Usprkos borbama koje neprekidno traju, Ukrajinu već treći dan zaredom tresu masovni prosvjedi, velika kadrovska preslagivanja i dileme oko vođenja obrambenog sustava te rata. Konkretno, iako se već tjednima nagađalo da bi ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski mogao krenuti u preslagivanja tamošnje Vlade, ipak se nije čekalo kolovoz, nego se lopta zakotrljala početkom ovoga tjedna. Okidač je, izgleda, bilo pražnjenje ukrajinskog veleposlanstva u Washingtonu, gdje je nakon nepunih godinu dana mandata veleposlanica Olga Stefanišina (pod sumnjama za neke stare korupcijske slučajeve) odlučila prijeći u privatni sektor. Baš kao i lani u ovo doba, ta je promjena zakotrljala šire kadrovske promjene – koje su onda prvo dohvatile premijerku Juliju Sviridenko, a time i čitavu Vladu uspostavljenu 17. srpnja 2025. godine. Što se promjene na mjestu premijera tiče, to i nije bilo preveliko iznenađenje, budući se za Sviridenko već neko vrijeme moglo čuti kako je uzrok sve većeg nezadovoljstva kod predsjednika Zelenskog.
Kao prvo, njezino se postavljenje od početka vezalo uz kadrovsku politiku Andrija Jermaka, tadašnjeg šefa Predsjedničkog ureda, koji je pod oblakom korupcijskih sumnji smijenjen s dužnosti 28. studenoga 2025. godine. Kao drugo, za Sviridenko i većinu njezine Vlade spominjala se i izuzetna ovisnost o redovitim uputama iz Ureda predsjednika, koje su nakon odlaska Jermaka pale na leđa samog Zelenskog (što pak njemu navodno nije bio najdraži način provođenja ionako rijetkog slobodnog vremena u strateškom vođenju države). Kao treće, navodno je i nadolazak ljeta trebao biti iskorišten da novi premijer stigne ući u posao prije jeseni i nadolaska velikih poslova (među ostalim vezanih i uz odolijevanje Ukrajine pretpostavljanim novim ruskim napadima na energetsku infrastrukturu države pred nadolazeću zimu). U takvim okolnostima ne čudi da se Zelenski (donekle očekivano) za novog premijera obratio Serhiju Koreckom – od kraja 2022. direktoru ukrajinskih poduzeća Ukrnafta i Ukrtatnafta, a od svibnja 2025. godine i koncerna „Naftogaz Ukrajine“, najvećeg naftnog i plinskog poduzeća u državi. Iako se i uz njega vežu sumnje na korupciju, Zelenskog to nije smetalo. Nakon objave predstojećih preslagivanja Zelenski je otputovao u Francusku na proslavu nacionalnog praznika, da bi se kadroviranje nastavilo u srijedu, 15. srpnja.
Ministar obrane u fokusu
Dok ime budućeg premijera nije iznenadilo, sasvim se drugačija situacija krenula odvijati po pitanju dijelova Vlade zaduženih za sigurnost. Kao prvo, do večeri 15. srpnja postalo je jasno da u pozadini širih promjena zapravo plamti žestoki požar na liniji između ministra obrane Mihaila Fedorova i vrhovnog zapovjednika OS Ukrajine, generala Oleksandra Sirskog. Kako se naknadno čulo, tu je od strane profesionalnog vojnika pao ultimatum „ili Fedorov ili ja“ – i Zelenski se nakon kraćeg razmišljanja odlučio riješiti 35-godišnjaka koji je, nakon više od šest godina u resoru „Digitalnih transformacija“, zadnjih šest mjeseci reformski radio na mjestu ministra obrane Ukrajine.
Prema prvim planovima, na njegovo je mjesto trebao doći donedavni ministar unutarnjih poslova Igor Klimenko – no, vidjevši buru koju je smjena u obrani krenula dizati, on je to imenovanje odbio (da bi ga u petak, 17., onda postavili za tajnika Vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu Ukrajine, što je pozicija koju do formaliziranja promjena još obnaša bivši ministar obrane Rustem Umerov).
