Memoari bivše Prve dame Amerike su, sudeći prema praktički svima koji su knjigu pročitali, briljantno štivo. Knjiga je to, napisala je Angie Thomas, književna kritičarka američkog magazina Time, koju Amerika treba, djelo žene koju ta država ne zaslužuje. Iste one žene koja se, u vrijeme kada se u njezinoj obitelji donosila odluka o tome hoće li Barack Obama uopće ući u predsjedničku utrku, pitala je li njezina obitelj dovoljno “američka” da bi bila “prva”. Ispostavilo se da jest.
Te 2009., kada je Barack Obama prvi put prisegnuo, Amerika je dobila svog prvog crnog predsjednika, a s njim i prvu crnu damu. Obrazovanu, sposobnu, duhovitu i karizmatičnu Michelle Obamu koja je u sljedećih deset godina postala jedna od najmoćnijih žena svijeta, štoviše, ikona svoje i moje generacije, ali i, vjerujem, brojnih generacija koje će tek doći, a njezina će autobiografija “Becoming” tu poziciju samo dodatno učvrstiti.
Njezini više od 400 stranica dugački i vrlo intimni memoari o, zapravo, odrastanju, djeluju više kao roman nego prepričana stvarnost. Jedan od razloga za to jest njezin neosporan pripovjedački talent, ali i činjenica da se, kako je u talk showu “The Late Show with Stephen Colbert” ispričala američkom komičaru, tijekom svog boravka u Bijeloj kući nekoliko puta godišnje nalazila s prijateljicom koja ju je intervjuirala i snimala njihove razgovore. Nije željela, objašnjava, zaboraviti niti jedan detalj.
Ni dva mjeseca nakon što su Obame napustili Bijelu kuću, ostavljajući je u rukama čovjeka s kojim ne dijele svjetonazor, Michelle Obama počela je pisati memoare.
Barack još dolazi do zraka
“Drugačija su vremena pred nama”, piše u uvodu, “moje cure, koje su u Bijelu kuću pristigle sa svojim Polly Pocketima, dekicom imena Blankie (od eng. blanket, pokrivač, op. a.) i plišanim tigrom imena Tiger, sada su tinejdžerice, mlade žene sa svojim planovima i svojim glasom. Moj suprug se privikava na život nakon Bijele kuće, pokušava doći do zraka. A ja sam ovdje, na ovom novome mjestu, i imam štošta za reći.”
I zaista, Michelle Obama je u svojim zaista fascinantnim i, vjerujem, univerzalno zanimljivim memoarima ispričala niz stvari koje, kao Prva dama Amerike, jednostavno nije mogla reći.
“Nasmiješena sam se fotografirala s ljudima koji su na javnoj televiziji mojeg supruga nazivali groznim imenima, a svejedno su željeli uokvirenu uspomenu koju će objesiti iznad kamina. Čula sam za močvarne dijelove interneta gdje se propitkivalo baš sve vezano uz mene, čak i to jesam li muškarac ili žena. Američki kongresnik je ismijavao moju guzicu. Bila sam povrijeđena. Bila sam bijesna. Ali uglavnom sam se pokušavala smijati svemu”, napisala je bivša Prva dama, osvrćući se na posljednjih osam godina svog života.
Koliki je interes svjetske, a ne samo američke javnosti za to što odvjetnica s harvardskom diplomom ima za reći, najbolje dokazuje više od 750 tisuća prodanih primjeraka prvoga dana, 13. studenoga prošle godine.
Iako uspjehom knjige nitko nije iznenađen, štoviše, od samog je početka bilo jasno da će biti riječ o velikom hitu, ovakav boom nitko nije očekivao. Osim, možda, Baracka Obame, koji je šest mjeseci nakon odlaska s mjesta predsjednika SAD-a, tijekom govora na ceremoniji povodom ulaska Jay Z-a u Kuću slavnih tekstopisaca, izjavio kako on i američki reper imaju štošta zajedničkog, među ostalim, i činjenicu da imaju žene mnogo “veće” od sebe. Nisu prošla dva tjedna, a “Becoming” je postala najprodavanija knjiga 2018., za sobom ostavljajući, ironično, do tada vodeću “Fire and Fury: Inside the Trump White House” autora Michaela Wolffa, do sada prodanu u 1,7 milijuna primjeraka. Memoari bivše Prve dame već su doživjeli šesto izdanje - samo mjesec i pol dana od objave, a dosad su prodani u 3,4 milijuna primjeraka, i to samo u SAD-u i Kanadi.
Trenutačno se prevode na 31 svjetski jezik. U memoarima podijeljenima u tri dijela - “Becoming Me”, “Becoming Us” i “Becoming More”, osim o danima provedenima u Bijeloj kući, Michelle Obama vrlo jednostavnim, širokim masama razumljivim jezikom piše o svom odrastanju u južnom Chicagu, skromnom, ali za nju prekrasnom obiteljskom životu u jednosobnom stanu iznad tete Robbie i njezina supruga Terryja, govori o situacijama u kojima se našla kao crna studentica na većinski muškom, bijelom Princetonu, o vremenu kada je upoznala Baracka Obamu, čovjeka svog života koji još uvijek, toliko godina njezina truda kasnije, svoje prljave čarape ostavlja naokolo, spontanom pobačaju nakon kojeg se osjećala kao da je podbacila, ali i o umjetnoj oplodnji zahvaljujući kojoj je dobila dvoje djece, Maliu (20) i Sashu (17).
