"Istina je s nama, Rusija je s nama!", završio je tim riječima ruski predsjednik Vladimir V. Putin svoj govor pred članovima ruskog Parlamenta u petak u kremaljskoj Georgijevskoj dvorani.
"Istina", u ovom slučaju, nije ni isključivo ni prvenstveno kartezijanska materijalna istina, aristotelovsko podudaranje iskaza i činjenica, nego kršćanski termin iz Evanđelja po Ivanu: sam Isus Krist kao Bog, koji kaže "Ja sam put i istina i život", a Ivan na drugome mjestu pak veli "Istina će vas osloboditi", naravno, ne u smislu da će ih osloboditi to što eventualno ne lažu, nego upravo Isus Bog koji je Istina.
Tim finalem Putin je ojačao mjestimično već nazočnu mističnu notu svog obraćanja. Naime, aneksiju četvorih ukrajinskih oblasti Putin karakterizira kao sudbinu. Sudbina, kob, usud, u antičkim vjerovanjima bila je snaga jača od bogova, snaga kojoj su se i bozi morali pokoravati. Fatum, latinski naziv usuda, ishodište je fatalizma. Putin svojim slušateljima nameće fatalističku tezu da su i aneksija četvorih oblasti i ratovanje za obranu njihove ruskosti, sudbinski predodređeni Rusiji, pa nema alternative.
Strateški gledano, to je najava daljnjeg, nemilosrdnog ratovanja, jer su samo dvije od tih oblasti uglavnom u ruskim rukama, Donjecka i Luhanska (ruski: Luganska), a dvije su, po ruskoj narativi, još "okupirane", tj. u ukrajinskim rukama: Hersonska i Zaporiška (ruski: Zaporoška).
Rat, kao što je poznato, nije karitativna djelatnost, ali Putin obrće narativu naglavce: "Naše vrijednosti su milosrđe, humanizam i suosjećanje." Očito ne s Ukrajincima, koji su tako prikazani kao okupatori u svojoj državi, kao tlačitelji ruske manjine snažno zastupljene na jugoistoku Ukrajine, nego s Rusima koje treba osloboditi od okupatora.
Tome je Putin dodao, nakon religijske i nakon takve kopernikanski obrnute političke mistike, još i prinos nacionalne mistike, prikazujući zapravo i naciju ne kao društveni konstrukt nastao kroz povijest, nego kao duhovnu silu, duhovno biće s vlastitom snagom koja se emanira pojedincima, pripadnicima nacije, slijedeći ne nečiju slobodnu volju, nego povijesnu sudbinu:
"Ako smatram da je moja domovina Rusija", kazao je navodeći ruskoga filozofa Ivana Iljina, "to znači da volim na ruskome, razmišljam i mislim na ruskome, pjevam i govorim na ruskome; da vjerujem u duhovne snage ruskog naroda i da svojim instinktom i voljom prihvaćam njegovu povijesnu sudbinu. Njegov duh je moj duh; njegova sudbina je moja sudbina; njegova patnja je moja tuga; njegov je procvat moja radost."
Svjesno ili ne, možda samo potaknut sličnim idejnim i nacionalnim vrijednostima, ruski predsjednik Putin u tom govoru opetuje neke od omiljenih shema svojedobnoga talijanskog premijera Benita Mussolinija, fašističkog ducea. Mussolini je tako 9. svibnja 1936, proglašavajući Talijansko Carstvo, rekao kako se "Carstvo ponovo pojavljuje na rimskim brežuljcima usuda". Obznanjujući 10 lipnja 1940 da je objavio rat Francuskoj i Velikoj Britaniji, po istom obrascu je rekao: "Sat naznačen sudbinom otkucava na nebu naše domovine. Sat neopozivih odluka."
Dakle, i Putin i Mussolini sebe prikazuju kao glasnike, anđele sudbine, kao izaslanike više sile koji utjelovljuju duh nacije, a ne kao izraz narodne volje. A tu već ima posla i za psihijatre.
Razlika je što je Mussolini to smio reći izravno masi, koja je urlala od veselja i odobravanja (trebat će još pet godina da njegovo mrtvo tijelo izgazi i onda objesi za noge), a Putin je odabrao kontrolirani ambijent Kreml‘a i kontrolirani auditorij članova Parlamenta.
Putinu stoga nije bilo teško reći kako je "siguran" da će Vijeće Federacije (gornji dom ruskog Parlamenta) "podržati ustavne zakone o prihvaćanju i konstituiranju unutar Rusije četiriju novih oblasti", "jer je to volja milijuna ljudi." Ali ne onih u (dosadašnjoj) Rusiji, koji su izabrali oba doma, i Vijeće federacije i Dumu, nego navodnih milijuna koji su, u uvjetima strogo kontroliranog pritiska i bjelodanog prezira spram osnovnih zahtjeva dobrovoljnosti i tajnosti glasanja, bili statisti u referendumu koji je namjerno i drsko iskazan kao farsa.
Ti ljudi, dodao je Putin, "zauvijek postaju naši građani". "Rusija nikada neće izdati stanovnike Donjecke Narodne Republike, Luganske Narodne Republike, Zaporožja i Hersonske oblasti", rekao je. "Branit ćemo svoju zemlju svim sredstvima i svim silama koje imamo na raspolaganju; učinit ćemo sve da našim ljudima osiguramo siguran život. To je velika oslobodilačka misija našeg naroda."