Dakle, da ponovimo – Mihailo Fedorov, sad već bivši ministar obrane, bio je i ostao izuzetno popularna osoba u Ukrajini, doživljavana kao pokretač reformi i zagovornik modernih tehnologija, kako u civilnom tako i u vojnom sektoru (gdje se njegovih šest mjeseci i jedan dan mandata u obrani opisivalo bitnim faktorom kako u usponu novih vojnih tehnologija, prvo kroz sektor digitalnih transformacija, a onda i kroz Ministarstvo obrane, tako i u nizu nedavnih vojnih uspjeha Ukrajine).
Za razliku od toga, njegova sada javno deklariranog suparnika, generala Oleksandra Sirskog, također već dugo bije javni glas kako se radi o vojniku „sovjetske škole“ koji se teško prilagođava promjenama, forsira ratovanje uz mnogo ljudskih gubitaka i osobnog preslagivanja snaga na taktičkoj razini, gdje mu takav ratni kaos zapravo dopuštaju pažljivo stvorene široke mreže lojalnih kadrova širom Oružanih snaga Ukrajine. U takvom javnom srazu popularnog mladog ministra-reformatora i nepopularnog vojnika poznatog pod nadimkom „General 200“ (gdje šifra 200 iz ruskih vremena označava vojnika poginulog na dužnosti) – izgleda da je samo Zelenski očekivao da kadroviranje prođe mirno. Već u srijedu, 15. srpnja, počele su kolati glasine o odlasku Fedorova, što je i sam Zelenski potvrdio navečer, da bi idući dan, u četvrtak, 16. srpnja, pred odlučivanje Vrhovne Rade o članovima nove Vlade, krenule i javne demonstracije po tom pitanju.
U tom svjetlu nije začudilo da se na kraju odlučilo o svim pozicijama u Vladi osim o popunjavanju mjesta (1) ministra vanjskih poslova i (2) ministra obrane. Ujedno, spomenutog Klimenka je na mjestu ministra policije nabrzinu naslijedio Ivan Vihivski (donedavni glavni ravnatelj ukrajinske Nacionalne policije) – dok je na mjesto glavnog ravnatelja postavljen Maksim Cuckiridze. Doduše, on je u tim policijskim strukturama figurirao i u vrijeme negdašnjeg proruskog predsjednika Viktora Janukoviča, gdje mu se na teret stavljalo ponašanje tijekom ukrajinskog Majdana – baš kao i novom v. d. ravnatelju ukrajinske civilne obavještajne službe SBU, Oleksandru Pokladu, koji je na to mjesto napredovao kad se poslijepodne u četvrtak, 16. srpnja (nakon završetka zasjedanja Vrhovne Rade), saznalo da Zelenski na mjestu v. d. ministra obrane vidi general-bojnika Jevgenija Hmaru (koji je prije koji dan navršio šest mjeseci mandata na čelu SBU). Zato na mjestu ministra vanjskih poslova Ukrajine do daljnjega, sada tek kao vršitelj dužnosti, ostaje donedavni puni ministar Andrij Sibiga.
Masovni prosvjedi širom Ukrajine
Dok su javni prosvjedi tijekom ranog poslijepodneva u četvrtak, 16. srpnja, već bili masovni, do večeri se moglo vidjeti bitno veće demonstracije u samom Kijevu, ali i širom Ukrajine (među ostalim u Dnipru, Lavovu, Odesi, Harkivu, Ivano-Frankivsku, Vinici, Hmeljnickom, Zaporižju i Užgorodu). Sve se to nastavilo u petak, 17. srpnja, s glavnim večernjim skupom opet u Kijevu, na Trgu Ivana Franka, nasuprot Ureda predsjednika Ukrajine – ali i uz dodatne masovne skupove, među ostalim u Lavovu, Ternopilju, Harkivu, Odesi te Žitomiru – uz najave i daljnjih sličnih okupljanja, danas te idućih dana. Treba napomenuti kako su ti izuzetno masivni javni skupovi počeli pozivima „Vratite Fedorova!“, da bi se u petak tome dodalo i poklič „Sirski, odlazi!“, s navodnim nastavkom do ispunjenja oba ova zahtjeva.
