposlenih ostati bez posla (a s njima i znatan dio kooperanata i dobavljača), ili će Alitalia bankrotirati, pa će na ulicu svih 20.000 uposlenih.
Alitalia praktički jest već tada bila u stečaju, otkako je vlada omogućila da se rascijepi na dvije tvrtke: jednoj letjelice i dobit, drugoj uposleni i dugovi.
Tako je svojedobno bankrotirao Swissair, a od preostataka bez dugova sastavljen je Swiss.
Prodi je omogućio da Alitaliju kupe Air France i KLM kao većinski vlasnik. Nova privatizirana Alitalia, u koju se integrirao privatni AirOne, postala bi tako ponovo monopolist u Italiji, a odustala bi od interkontinentalnih letova, osim na nekim tradicionalnim rutama talijanskih iseljenika za Sjevernu i Južnu Ameriku, Australiju i Novi Zeland.
Epizoda s Etihadom
Ipak su te 2014 uposleni sa 67 posto glasova (od toga piloti sa 90 posto) odbili posljednji plan spašavanja koji je predviđao smanjenje plaća i gubitak nekoliko stotina od tada preostalih 12.000 radnih mjesta u zamjenu za dokapitalizaciju od 2,1 milijarde eura, od čega 900 milijuna u svježem novcu.
Ali tada je na vlast opet došao Silvio Berlusconi, koji je popustio pritisku da se spasi "talijanstvo" Alitalije, umjesto da se većina akcija prepusti Air Franceu. Naveo je talijanske investitore (Bancu Intesu i desetoro krupnih kapitalista koje je obećanjima satjerao u zajednički tor) da plate koliko bi platio Air France, ali oni nisu htjeli preuzeti i dugove. "Loša tvrtka" je bankrotirala, ali ni dobra tvrtka CAI nije zapravo valjala, a talijanski kapitalisti nisu bili ludi nastaviti trpati svoj novac, teško iscijeđen eksploatacijom, u zračnu rupu bez dna.
Nedugo zatim utrčao je Etihad, sa 49 posto vlasništva, ali i on se ubrzo sukobio s Talijanima koji su zadržali 51 posto. Alitalia je gubila milijun eura dnevno. Kad avioni ne bi letjeli, tvrtka je gubila manje. Etihad je izdržao tu kalvariju tri godine, pa je i on utekao.
U međuvremenu se bitno smanjio udio troška radne snage. Ona je potkraj 2017 sudjelovala u troškovima sa 17 posto (British 21 posto, Lufthansa 23, Air France-KLM 30, čak i Ryanair 18 posto). Istodobno se povećao trošak flote, obezvrijedivši rezanje i cijeđenje radne snage.
Alitalia je tako u hropcu od 2017. Sada je izdahnula. Pitanje je, samo, je li preminuo i njezin mentalitet goveda na državnim jaslama.