Fatima Mujić svaki se dan moli za supruga i trojicu sinova koji su ubijeni u genocidu u Srebrenici prije četvrt stoljeća i nada se da je njezin najstariji sin, čiji ostaci nisu pronađeni, još živ.
Zastane svaki put kad se sjeti sina Refika koji nije pronađen ni 25 godina od masakra.
- Mislim da je živ negdje. Kad se molim za njega ruke mi se tresu, ne znam što bih - rekla je 75-godišnja udovica za AFP.
Njezini voljeni su među 8.000 ubijenih muslimanskih muškaraca i dječaka. Ubile su ih srbijanske snage u istočnoj enklavi pred kraj rata u Bosni i Hercegovini koji se vodio od 1992. do 1995., u zločinu koji su međunarodni sudovi prozvali genocidom.
Suprug i dvojica sinova Fatime Mujić, čiji su ostaci pronađeni u masovnim grobnicama, pokopani su prije 10 godina u memorijalnom centru s još više od 6.600 žrtava.
Još njih 237 pokopano je na drugim mjestima. Više od 1.000 ljudi nikada nije pronađeno, što i danas boli preživjele.
Mujić, koja živi u selu blizu Sarajevu, kaže da "živi za poziv" da su iskopani Refikovi ostaci. No, prošlo je desetljeće od pronalaska posljednje od 84 masovne grobnice.
- Od srpnja 2019. pronađeni su ostaci samo 13 žrtava - rekla je Emza Fazlić, glasnogovornica Instituta za nestale. Manjak novih informacija i svjedoka ometaju potragu, kaže Fazlić.
"Ne ostavljaj me"
Uoči 25. obljetnice maskara u subotu, Mujić se prisjeća posljednjeg susreta s djecom.
Nalazila se među tisućama žena, djece i starijih koji su se okupili ispred UN-ove baze izvan Srebrenice nakon što su srbijanski vojnici potjerali nizozemske vojnike koji su štitili muslimansku enklavu, koja se u to vrijeme smatrala "sigurnim utočištem".
Pod zapovjedništvom vojnog lidera bosanskih Srba Ratka Mladića, muškarci i dječaci su odvedeni i ubijeni po kratkom postupku.
Mujić se prisjetila kako je njezin najmlađi sin, 16-godišnji Nufik, nije puštao.
- Mama, ne ostavljaj me - govorio joj je.
- Pomilovala sam ga po njegovoj kovrčavoj kosi i rekla mu da ga neću ostaviti - govori Mujić.
- Odveli su ga, a ja sam ih pratila. Ne sjećam se jesu li me udarili, ne sjećam se ničega - rekla je.
Njezin suprug i još dvojica sinova pokušali su pobjeći u šumu, ali su uhvaćeni.
Crna zemlja
Još jedna udovica, 71-godišnja Mejra Đogaz odlučila je provesti svoje posljednje dane u mjestu gdje je njezin život "stao".
Živi blizu memorijalnog centra u Srebrenici, koja se nalazi u dijelu Bosne kojim dominiraju Srbi i nasljeđe je etničkog čišćenja tijekom rata koje je trajno podijelilo Srbe, Bošnjake i Hrvate.
Svako jutro, kada polijeva cvijeće u svom dvorištu, vidi redove tisuće bijelih grobova na zelenom travnjaku.
Njezina dvojica sinova Omer i Munib počivaju ondje. Imali su 19 i 21 godinu.
- Više nemam razloga živjeti. Brinem se za cvijeće da ne poludim, ali moji cvjetovi su u crnoj zemlji - rekla je Mejra.
Njezin treći sin, 20-godišnji Zuhdija i suprug Mustafa ubijeni su ranije u ratu za vrijeme okupacije Srebrenice 1992.
- Moji sinovi nikoga nisu povrijedili, ne bi ni mrava zgazili. Pitam se samo zašto su mi ubili djecu? - kaže Đogaz.
Prekrasno dijete
Ramiza Gurdić (67) također razmišlja o muškarcima koji su ubili njezine sinove i supruga. "Imaju li oni djecu?"
Sinovi Mehrudin i Mustafa imali su 17 i 20 godina kada su ubijeni.
Prije nego što je s ocem pobjegao u šumu, najstariji je zapalio cigaretu i smotao još jednu.
- Majko, nikada te više neću vidjeti - rekao joj je.
- Najmlađi ništa nije rekao - dodaje Gurdić.
Pronađeni su posmrtni ostaci obojice, ali samo "polovica Mehrudina". Još uvijek se nada da će jednog dana pronaći i njegovu drugu polovicu.
- Njegova ga majka nije donijela na svijet bez glave i ruku. Bio je prekrasno dijete - rekla je.
Četvrt stoljeća kasnije, Gurdić ne želi zlo muškarcima koji su joj oduzeli sinove.
- Bog će im dati ono što zaslužuju - rekla je za AFP.
- Nema mržnje, nema zlobe, ali ni pomirenja - dodala je.