Ako se osluškuje ono što tvrde američki dužnosnici, postoji mali, gotovo nikakav rizik da će rat u Ukrajini dovesti do nuklearne eskalacije. "Nemamo nikakvih naznaka da gospodin Putin ima namjeru upotrijebiti oružje za masovno uništenje", rekao je glasnogovornik Bijele kuće John Kirby još u siječnju. Potom je na saslušanju u Senatu početkom svibnja, direktor Nacionalne obavještajne službe Avril Haines izjavio da je "vrlo malo vjerojatno" da će Rusija u nekom trenutku koristiti nuklearni arsenal. Svrha Putinove "nuklearne retorike", tvrdio je direktor CIA-e William Burns u veljači, bila je zastrašiti SAD, europske saveznike i Ukrajinu. To, tvrde američki dužnosnici, nije značilo da Rusi zapravo razmišljaju o stvarnom korištenju oružja.
Ovakav stav Washingtona donekle je razumljiv, piše za ugledni Foreign Affairs Peter Schroeder, nekadašnji viši analitičar u CIA-i te bivši zamjenik američkog obavještajnog tijela za Rusiju i Euroaziju pri Nacionalnom obavještajnom vijeću. Pojava je rata, u početku, izazvala opravdani strah od izravnog nuklearnog sukoba između Zapada i Rusije. To je razdoblje pomalo mahnitih spekulacija sada iza nas. Rat je od tada zašao u tešku - ali konvencionalnu - pat poziciju. Istini za volju, neki američki dužnosnici i dalje su zabrinuti da bi Rusija mogla upotrijebiti taktičko nuklearno oružje na bojnom polju. Primjerice, američki predsjednik Joe Biden u lipnju je tvrdio da se "brine oko Putinove upotrebe taktičkog nuklearnog oružja." Rizik je, nastavio je, "stvaran." No, čini se da dužnosnici ne vjeruju da bi rat u Ukrajini mogao navesti Rusiju da upotrijebi nuklearni arsenal protiv neke članice NATO-a, koliko god da je Moskva bijesna na Zapad zbog logističke i vojne potpore Ukrajini.
E, to je greška, piše Schroeder. Zapravo je malo vjerojatno da će ruski predsjednik Vladimir Putin upotrijebiti nuklearno oružje na bojnom polju u Ukrajini, ali je itekako moguće da će se okrenuti ka korištenju nuklearnog oružja protiv NATO-a. Kako to vidi bivši CIA-in analitičar? Za razliku od Zapada, Putin se ne boji nuklearnog obračuna; itekako je dobro upoznat s kapacitetima ruskog nuklearnog arsenala i s načelima nuklearnog odvraćanja. Poznavajući i Putinov psihološki profil, vjerojatno se vidi i kao jedinstveno pogodan za upravljanje nuklearnom krizom. Čitavo je vrijeme nevjerojatno dosljedan pri tvrdnjama da je Rusija spremna upotrijebiti nuklearno oružje protiv NATO-a kako bi obranila svoje interese u Ukrajini. Još je i prije osam godina, u televizijskom intervjuu danom godinu dana nakon što je Rusija izvršila invaziju na Krim, Putin tvrdio da je spreman staviti ruske nuklearne snage u pripravnost kako bi zaustavio eventualnu interferenciju zapadnih sila pri preuzimanju kontrole nad poluotokom.
Rusiji je Ukrajina ključna, Americi sekundarna
Posezanje za nuklearnim oružjem nije neizbježno. Ali ako Putin krene u eskalaciju rata, na primjer napadom na NATO konvencionalnim oružjem, vjerojatno će djelovati vrlo brzo, kako bi Sjedinjenim Državama uskratio priliku za odgovarajući manevar. Ukrajina je središnja os u ambicijama Kremlja - a Washingtonu je, kako su pokazali protekli mjeseci, poprilično sekundarna da bi Putin povjerovao bilo kakvim američkim prijetnjama. Putin će od Sjedinjenih Država očekivati da se povuku prije nego započnu nuklearni sukob oko zemlje tako daleko od kuće.
