SAD U SITUACIJI ILI-ILI

Putin može razoriti Ukrajinu i bez nuklearnog oružja? ‘Sjetite se Tokija, Dresdena, Miloševića‘

Uspoređivati rat u Ukrajini s kubanskom raketnom krizom deplasirano je, SAD bi mogao biti doveden u situaciju da čini nešto posve drugo

Razaranja u Ukrajini

 AFP

Velik dio rasprave u Washingtonu i drugim zapadnim prijestolnicama posljednjih dana bio je usredotočen na navodnu prijetnju ruskog predsjednika Vladimira Putina da će upotrijebiti nuklearno oružje u Ukrajini, kao odgovor na izazove onome što on smatra temeljnim nacionalnim interesima Moskve, a što kao invaziju i teroriziranje civilnog stanovništva provodi u Ukrajini.

No, dok mnogi razmišljaju o jezivoj prijetnji ruskog raspoređivanja nuklearnog arsenala koji bi, kako upozoravaju neki, mogao dovesti do scenarija ponavljanja kubanske raketne krize, treba podsjetiti da globalna supersila može razoriti malu ili srednju silu i bez toga da pribjegne korištenju nuklearnih bombi, piše National Interest.

Samo korištenjem pune snage svog konvencionalnog oružja u Ukrajini, Moskva bi mogla natjerati Washington u istu situaciju u kojoj se našao u doba SSSR-a nakon sovjetske invazije na Mađarsku 1956. godine, kada je zaključio da bi spašavanje žrtve agresije Kremlja zahtijevalo izravnu pomoć SAD-a u obliku vojne intervencije.

Suprotno kolektivnom povijesnom sjećanju, pojedinačno najrazornije bombardiranje u ljudskoj povijesti nisu detonacije atomskih bombi Sjedinjenih Država iznad Hirošime i Nagasakija u Japanu u Drugom svjetskom ratu, već veliki zračni napad zapaljivim bombama na Tokio američkih zračnih snaga tijekom dvije noći u ožujku 1945. Taj je napad iza sebe ostavio 100.000 mrtvih japanskih civila i više od milijun njih bez domova. Za usporedbu, atomsko bombardiranje Nagasakija rezultiralo je smrću između 40.000 i 80.000 ljudi.

Njemačka, Vijetnam, SR Jugoslavija i Kosovo

Mnogi napadi na vojne snage, kao i na civilno stanovništvo tijekom Drugog svjetskog rata, uključujući njemačke bombardere i projektile koji su pogađali britanske gradove, te razorno bombardiranje Berlina, Dresdena i drugih njemačkih urbanih središta od strane američkih i britanskih zračnih snaga, bili su isto toliko, ako ne i više, destruktivniji od mogućeg udara taktičke nuklearne bombe.

Sjedinjene Države i njihovi saveznici bacili su više od 7,5 milijuna tona bombi na Sjeverni Vijetnam tijekom Vijetnamskog rata. Iako je to dovelo Hanoi na mirovne pregovore 1972. godine, američka bombardiranja nisu uspjela prisiliti Sjeverne Vijetnamce na pokornost, a izazvala su užasne patnje civilnog stanovništva.

S druge strane, kampanja zračnog bombardiranja koju je NATO proveo protiv Jugoslavije tijekom rata na Kosovu 1999., kao i korištenje projektila za napade na Beograd, označili su prekretnicu u tom ratu i prisilili su tadašnjeg čelnika ondašnje SR Jugoslavije, Slobodana Miloševića, da pristane na mirovni sporazum, što je dovelo do njegovog konačnog pada.

Iz te perspektive, postavlja se pitanje zašto bi Putin uporabio nuklearno oružje prije nego što iskoristi svu moć zračnih snaga svoje zemlje i drugog konvencionalnog oružja, uključujući projektile, kako bi prisilio ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog da pristane na dogovor koji bi osigurao ruske interese.