Ujedno, sve su te velike demonstracije, po posjećenosti i stilu, izuzetno slične skupovima od prošloga ljeta (tzv. „Kartonski prosvjedi“, prema transparentima ispisanim na komadima kartona) – kada se Zelenski nakon tadašnje rekonstrukcije Vlade upustio u ograničavanje rada specijaliziranih ukrajinskih tijela za borbu protiv korupcije, Nacionalnog antikorupcijskog biroa Ukrajine (NABU) i Specijalizirane antikorupcijske prokurature (SAP). To je bio poduhvat vrha vlasti započet 22. srpnja 2025. godine, da bi nakon devet dana žestokih prosvjeda širom Ukrajine i političko-diplomatskih pritisaka iz EU, 31. srpnja Vrhovna Rada svojom novom odlukom preokrenula vlastiti raniji akt te ipak osigurala samostalnost ovih antikorupcijskih tijela. No, za razliku od lani, ovog ljeta na meti nije korupcija u civilnom, nego u vojnom sektoru, zajedno s optužbama za loše vođenje te upravljanje obranom tijekom tekućeg ukrajinskog rata za preživljavanje.
Fedorov i obrana Ukrajine
Ako je netko imao kakvih dilema o Mihailu Fedorovu, to su temeljito rastjerali njegovi vješti medijski potezi tijekom zadnjih dana. Kao prvo, on je u srijedu, 15. srpnja, navečer na društvenoj mreži X postavio objavu s navodom 22 dosega „svog tima“ – među ostalim, (1) gašenje sustava Starlink za ruske agresore u Ukrajini, (2) razvoj optički vođenih FPV-dronova i sredstava za udare srednjeg dometa, (3) logističko izoliranje Krima, (4) nastavak financiranja „Crte dronova“ kao obrambenog sredstva, (5) formiranje dron-jurišnih postrojbi, (6) 70% avansnih isplata za nabave putem sustava e-Points na portalu Brave1, (7) reforma sustava javnih nabava, (8) pribavljanje raznih vojnih vozila putem otvorenih javnih natječaja i (9) porast kvote presretanja dronova (od 83% na 91%) i krstarećih raketa (od 47% na 87%), (10) pribavljanje Patriot-raketa kroz EU sredstva, (11) stabiliziranje opremanja postrojbi besposadnim sustavima, (12) pokretanje velike proizvodnje eksploziva, streljiva i raketa, (13) poticanje „nepopularne, ali bitne“ transformacije strukture Oružanih snaga, (14) jačanje vjere partnera i suprotstavljanje ruskim propagandnim naporima, (15) osiguravanje EU zajmova za vojne prioritete, (16) masovna uporaba jeftinih sredstava protiv ruskih Shaheeda na mlazni pogon, (17) domaća balistička oružja uz 30 posto manju cijenu, (18) potpisivanje ugovora za švedske lovce Gripen, (19) suradnja u vojnim operacijama Aušan (preko 700 vozila uništeno) i Aušan-2 (preko 250 topničkih instalacija uništeno) za zaustavljanje ovogodišnjih ruskih ofenzivnih planova, (20) pokretanje izvoza dronova i vojne opreme, (21) pokretanje mehanizma „Trophy Lab“ da se saveznici upoznaju s detaljima ruske vojne opreme, te (22) pokretanje Obrambenog AI centra A1 za uporabu umjetne inteligencije na bojištu.
Sve to bilo je obuhvaćeno u strateškom konceptu za vođenje obrambenog rata u Ukrajini, koji su Fedorov i njegov tim u Ministarstvu obrane nazvali „Air-Land-Economy“ – temeljem naglaska na (1) obrani od ruskih napada iz zraka, (2) zaustavljanju agresorskih napredovanja na kopnu te (3) suzbijanju ruske ekonomije kao osnovice daljnjeg vođenja Putinova rata u Ukrajini. Kako izgleda, upravo je ta činjenica formiranja strateškog koncepta ratovanja u Ministarstvu obrane Ukrajine – nasuprot reaktivnom i kaotičnom postupanju Oružanih snaga, s velikim ljudskim gubicima i pogodovanjem kroz mreže lojalnosti – predstavljala osnovu sučeljavanja ne samo Fedorova i Sirskog kao osoba, već i bitno više njihovih širih svjetonazora te poborničkih skupina.