Kako bi izbjegle najgore, Sjedinjene Države moraju iznaći nove načine kako bi spriječili Ruse da upotrijebe nuklearni arsenal. Primjerice, morale bi uvjeriti ruske elite da njihova zemlja može popustiti Ukrajini, a da se isto ne promatra kao katastrofalan poraz. Washington bi morao okupiti i druge zemlje, posebno one neutralne, da delegitimiziraju nuklearnu upotrebu i da uvjere Putina da će napraviti strašnu grešku ako se okrene nuklearnom arsenalu. SAD to moraju učiniti sada, kako bi izbjegle donošenje opasnih odluka kasnije, pod intenzivnim pritiskom nuklearnog sukoba.
Od trenutka kada je započela invaziju, Moskva je pokušavala zastrašiti svijet gestikulirajućim nuklearnim potencijalom. Nedugo prije napada na Ukrajinu, Rusija je izvela (upadljivo tempiranu) vježbu sustava za nuklearno lansiranje. Godinu dana kasnije, u veljači 2023., suspendirala je sudjelovanje u paktu New START, koji regulira kapacitete nuklearnog oružja Moskve i Washingtona. U ožujku je Kremlj najavio da će premjestiti dio svog nuklearnog oružja u Bjelorusiju. Putin je u listopadu sugerirao da bi Rusija mogla ponovo pokrenuti nuklearna testiranja. Čitavo to vrijeme dužnosnici ruske vlade prijetili su da će inicirati nuklearni napad - sjetimo se, primjerice, tvrdnji bivšeg ruskog predsjednika Dmitrija Medvedeva koji je u srpnju tvrdio da bi Rusija mogla upotrijebiti nuklearno oružje s ciljem da, u nekoliko dana, zaključi rat.
Američki dužnosnici su, naravno, obratili pozornost na ove prijetnje ali ih, čini se, ne shvaćaju dovoljno ozbiljno. Kako piše Schroeder, oni zamišljaju da Moskva može koristiti mala, taktička nuklearna oružja na bojnom polju, ali ne i velika takozvana strateška, naročito protiv država NATO-a. Američki savjetnik za nacionalnu sigurnost, Jake Sullivan, rekao je Politicu u veljači da je Washington zabrinut oko eventualne upotrebe taktičkog oružja u Ukrajini, ali da ista zabrinutost ne korespondira s korištenjem velikog, strateškog nuklearnog potencijala. Rastuće samozadovoljstvo među američkim dužnosnicima temelji se na nerazumijevanju Putinove retorike i dinamike koja Moksvu sprječava da upotrijebi nuklearno oružje, zaključuje Schroeder. Kako tvrdi, kada se Putin poziva na nuklearni arsenal, on ne pokušava upozoriti na to da bi Rusija mogla upotrijebiti taktično nuklearno oružje u Ukrajini. Umjesto toga, njegova je retorika osmišljena da prijeti samom NATO-u. To je ono trepćuće crveno svjetlo, to je alarm koji bi američki dužnosnici trebali percipirati kao spremnost Moskve da se, ako je potrebno, prikloni i nuklearnom sukobu s NATO-om kako bi osigurala pobjedu u Ukrajini.
Da biste vidjeli zašto, prvo razmotrite stanje na bojnom polju. Taktičko nuklearno oružje malo bi pomoglo Rusiji da izađe iz zastoja. Ukrajinske snage dobro su ukorijenjene duž crte bojišnice koja se proteže na gotovo 1000 kilometara. Ni deseci taktičkog nuklearnog oružja ne bi bili dovoljni da se Rusija probije, ističe Schroeder. A čak i kada bi bili, Rusija ne raspolaže manevarskim rezervnim snagama koje bi bile spremne "utrčati" u novootvoreni prostor. Nadalje, teško je i zamisliti da bi taktičko naoružanje slomilo volju ukrajinskog naroda ili da bi Kijev natjeralo na predaju. Ukrajinci su se već hrvali sa svakom zamislivom vrstom zločina, a taktički nuklearni napad bio bi još jedan unos u registar ruske brutalnosti. Isto je potvrđeno i u nekim anketama. Prema istraživanjima ukrajinskih think tankova te Münchenske sigurnosne konferencije, javnost u zemlji nije voljna predati se Moskvi i prestati s borbom čak ni pred nuklearnom eskalacijom.