Putin bi morao shvatiti kako je moguće da bombardiranje Kijeva, Lavova i drugih ukrajinskih urbanih središta neće baciti Ukrajince na koljena, na isti način na koji američko ‘tepih-bombardiranje‘ (bombardiranje većih područja različitim sredstvima, pri čemu nije cilj uništiti pojedine objekte, nego čitavo područje, a pri čemu se životi civila ne uzimaju obzir, već su ponekada oni eksplicitni cilj napada, op.a.) Hanoja nije dovelo do potpune predaje Sjevernog Vijetnama.

Hrabrost Ukrajinaca na bojnom polju mogla bi navesti Putina da razmisli o mogućnosti da bi bili spremni boriti se do smrti.

Ili bi možda, na isti način na koji je Milošević bio prisiljen pokoriti se zahtjevima Zapada nakon demoralizirajućih napada na Beograd i Prištinu, ukrajinski predsjednik bio pod pritiskom svojih ljudi da postigne dogovor s ‘ruskim đavlom‘.

Ima li smisla nacionalno samoubojstvo?

Uostalom, pitanje je ima li uopće smisla da ukrajinski narod počini nacionalno samoubojstvo kako bi spriječio Rusiju da okupira četiri pokrajine u istočnom dijelu zemlje.

Ukrajina ne posjeduje nuklearno oružje, koje bi moglo ugroziti globalnu supersilu poput Rusije. Čak i po najgorem scenariju iz ruske perspektive, ukrajinske snage ne bi mogle ući u Moskvu i nametnuti Kremlju političko rješenje rata. Pitanje je samo hoće li Ukrajina imati vojne sposobnosti i političke volje prisiliti Putina da se povuče s okupiranih ukrajinskih teritorija.

Štoviše, korištenje nuklearnog oružja po prvi puta od 1945. godine riskantan je scenarij koji bi mogao potaknuti vojni odgovor Zapada i pokrenuti svjetski rat i moguću upotrebu strateškog nuklearnog oružja, a da ne spominje zaokret cijele međunarodne zajednice, uključujući Kinu i Indiju, protiv Rusije.

Zapadni vojni stručnjaci pitaju se zašto Rusija, s više od 1500 borbenih zrakoplova i velikim iskustvom u bombardiranju ciljeva u Siriji i Gruziji, nije iskoristila svoju veliku prednost nad Ukrajinom, svoje zračne snage, u borbama u Ukrajini.

Neuspjeh Rusije da stekne zračnu nadmoć u Ukrajini može odražavati, kao što neki analitičari sugeriraju, nedostatak iskustva u korištenju zračnih snaga kao strateškog alata ili - što je vjerojatnije - da su ruske zračne snage kočile svoje pune sposobnosti.

Zaključak je da, iako bi ruske snage sigurno pretrpjele mnogo gubitaka kada bi pokrenule masovne zračne napade na Ukrajinu, cijena za Ukrajinu i njezino civilno stanovništvo bila bi golema.

Putin je naredio niz raketnih napada na gradove diljem Ukrajine u znak odmazde za eksploziju koja je pogodila ključni ruski most prema Krimu, koju je ruski vladar nazvao "terorističkim napadom". Ova vrst opsežnog zračnog udara na civile i kritičnu infrastrukturu uvelike je u skladu s ruskim ponašanjem u Čečeniji, Siriji i Gruziji, koje se temelji na korištenju goleme vojne moći, a ne uzima u obzir učinak na ljudske živote.

To Putinovo obećanje da će integrirati ‘braću i sestre‘ iz Ukrajine u Rusiju čini da izgleda kao ruganje. No, to također ponovno potvrđuje rusku vojnu nadmoć nad Ukrajincima i dovodi Zelenskog leđima prema zidu.

‘Normalna‘ podrška možda nije održiva

Američki predsjednik Joe Biden i njegovi suradnici jasno su dali do znanja Moskvi da bi ruski napad na susjedne zemlje članice NATO-a izazvao izravan vojni odgovor te su poslali signale Kremlju da bi se eventualna upotreba taktičkih nuklearnih bombi pokazala skupom za Rusiju te joj se obila o glavu.