Samo nekoliko sati kasnije, oko podneva u četvrtak, 16. srpnja, stvar je bila dopunjena konferencijom za medije (domaće i strane) na kojoj je Mihailo Fedorov rječito obrazložio jedanaest konkretnijih razloga svojih neslaganja s okoštalim sustavom u Oružanim snagama Ukrajine (pod vodstvom generala Oleksandra Sirskog, ali uz izričito izbjegavanje spomena predsjednika Zelenskog), da bi onda nastavio i odgovarati na pitanja brojnih novinara. Pritom je svoje probleme Fedorov sažeo kroz jedanaest točaka kao: (1) provedbu rata uglavnom samo kroz taktičku razinu (bez mnogo promišljanja i kvalitetnog organiziranja operativne i strateške razine ratovanja), (2) korpusni sustav koji je tek djelomično profunkcionirao (radi sustavnog oklijevanja u njihovu zaokruženu organiziranju te prijenosu potrebnih ovlasti i materijalnih sredstava na takvu razinu vojne organizacije), (3) ustrojbeno lomljenje brigada i korpusa (ne bi li se manjim dijelovima kaotično kadroviralo, po volji, širom bojišta), (4) nedostatak osobne odgovornosti za ikakve propuste ili štete (posebno temeljem zaštita po liniji osobne lojalnosti nadređenima), (5) opskrbu postrojbi mimo korpusne strukture snaga (opet po osobnim lojalnostima pojedinih zapovjednika), (6) neprekidno rotiranje zapovjednog kadra (često i prije nego što usvoje postrojbe u koje dospiju), (7) izoliranje i otrovnost vojnog sustava prema inovatorima, (8) onemogućavanje implementacije sustavnih projekata Ministarstva obrane (posebno „Crte dronova“ i koncepta „vijetnamizacije“, prilagodbe za preživljavanje na fronti u uvjetima protivničke nadmoći u zraku kakvu su SAD uživale tijekom rata u Vijetnamu), (9) trpljenje ljudskih gubitaka bez vezane analize (gdje se Ministarstvu teško davalo numeričke podatke iz vojske, koja izgleda ni sama nije analizirala brojnost, uzroke te prostorni raspored gubitaka), (10) blokiranje inicijativa i njihovo „birokratsko rešetanje“ te (11) konstantno širenje laži (posebno na društvenim mrežama te iz krugova koruptivno povezane vojne industrije).
Ako se pogleda detaljnije, mnogi od ovih prigovora uopće nisu novi. Kao prvo, korupcija u obrambenom sustavu Ukrajine – već je baš ta tema na ostavku prisilila Oleksija Reznikova (ministra obrane od 4. studenoga 2021. do 5. rujna 2023. godine), a ozbiljno je pratila i mandat njegova neposrednog nasljednika Rustema Umerova (ministra od 6. rujna 2023. do 17. srpnja 2025. godine). Nasuprot tome, iako se u dolasku kleo u borbu protiv korupcije, njegov nasljednik Denis Šmihal tu nije stigao poduzeti mnogo bitnijih poteza u svojih gotovo šest mjeseci mandata (od 17. srpnja 2025. do 13. siječnja 2026.), iako je postavio dobre temelje za poteze Mihaila Fedorova u prvoj polovici ove godine. Da pitanje sustavne korupcije u provedbi vojnih nabava ima utjecaja na aktualna događanja oko Mihaila Fedorova moglo se zaključiti iz njegovih navoda da su javni natječaji u nabavi streljiva bitno smanjivali cijene pribavljenih roba, dok su pojedine nabave (topničkog streljiva kratkog dometa na račun granata duljeg dometa) stornirane jer ni sama vojska nije mogla obrazložiti njihovu svrhu i isplativost.
