PIŠE INOSLAV BEŠKER

Protiv prava na abortus u katoličkoj Italiji nije ni krajnja desnica: ‘Zadnja riječ pripada ženi. Nikome drugome‘

‘Osobno sam za zaštitu života, od početka do kraja, ali kad je riječ o abortusu zadnja riječ pripada ženi. Nikome drugome‘, kaže Salvini

Arhivska fotografija

 Filippo Monteforte/Afp

Protiv prava na abortus u katoličkoj Italiji ne izjašnjava se ni krajnja parlamentarna desnica. Pravo žene na abortus regulirano je zakonom 194 iz 1978, a potvrđeno je na referendumu 1982. Uoči referenduma su protiv tog zakona bile Katolička crkva i vodeće stranke, pa se ni Komunistička nije nešto izlagala. Promovirala ga je mala Radikalska stranka i njezini prvaci Emma Bonino i Marco Pannella. Talijani, tada barem 80 posto katolici, koji su na izborima 1979 dali ukupno 78,5 posto demokršćanima, socijalistima i komunistima, podržali su ženino pravo na abortus sa 88 posto glasova. Vox populi, vox Dei.

Nakon toga broj abortusa u Italiji nije rastao, nego padao. U 2020, posljednjoj za koju imamo statističke podatke, u Italiji je bilo 67.638 dragovoljnih prekida trudnoće – 7,6 posto manje nego 2019, čak 71,2 posto manje nego 1982, prve godine nakon referenduma. Tek je svaka četvrta abortirala i ranije, što govori da su neželjene trudnoće mahom "incidenti", te da žene u daleko većem postotku pribjegavaju drugim metodama kontrole začeća, a ne brutalnoj "kontroli rađanja" abortusom. Svaki drugi voljni prekid trudnoće obavljen je u prvih 8 tjedana od začeća, a samo svaka dvadeseta poslije navršenih 12 tjedana.

Očito, pravo na abortus je koincidiralo s porastom svijesti da je bolje abortusu ne pribjeći, a ako se već pribjegava, da to bude čim ranije. Nije ključno, ali je tipično da je postupak abortusa veći među strankinjama nastanjenima u Italiji nego među talijanskim državljankama.

Talijanski zakon iz 1978 nosi naslov: Norme za socijalnu zaštitu majčinstva i o dragovoljnom prekidu trudnoće. Ondje se kaže i da "Država štiti ljudski život od njegova početka", te da mu je namjena odstraniti enomske, psihološke, zdravstvene i ine prepreke koje u praksi prisiljavaju ženu na osjećaj da mora abortirati. Na žalost, u tom pogledu ni talijanska država nije mnogo učinila u proteklih 40 godina. U Italiji je, sve to više, dijete skup luksuz, mjesto stalnog troška, razlog smanjenja kvalitete života osobito majkama, koje su, više nego očevi, žrtve prekida ili kobnog zaostajanja u profesiji uslijed roditeljstva.

image

Matteo Salvini

Eliano Imperato/Controluce Via Afp

To je, smatram, glavni razlog što je Italija u ozbiljnoj demografskoj recesiji. Neposredna dječja zaštita, vrtići i pedijatri pri ruci, školski dnevni boravak, sve to besplatno za manje imućne – nisu riješeni na zadovoljavajući način, iako su u tom pogledu standardi i uvjeti bitno bolji nego, na primjer, u demokratskoj Hrvatskoj.

To je vjerojatno razlog zašto i desnica, koja u Italiji ima snažniju socijalnu notu (napokon, većina njezinih glasača su slabijega imovnog i obrazovnog stanja), ne pomišlja povesti se za Vrhovnim sudom Sjedinjenih Država Amerike i pozivati na ukidanje prava na abortus.

Giorgia Meloni, predsjednica oporbene radikalno desničarske, zapravo postfašističke Braće Italije, stranke koja se popela na vrh biračkih preferencija po istraživanjima javnog mnijenja, odlučno odbacuje paragone između američke i talijanske pravne situacije i brani postojeći zakon.

Matteo Salvini, nacionalni tajnik vladine supematističke Lige, kaže jasno: "Osobno sam za zaštitu života, od početka do kraja, ali kad je riječ o abortusu zadnja riječ pripada ženi. Nikome drugome."

Anna Maria Bernini, vođa senatske grupe Berluscoinijeve stranke Forza Italia, smatra da je "abortus krajnji izbor, ali je prije svega pravo na slobodu koega žene ne smiju biti lišene", te da "zadnja riječ uvijek pripada ženama, koje je zakon 194 spasio od tragedije ilegalnih abortusa". A oni su, s jedne strane, bacali neželjene trudnice u šape organiziranoga liječničkog ili nadriliječničkog kriminala, a s druge izazivali nedopustivo visok postotak smrtnih slučajeva među ženama podvrgnutima ilegalnom abortusu, te visok postotak steriliteta među preživjelima.