Zlatno doba
“Ispada da dvoje posvećenih, proaktivnih i duboko zaljubljenih ljudi s čvrstom radnom etikom ne mogu, snagom volje, ostati u drugom stanju. Plodnost nije nešto što možeš ‘osvojiti’. Izluđujuće, ali u ovom slučaju ne postoji relacija između uloženog i dobivenog”, pripovijeda Michelle Obama u drugom dijelu svojih memoara. Bio je kraj 1996., zlatno vrijeme za nju i Baracka, u kojem je ona promijenila posao i zaposlila se na Sveučilištu Chicago, a njezin je suprug upravo postao senator. Međutim, stvari nisu išle po planu.
“Kada bih pokušala sastaviti popis stvari koje ti nitko ne kaže dok nije apsolutno nužno, vjerojatno bih počela s pobačajem. Pobačaj je usamljeno, bolno i iskustvo demoralizirajuće gotovo na staničnoj razini. Kada ti se dogodi, vjerojatno ćeš ga zamijeniti za osobni neuspjeh, no on to nije. Ili za tragediju, koja to, unatoč tome koliko je devastirajuće u trenutku kada se dogodi, također nije. Ono što ti nitko ne kaže jest da se spontani pobačaji događaju svakodnevno, većem broju žena nego što bi ikad pretpostavila. To sam osvijestila tek nakon što sam s nekolicinom bliskih prijatelja podijelila svoje iskustvo, a ono što sam dobila zauzvrat jest ogromna količina ljubavi i podrške, kao i priče o njihovim neuspjelim pokušajima. Nije to odnijelo bol, ali mi je razgovor o tuđim tegobama pomogao da se smirim dok prolazim svoje te da uvidim da je ovo iskustvo ništa više od biološkog ‘štucaja’ oplođene jajne stanice koja je, najvjerojatnije iz vrlo dobrog razloga, morala otići.”
Kasnije je u intervjuu za američki ABC pojasnila kako smatra da je najgora stvar koju žene rade jedne drugima to što ne dijele istinu o tome kako njihova tijela funkcioniraju i kako ne funkcioniraju. Vrlo je bitno, nastavila je Obama, da mlade žene saznaju da se pobačaji događaju i da to nije nešto zbog čega se trebaju osjećati krivima.
U knjizi se osvrće na još jednu epizodu “krivnje”, onu u kojoj je pedijatar upozorava da je njezina mlađa kći Sasha na dobrom putu prema pretilosti. Za nju kao majku, ali i ženu koja “trenira poput gladijatora” bio je to veliki poraz. Upozoravajuće vijesti stigle su u jeku Barackove predsjedničke kampanje, kada je život bio toliko hektičan da su jeli gdje su stigli - vrlo često i u McDonald’su i stvari su se, objašnjava, otele kontroli. Upravo je ta epizoda iz njezinog života zaslužna za inicijativu “Let’s move!” kojoj je cilj bio okončati pretilost u američke djece, kao i za “Healthy, Hunger-Free Act” donesen čim je Obama stupio na funkciju, a kojim se prvi put u 15 godina regulirao način na koji se djeca, njih čak 33 milijuna, svakodnevno hrane u školama.
Pušila je travu s dečkom
Neovisno o tome govori li o vremenu kada je sa svojim srednjoškolskim dečkom pušila travu, kako su je kao djevojčicu prijateljice osuđivale jer je govorila književno, a ne slengom kao ostatak klinaca iz njezina kvarta ili o tome kako je, baš kao i većinu stvari u životu, do u detalja isplanirala i dogovorila svoj prvi poljubac, Michelle Obama čini to na zanimljiv i duhovit način, mudro podvaljujući ozbiljne životne lekcije pod lako štivo.
Kad si prvi u čemu god, nema mjesta pogreškama, smatra Michelle Obama, prva crna Prva dama Amerike koju brojni ljudi diljem svijeta priželjkuju uskoro vidjeti i kao prvu ženu predsjednicu. Međutim, i unatoč tome što njezini memoari zvuče poput dobro zapakiranog političkog manifesta, Michelle Obama tvrdi da je nikad nećemo vidjeti u Ovalnom uredu.
“Zato što ljudi često pitaju, reći ću to ovdje, direktno: nemam nikakve namjere kandidirati se za ured, ikad. Nikad nisam bila fan politike, a iskustvo od posljednjih deset godina nije pridonijelo tome da promijenim mišljenje. Još me odbija zloba - plemenska podjela na crvene i plave, ta ideja da moramo odabrati jednu stranu i slijepo je se držati, odbijati slušati, postizati kompromise. Vjerujem da je u svojoj najboljoj verziji politika sredstvo za postizanje pozitivnih promjena, ali ta arena jednostavno nije za mene”, piše Obama u epilogu. Ne znači to da je nije briga za budućnost svoje zemlje, štoviše, od brojnih joj se poteza nove administracije danas okreće želudac, ponekad se pita gdje je, zapravo, to dno koje treba dotaknuti.
Osim što kaže da se ne vidi kao predsjednica, Michelle Obama za sebe tvrdi i da je jedna potpuno obična osoba na neobičnom putovanju. Možda je to putovanje na kraju, kao i već mnogo puta prije, odvede još negdje gdje nije planirala.