Ujedno, žestinu problema koje neki imaju s Fedorovim dobro se vidi i iz njegova ustrajnog propitivanja oko funkcioniranja te reformi itekako problematičnog ukrajinskog sustava mobilizacije – čiji je rad kompletno u okviru Glavnog stožera, a ne Ministarstva obrane, koje do reformiranja te ukrajinske rak-rane u ovih šest mjeseci nije dospjelo – uz navode i daljnjih prigovora temeljem davnog rada Fedorova na sustavnoj nacionalnoj kontroli kladionica (iz doba kada je još bio ministar digitalne transformacije). Uglavnom, imajući sve to u vidu, ne čude ni slikoviti medijski opisi uklanjanja Fedorova: „Pravi razlog zašto ga žele ukloniti jest taj što je, nakon što se ukrcao u korupcijski vlak, odlučio povući ručnu kočnicu umjesto da naruči espresso i vozi se s ostalima. Putnici u korupcijskim vagonima prve klase to nisu cijenili“.
Nadalje, već se godinama moglo redovito čuti i o određenim problematičnim osobinama vojnog vođenja koje prakticira Oleksandar Sirski, i to tijekom zadnjih preko dvanaest godina ukrajinskog ratovanja s Ruskom Federacijom, a onda posebno u zadnjih gotovo trideset mjeseci na čelu obrambenog sustava u svojstvu vrhovnog zapovjednika OS Ukrajine. Naime, (1) Sirskog ustrajno prati glas o manjku pažnje za dobrobit i ograničavanje gubitaka vlastitog ljudstva te (2) ustrajavanje na stvaranju monumentalnih mreža lojalnih podređenih (uz posebno zanemarivanje te kažnjavanje osoblja izvan tih sustava). Uz to, (3) u njegov stil vođenja, izgleda, spada i radikalno mikroupravljanje postrojbama razine bojne i niže, direktno iz samog Glavnog stožera, uz tek grubo uzimanje u obzir konkretnih stanja na terenu ili tamošnjih djelovanja protivnika, kao i (4) strukturni otpor reformama u ustroju snaga, sustavu obuke i opremanju – pa čak i kada je jasno da postojeće metode djelovanja nose štetu, gubitke i borbene uspjehe za agresora. O ovakvim se stvarima moglo čuti već duže, a barem dio tih pitanja lomio se i lani, u vrijeme internih kadrovskih prepirki u samim OS Ukrajine, kada je na kraju predsjednik države Zelenski isto presudio u korist Sirskog i na račun Mihaila Drapatija, izuzetno sposobnog i popularnog tadašnjeg zapovjednika Kopnene vojske Ukrajine (od 29. studenoga 2024. do 1. lipnja 2025.). Imajući u vidu ove razmirice, ne čudi ni da je baš Drapati krajem četvrtka, 16. srpnja, na društvenoj mreži Facebook vrlo jasno podržao Fedorova, njegov način rada i dosege u Ministarstvu obrane.
Šire se valovi oko smjena
Napomenimo da se zadnjih dana pažljivo gledalo i reakcije ostalih bitnijih igrača koji su na ovaj ili onaj način karijerno bili vezani uz Mihaila Fedorova. Tako se u Oružanim snagama 16. srpnja čulo za odlazak iz službe zamjenika zapovjednika Ratnog zrakoplovstva Ukrajine Pavla Jelizarova – koji je na poziv Fedorova dužnost preuzeo u siječnju ove godine, temeljem vrlo uspješnog vođenja postrojbe za bespilotne sustave „Lazarova grupa“ u okviru Nacionalne garde Ukrajine – a slične poteze bilježilo se i od više osoba iz okvira ukrajinskog Ministarstva digitalnih transformacija, koje je u četvrtak, 16. srpnja, dobilo novu čelnu osobu, sada izvan kruga Mihaila Fedorova. No, zanimljivo je uočiti i kako se niz javnosti dobro poznatih ukrajinskih časnika ujedno izbjegao neposredno očitovati po pitanju reformi, ustrojbenih problema i modernizacije – što se početkom četvrtka, 16. srpnja, odnosilo na zapovjednike dvaju ukrajinskih korpusa proisteklih iz Nacionalne garde, Denisa Prokopenka iz 1. korpusa „Azov“ i Igora Obolenskog iz 2. korpusa „Hartija“ (koji su obojica tek branili donedavnog ministra unutarnjih poslova Klimenka, u čijem je sektoru i čitava NG Ukrajine).