Rat svim sredstvima, do postizanja svoga geopolitičkog cilja – to je Putin obećao i svome i evropskim narodima tim pasusom svoga govora.
Kritizirajući generalizirani "Zapad", a posebno "Anglosaksonce", Putin je iznio niz povijesnih i geopolitičkih stavova.
Evo glavnih:
Zapad je kriv za kolonijalizam i trgovinu robljem. U dvadesetom stoljeću "naša zemlja" (SSSR) predvodila je antikolonijalni pokret. Zapad zamjera Rusiji što se opire njegovim pokušajima kolonizacije.
Pravoslavlje, islam, judaizam i budizam su religije koje predstavljaju tradicionalne vrijednosti koje će Rusija podržavati. Pad SSSR rezultirao je crpljenjem ruskog bogatstva sa Zapada. Zapadne tvrdnje o donošenju slobode i demokracije svijetu su laži i licemjerje.
Putin je podsjetio Parlament na uništavanje njemačkih gradova sa strane savezničkih snaga u drugome svjetskom ratu. Američko bombardiranje Hiroshime i Nagasakija, usput je primijetio, "postavilo je presedan".
Nije to objašnjavao. Ostavio je – po metodi bacanja kamena pa skrivanja ruke – da se to poima kao poruku da se ne smiju buniti na Zapadu kada na njih baci nuklearne bombe jer su prvi počeli, ali da za to poimanje nemaju izričiti dokaz.
Još je prozirnije jednosmjerno predbacivanje kolonijalizma. Dio nacija na Zapadu u tom pogledu snose veliku povijesnu krivicu, ali kakve to ima veze s Ukrajinom danas i s flagrantnim kršenjem Helsinške povelje o zabrani jednostranog mijenjanja granica u Evropi? S druge strane, u kolonizatorskoj praksi Rusija je bila dostojan takmac Španjolskoj ili Engleskoj, ali one su svoje kolonije izgubile između napoléonskih ratova i 1960 – a Rusija golemo kolonizirano područje drži i sada u sklopu svoje Federacije. Otkako je Ivan IV, prvi ruski car, 1552 osvojio i kolonizirao tatarski Kazanski Kanat, pa također tatarski Astrahanski Kanat, pokorivši usput finske Udmurte i turkijske Baškire, Rusija, koja dotad nije kontrolirala ni Volgu, protegla se postupno do Urala, pa do Tihog oceana. Dovoljno je vidjeti fizionomije većine ruskih vojnika u Ukrajini, pa shvatiti da nisu pripadnici Rusa nego koloniziranih azijskih naroda, promoviranih u topovsko meso. S te pozicije drugima predbacivati kolonijalnu prošlost nije samo licemjerno, nego i bezobrazno.
"Anglosaksonci" nisu zadovoljni samo sankcijama i sada su pribjegli uništavanju sveevropske energetske infrastrukture, kaže Putin, opet okrivljujući Zapad za sabotažu plinovoda pod Baltičkim morem, iako ta sabotaža upravo Rusiji omogućuje da za neisporučivanje ugovorenih količina plina okrivi "višu silu" i tako izbjegne konfiskaciju penala iz imutka koji joj je blokiran na Zapadu.
Optužuje Putin da se politika SAD temelji na "vladavini šake". Stoga imaju nove vojne baze posvuda, šire NATO itd. Ipak, i Rusija nastavlja sovjetsku politiku širenja baza po svijetu. Još jedna pilula licemjerja, koje ipak napokon ima veze s Ukrajinom: upravo o tome je riječ: gdje je granica između interesnih sfera Moskve i Washingtona, što pripada u neku "sigurnosnu zonu" između njih, te koliko slobode imaju države koje graniče s Rusijom da same izaberu vojni savez u kojemu žele biti? Uostalom, upravo je strah od neuračunjivog ekspanzionizma Rusije u Ukrajini navukao Finsku i Švedsku da napuste dugotrajnu neutralnost i zamole prijem u NATO. Dakle u tom segmentu Putinov govor nudi "alternativnu zbilju".
Jada se Putin: Svatko tko izazove zapadnu hegemoniju automatski se proglašava "neprijateljem". Zapadne ambicije "potpune dominacije" razlog su što potkopava druge "suverene centre globalnog razvoja". "Po plodovima ćete ih prepoznati", zaključio je na ovu temu citirajući Isusov naputak o lažnim prorocima iz Evanđelja po Mateju.
Bogme se po plodovima prepoznaje svaku politiku na svijetu. U ovom času, rekli bismo, to nije povoljno po Rusiju.
"Bojno polje na koje smo pozvani bojno je polje za naš narod i za veliku povijesnu Rusiju", rekao je Putin. Rusija će braniti svoj narod od "monstruoznih eksperimenata". Za to je, međutim, potrebna "konsolidacija cijelog društva" – ali na temeljima suvereniteta, slobode i samoodređenja.
E pa vidjeli smo o kakvu je pozivanju na suverenitet, slobodu i samoodređenje riječ u Buči i Izjumu, u masovnim grobnicama civila, u bezočnoj farsi s referendumima. Putinov govor je, u tom pogledu, mazanje očiju za domaću upotrebu, plus nešto zastrašivanja Zapada. Već i ovakva površna analiza pokazuje sramnu manipulaciju na kojoj je taj Putinov diskurs zasnovan.