Žena ima apsolutno pravo reći ne spolnom odnosu

Ako je abortus problem, a čini se nedvojbenim da jest, valja podsjetiti na maksimu da se problemi ne rješavaju na ušću, nego na izvoru. U slučaju neželjene trudnoće ušće je, dakako, trudnica. Izvor je muškarac.

Među ostalim razboritim pitanjima o ulozi muškaraca u abortusima, u tekstu izrazito pametne i senzibilne kolegice, izdvajam dva: "Jesu li znali da žena ne želi ostati trudna? Jesu li svejedno svršavali u nju iako su to znali?"

Prvo pitanje je, bojim se, postavljeno nedovoljno radikalno. Nije dovoljna i ne može biti dovoljna – ni spram žene, a ni spram eventualno začetoga novoga ljudskog bića – eventualna prešutna pogodba, kamoli hazard; nije dovoljno da muškarac zna da žena ne želi ostati trudna, nego je važno da muškarac od žene izrijekom čuje da ona, zaista, (a) želi ostati trudna, (b) baš s njime, (c) baš tada. Drugo je pitanje postavljeno, bojim se, nedovoljno precizno.

Treba precizirati, iako je svima poznato, ali se očito zaboravlja: orgazam (svršavanje) i ejakulacija su u muškarca nerazdvojni u vremenu, ali mogu, a bez ženine suglasnosti na oplodnju i moraju (ponavljam: moraju!) biti odvojeni u prostoru. Da budem još precizniji, makar to nekome bilo degutantno (ali u prirodi je koješta degutantno neuravnoteženo civiliziranu čovjeku): muškarac može orgazmirati (svršiti) u ženi, ako je ona suglasna, ali ne mora ejakulirati izravno u rodnicu, nego eventualno u kondom (prezervativ, goldun…). Prepreku u prostoru mogu činiti i metode fizičke kontracepcije u ženi (poput spirale, poput dijafragme), pa metode kemijske kontracepcije (poput pilula) itd. Nije ovdje mjesto za izlaganje onoga čemu su nas, "u mraku", poučili u VIII razredu osnovne škole, prije 60 punih godina, kada smo u biologiji stigli do čovjeka.

Ali to je povezano s još jednom dimenzijom o kojoj, priznajem, nismo tada poučeni, a neki ni u familiji, pa smo ili "učili u hodu" ili nismo naučili: a to su ljudsko pravo žene i dostojanstvo žene, u konkretnom slučaju osobito žene u plodnoj dobi.

Ključna su dva aksioma. Prvi, da žena ima neosporno i neosporivo apsolutno pravo reći ne spolnom odnosu, ne samo prije početka, nego i kad započne. Muškarac ne da treba, nego mora to poštovati, inače u istom trenutku postaje silovatelj. A to je kazneno djelo. Drugi, da muškarac ne smije ejakulirati u nezaštićenu žensku rodnicu bez ženina izričitog i svjesnog pristanka, pa i ako je pristala na snošaj, pa i ako ga je inicirala. Ejakulacija bez ženina pristanka u rodnicu nezaštićenu od začeća nije (još) kazneno djelo, ali morala bi biti ili izjednačena sa silovanjem, ili bi barem morala biti obuhvaćena pojmom "općeopasne radnje", jer obremenjuje ženu i fizički i psihički i ekonomski.

U muškaračkom, patrijarhalnom, seksističkom društvu (a ovo piše muškarac sa seksističkom inklinacijom) prvi i ključni vinovnik abortusa je muškarac koji je ejakulirao gdje i kada nije smio. A onda je sav zdravstveni, ekonomski i emotivni teret bačen na ženu. Kad je se dovede u situaciju da joj je prihvatljiviji izbor abortus (metoda koju smatram barbarskom spram bilo koje kontracepcije i koju sam spreman prihvatiti jedino ako je ona ženi emotivno manje zlo) – licemjerno je i kukavički na tu trudnicu protiv njezine želje bacati sav teret.

Paradigmatski je primjer muškarca koji ne želi pritom koristiti kondom jer mu je to "isto kao prati noge u čarapama", jer mu navodno smanjuje užitak, a kad se žena odlučuje na bolno uklanjanje posljedice tog nasilja iz apsolutnog nehaja spram nje, postupkom koji je sve prije nego užitak, biva stigmatizirana kao ubojica. U Dalmatinskoj zagori za onoga tko se nije suprotstavio marćapiji kažu: "more bit nije ukra, ali je vriću drža". Osobe s protimbom savjesti u pogledu abortusa vjerojatno nisu silovale, ali su žrtvu držale "moralnim lisičinama".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
09. kolovoz 2022 04:51