Posebno je zanimljiva ta reakcija već spomenutog zapovjednika 2. korpusa NG, s obzirom na to da se radi o jednom od ukupno dvaju ukrajinskih korpusa koje je Fedorov u svojoj konferenciji za medije posebno istaknuo kao primjere uzornog vojnog djelovanja – dok se tada nije čulo ništa ni od čelništva druge takve spomenute postrojbe, 3. korpusa zasnovanog oko 3. jurišne brigade i njezina zapovjednika Andrija Bileckog. Iako se sam 3. korpus na društvenim mrežama kasno 16. srpnja relativno propagandno osvrnuo na niz prigovora koji su bili javno spominjani, njegov zapovjednik Bilecki tijekom petka, 17. srpnja, imao je zaseban razgovor s predsjednikom Zelenskim i njegovim savjetnikom Palihom. Slično je bilo i s Robertom Brovdijem „Mađarom“, aktualnim zapovjednikom Snaga besposadnih sustava OS Ukrajine (od 3. lipnja 2025. godine) – koji se tijekom 17. srpnja prvo sastao sa Zelenskim i dijelom drugih viđenijih zapovjednika, da bi onda na mreži Facebook postavio objavu u kojoj brani svoju granu OS Ukrajine i pojedine suradnike od dijela prigovora kakve se upućivalo Sirskom i Glavnom stožeru.
Slične je razgovore Zelenski jučer održao i sa već spomenutim zapovjednicima Prokopenkom (1. korpus NG „Azov“) i Obolenskim (2. korpus NG „Hartija“), kao i zamjenikom zapovjednika Zračno-desantnih snaga OS Ukrajine Andrijem Tkačukom te vršiteljem dužnosti zapovjednika 19. korpusa Valerijem Skredom. Za očekivati bi bilo da su ovi razgovori imali za svrhu „omirisati“ stanje u Oružanim snagama, posebno u okolnostima učestalih javnih poziva da se pojedini zapovjednici i postrojbe solidariziraju sa smijenjenim ministrom Fedorovim, za kojega širom Ukrajine već treći dan demonstriraju tisuće građana. Slično treba gledati i kontakte s pojedinim savjetnicima iz užeg tima smijenjenog Fedorova – gdje se moglo uočiti da je sastanak Zelenskog sa Serhijem Beskrestnovom „Flešom“ prošao bolje (pa će on, valjda, uskoro postati i savjetnik Zelenskog za pitanja besposadnih sustava), dok je, izgleda, Serhij Sternenko ostao izvan igre te čvrsto uz Fedorova. Među ostalim, to se vidjelo i po objavi Sternenka na mreži YouTube, gdje je on oko podneva 17. srpnja u dužem video-intervjuu ne samo komentirao prethodne objave Fedorova, nego ih i dopunjavao vlastitim iskustvima te primjerima iz svog kratkog staža u Ministarstvu obrane (kao savjetnika za bespilotne letjelice, od 22. siječnja ove godine pa do srijede, 15. srpnja).
Zašto je sve to bitno?
Kao prvo, problemi u vojnom zapovijedanju javljaju se često u ratnim situacijama, posebno kada se krene voditi rat koji je ili izuzetno masivan (pa vojska bilježi priljev masivnog ljudstva iz civilnog sektora, gdje u pitanje dolazi profesionalnost ponašanja te stručno znanje) ili jako tehnološki revolucionaran (pa se okoštale vojne strukture moraju suočavati s radikalnim promjenama ustroja, doktrine ili opreme). Neke od tih situacija okusila je i Republika Hrvatska u vrijeme svog Domovinskog rata – za što se dovoljno prisjetiti navoda bilježenih na suđenjima za događanja u Medačkome džepu. Sasvim je jasno da za Ukrajinu predstavlja ogroman problem već i sama činjenica da su usred ogromnog obrambenog rata ostali s vršiteljima dužnosti na čelu ministarstava vanjskih poslova i obrane, dok su pod znakom pitanja i osobe imenovane na čelo nacionalne policije te na poziciju vršitelja dužnosti ravnatelja civilne obavještajne službe (SBU).