Istovremeno, Amerikanci su pozvali Ukrajince da ne napadaju ciljeve unutar ruskog teritorija, ali Kremlj smatra da se ključni most koji povezuje Krim i Rusiju, zapravo nalazi na njihovom teritoriju.

Pitanje je kakav bi bio američki odgovor ako i kada Rusija pokrene masivnu kampanju zračnog bombardiranja velikih urbanih središta, koja bi mogla rezultirati sve većim brojem civilnih žrtava uz snimke sve više smrti i razaranja koje se svakodnevno emitiraju na televizijskim ekranima i internetu.

Treba imati na umu da su slične snimke civilnih žrtava u Bosni i Hercegovini i na Kosovu natjerale tadašnjeg američkog predsjednika Billa Clintona da proširi zapadnu vojnu intervenciju u ratovima na području bivše Jugoslavije, potezu kojem se on sam isprva protivio.

Sličan pritisak mogao bi natjerati Bidena da krene u smjeru izravne vojne intervencije u sukobu kako bi spasio živote ukrajinskih civila, primjerice uspostavljanjem zone zabrane leta u Ukrajini.

Drugim riječima, trenutačno ‘normalno‘ pružanje vojne i gospodarske pomoći Ukrajini bez potrebe za raspoređivanjem američkih trupa možda neće biti dugoročno održivo u situaciji kada, kako se sada čini, nema znakova diplomatskog sporazuma na horizontu.

No, kako rat u Ukrajini prijeti da eskalira budući da ukrajinske snage napadaju ciljeve unutar područja koje je nezakonito anektirala Moskva, to bi moglo izazvati razorniji ruski vojni odgovor, a Biden i NATO saveznici mogli bi se naći u poziciji u kojoj im je jedini dostupan izbor, ukoliko žele zaštititi ukrajinski narod, izravna vojna intervencija u ratu.

Ako se to dogodi, pa SAD počnu trpjeti gubitke u Ukrajini, a vojnici se vrate u Ameriku u crnim vrećama, to bi moglo imati velik utjecaj na javno mnijenje i Kongres, pogotovo zato što bi takva eskalacija potaknula strahove od svjetskog rata koji uključuje i korištenje nuklearnog oružja.

Usporedba s kubanskom krizom je intelektualna lijenost

Godine 1962. Sovjeti su na Kubu postavili nuklearno oružje koje je zaprijetilo američkom teritoriju i prisililo SAD da odgovore prijetnjom nuklearne odmazde. Kriza je završila kada je Moskva uklonila nuklearno oružje s otoka, a Washington obećao povući svoje nuklearno oružje iz Turske.

Uspoređivati ​​sadašnji rat u Ukrajini s Kubanskom raketnom krizom iz 1962. oblik je intelektualne lijenosti, ocjenjuje Nacional Interest. SAD i saveznici nisu prijetili Kremlju upotrebom nuklearnog oružja i inzistirali su da neće izravno intervenirati u ratu korištenjem konvencionalnog oružja.

Ta politika doista podsjeća na zapadni odgovor prilikom sovjetske invazije na Mađarsku 1956. godine ili, što se toga tiče - na nekoj razini - na američku politiku koja je uslijedila nakon sovjetske invazije na Afganistan 1979., po kojoj su Sjedinjene Države pružile vojnu pomoć tamošnjim gerilskim borcima. U oba slučaja bilo je jasno da Washington neće ratovati s Rusijom ni konvencionalnim ni nuklearnim oružjem kako bi spasile Mađare ili Afganistance.

Moguće je da je Putinova strategija sada prisiliti Bidenovu administraciju, a u tom procesu i Kongres te američku javnost, kao i europske saveznike, da donesu odluku hoće li biti spremni riskirati izravan sukob s Rusijom u Ukrajini ili se povući i početi izvršavati pritisak na Ukrajinu da postigne dogovor s Moskvom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. veljača 2024 02:04