Ako ništa drugo, taktički nuklearni udari bi naštetili ruskim ratnim naporima. Takvi bi napadi vjerojatno ojačali želju Zapada da pomogne Ukrajini, baš kad je počela jenjavati. Nuklearni udar bi također mogao potaknuti Kinu i Indiju — dva najvažnija međunarodna partnera Kremlja — da napuste savezništvo s Putinom. I Peking i New Delhi već su dali javne i izričito jasne izjave s ciljem da Moskvu odvrate od upotrebe nuklearnog oružja. Ne bi im bilo drago da ih Putin ignorira. Korištenjem nuklearnog oružja u Ukrajini, Putin može malo toga dobiti, a mnogo izgubiti. Putin, uostalom, smatra da Rusija može pobijediti u Ukrajini konvencionalnim sredstvima. "Gotovo duž cijele bojišnice, naše oružane snage, recimo to skromno, popravljaju svoj položaj", rekao je na konferenciji za novinare 14. prosinca. Također je primijetio da se čini da zapadna potpora Kijevu opada, izjavljujući da će uskoro "besplatni pokloni" dani Ukrajini "ponestati". Sve dok Putin ostaje optimističan u pogledu izgleda Rusije, malo je vjerojatno da će poljuljati čamac upuštanjem u eskalaciju.
Uloga neutralnih država
No, Putin se možda neće uvijek tako osjećati. U kakvom bi scenariju takav obrat bio moguć? Primjerice, ako Zapad snažno obnovi podršku Kijevu u misiji vraćanja okupiranog teritorija te ako osigura Ukrajini dugoročnu financijsku potporu i osnaži obrambenu industriju, Putin bi se mogao naći u situaciji da zaključi kako neće moći samljeti Ukrajinu iscrpljujućim ratovanjem. Ako uz sve to zapadne ekonomske sankcije konačno počnu značajno remetiti rusko gospodarstvo, Putin bi mogao zaključiti da vrijeme više nije na njegovoj strani. Tada bi rizik od eskalacije probio plafon svih očekivanja.
U tom slučaju Kremlj bi, na primjer, mogao započeti s premještanjem velikih nosača nuklearnog oružja dugog dometa na raspoređene i raspršene položaje, izvan konvencionalnih vojnih baza koje su ranjive na američke napade. Mogli bi, recimo, poslati većinu svojih podmornica s balističkim projektilima na otvoreno more, premjestiti broj strateških raketnih snaga u goleme ruske šume i napuniti strateške bombardere nuklearnim naoružanjem. Takve su akcije daleko od stvarne uporabe nuklearnih bombi, ali bi svejedno bile alarmantne kao ništa dotad. Nedvojbeno bi privukli pozornost Washingtona, dramatično pojačali napetosti i smjesta natjerali zapadne čelnike da u računicu uzmu i rizik od nuklearnog rata. No, tada bi Moskva zapravo započela koristiti sredstva prisile protiv NATO saveza. Mogla bi, na primjer, oboriti NATO zrakoplov iznad zemlje saveznice ili međunarodnog zračnog prostora. Mogla bi napasti NATO brod u Crnom moru. Ili bi mogli napasti ono za što tvrde da su konvoji oružja za Ukrajinu - koji se, primjerice, kreću kroz neku od zemalja na istočnom krilu NATO-a. Takvi bi koraci brzo proširili koncept općeg sukoba, uvlačeći NATO u direktan sukob. Moskva bi, potom, mogla pojačati eskalacijski marš detonacijom nuklearnog oružja u otvorenom moru, u onome što se zove demonstracijski udar.