Kao drugo, u ratno je vrijeme još i veći problem u aktualno zaoštrenim odnosima između ukrajinskog predsjednika, načelnika Glavnog stožera i ministra obrane (pa time i Vlade) – što stvarno nije nepoznato Republici Hrvatskoj iz zadnjih nekoliko godina. Pritom je stanje u Ukrajini ipak ponešto drugačije od onog u Hrvatskoj. Naime, predsjednik države nije ujedno i vrhovni zapovjednik, već tu dužnost obnaša najviši vojnik u državi (sada general Oleksandar Sirski). Ta se dužnost sve do ožujka 2020. tradicionalno udvostručivala s dužnošću načelnika Glavnog stožera, da bi onda bila odvojena (pa sada nema veze s aktualnim načelnikom GS, generalom Andrijem Gnatovim). Dakle, ovdje se sada zapravo odmjeravaju snage ministra obrane i više ljudi s vrha vojne piramide, gdje predsjednik Zelenski s visine arbitrira mimo Vlade (čiji je čelni čovjek u Ukrajini već neko vrijeme politički iznenađujuće slab). Pritom je onda i sva odgovornost za rješavanje takve situacije na osobi predsjednika – gdje Zelenski zato sam snosi i sve vojne, političke ili korupcijske implikacije tog presuđivanja među spomenutim zavađenim stranama.
Za razliku od sličnog sukoba ovlasti iz srpnja 2021. godine – kada je Zelenski prvo otpustio vrhovnog zapovjednika Ruslana Homčaka i načelnika Glavnog stožera Serhija Korničuka, a onda tri mjeseca kasnije i ministra obrane Andrija Tarana – sada je predsjednik, izgleda, stao više na vojnu stranu (iz kojeg god konkretnog razloga), da bi 15. srpnja smijenio popularnog i reformama sklonog ministra obrane Mihaila Fedorova. No, time si je onda Zelenski otvorio bok po pitanju zaštite korupcije, po uzoru na prošlogodišnju situaciju oko NABU i SAP, koja je u konačnici, izgleda, završila na leđima osramoćenog bivšeg šefa Predsjedničkog ureda Jermaka. Napomenimo da se baš tog Jermaka zadnjih dana aktivno viđalo s vrhovnim zapovjednikom vojske Sirskim, pa su tu već krenula svakakva nagađanja i političke spletke.
Uz to, Zelenski si je vjerojatno istim putem od vjernog suradnika Fedorova napravio i budućeg velikog političkog konkurenta – mlađeg i u javnom nastupu bitno spretnijeg od bivšeg generala Valerija Zalužnog – gdje pojedine ankete Kijevskog instituta za sociologiju Mihaila Fedorova čak u lipnju ove godine vide među osobama od najvećeg javnog povjerenja, dok su ga prije samo koji tjedan i strani mediji opisivali kao „novu političku zvijezdu te najuspješnijeg reformatora u aktualnoj Vladi“. Otuda onda i veliki javni prosvjedi protiv njegove smjene.
Za kraj treba napomenuti i da je Zelenski smjenom civila Fedorova te namjerom imenovanja na čelo Ministarstva obrane Ukrajine već spomenutog general-bojnika Jevgenija Hmare u praksi ne samo otvorio vrata toleriranju korupcije i nereda u vojnim stvarima – već je u pitanje praktički doveo i provedbu principa civilnog nadzora nad oružanim snagama u državi. Dok je u Ukrajini dugo godina bila sasvim normalna praksa da ministri obrane budu aktivni ili umirovljeni generali i admirali, već neko vrijeme se od toga odustalo pod teretom pregovaranja o članstvu u Europskoj uniji i NATO savezu. Iako se zadnjih dana nagađa kako bi general Hmara tu trebao izaći iz aktivnog vojnog sastava, teško je povjerovati da će takvom brzom „promjenom dresa“ on ujedno smoći snage i da se na dnevnoj razini suprotstavlja svojim donedavnim nadređenima, kakvi su generali Sirski i Gnatov. A, naravno, bez ozbiljnog vođenja Ministarstva obrane apsolutno nema ni borbe protiv korupcije u obrambenom sektoru, kao ni ustrajavanja da se u toj ključnoj državnoj djelatnosti novci troše pametno i racionalno – kako u Ukrajini, tako i u Hrvatskoj ili bilo gdje drugdje.
Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na Jutarnji.hr objavljuje vojne analize.