Konačno, u najgorem mogućem scenariju - u kojem Kremlj nastoji šokirati svijet kako bi ga povinovao da brzo i pod Putinovim uvjetima okonča rat u Ukrajini - Rusija bi mogla lansirati nuklearno oružje izravno na teritorij NATO-a. Iako se činilo da je Putin "ohladio" tu ideju na godišnjem forumu u listopadu, rekavši da Rusija ne treba snižavati prag za upotrebu nuklearnog oružja, to bi se moglo promijeniti ako je rat jasno usmjeren protiv Rusije. Osamdeset posto vojne pomoći Ukrajini teče kroz jednu zračnu bazu u istočnoj Poljskoj, pa bi ta baza vjerojatno bila glavna meta. Sjedinjene Države bi tada mogle uzvratiti vlastitim nuklearnim napadom, dovodeći svijet na rub uništenja.
Američki dužnosnici, naravno, ne žele da Moskva posegne za nuklearnim oružjem, a nisu ni uvjereni da hoće. Kao rezultat toga, pokušali su uplašiti Rusiju prijeteći "katastrofalnim posljedicama" ako Putin posegne za nuklearnim arsenalom. Putin će tu prijetnju shvatiti kao blef; on, u konačnici, zna da Washington nikada neće riskirati nuklearni sukob zbog Ukrajine. Također je duboko predan pobjedi u Ukrajini, do točke u kojoj bi mogao odlučiti brzo eskalirati čak i ako smatra da će Sjedinjene Države ozbiljno odgovoriti silom. Vjerojatno računa da bi Washington na kraju izabrao kompromis umjesto pokretanja nuklearnog napada protiv same Rusije, što bi direktno ugrozilo i teritorij SAD-a. Nesretna je istina da Washington ne može odvratiti Putina od eskalacije do točke u kojoj bi ovaj uportijebio nuklearno oružje zbog rata u Ukrajini. Iako ne bi olako shvatio takvu eskalaciju, niti odbacio ozbiljne rizike po Rusiju, Putin bi pobijedio u ratu volja u nuklearnoj krizi.
Ako želi izbjeći nuklearni sukob, Washington stoga mora zauzeti drugačiji pristup. Američki kreatori politike trebali bi provoditi politike usmjerene na podrivanje donošenja odluka u Rusiji, tako da se Putin, ako naredi eskalacijske korake, suoči s unutarnjim pritiskom. To znači da trebaju pokušati osnažiti ruske dužnosnike koji bi jednog dana mogli opstruirati Putinove "nuklearne odluke". To je mnogo lakše reći nego učiniti, s obzirom na činjenicu da su američko-ruski odnosi loši koliko god mogu biti. Jedini način da američki dužnosnici, uključujući i obavještajnu zajednicu, kultiviraju neslaganje među ruskim dužnosnicima jest da uspostave izravnije kontakte. Washington bi, primjerice, mogao predložiti da će samo najviši dužnosnici biti kažnjeni za ratne monstruoznosti, da će reparacije Ukrajini biti ograničene, te da postoji put za ukidanje sankcija Rusiji koji bi ujedno dopustio državi da ponovno uđe u zajednicu nacija. Najviši ruski dužnosnici jednostavno moraju znati da njihov izbor nije između kapitulacije i nuklearne eskalacije, ističe Schroeder.
Amerika istovremeno mora okupiti neutralne države koje bi izvršile i svoj pritisak na Moskvu. Te se države moraju natjerati da u razgovoru s ruskim dužnosnicima budu jasni pri tvrdnjama da je svaka upotreba nuklearnog oružja nelegitimna te da bi ista dovela do svake pa i prešutne potpore ruskim ratnim naporima. Da bi svijet spriječio nuklearni rat, zemlje će morati uvjeriti Moskvu da pobjeda u Ukrajini jednostavno nije vrijedna troškova dovođenja svijeta do provalije - ili preko nje, zaključuje Peter Schroeder u analizi za Foreign Policy.