Putin teško da je očekivao ovakav strateški šamar. Pala je odluka iza zatvorenih vrata, krajnji rok je 2028. godina

Turska bi do kraja 2028. godine mogla sama pokrivati više od polovice svojih potreba za plinom — kombinacijom vlastite proizvodnje i uvoza ukapljenog prirodnog plina (LNG) iz Sjedinjenih Američkih Država. Takav razvoj događaja bio bi ozbiljan udarac za posljednje veliko europsko tržište ruskog i iranskog plina.

Washington već dulje vrijeme otvoreno pritišće svoje saveznike, među kojima i Ankaru, da prekinu energetske veze s Moskvom i Teheranom. Na sastanku u Bijeloj kući 25. rujna, američki predsjednik Donald Trump zatražio je od turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana da smanji kupovinu ruskog plina.

Prema procjenama analitičara, diverzifikacija izvora opskrbe ne samo da jača energetsku sigurnost Turske, nego i podupire njezinu ambiciju da postane regionalno središte trgovine plinom. Plan Ankare predviđa da se ruski i iranski plin koriste za domaće potrebe, dok bi se vlastita proizvodnja i uvezeni LNG preusmjeravali prema europskom tržištu.

„Turska jasno pokazuje da namjerava iskoristiti globalni višak LNG kapaciteta“, izjavio je Sohbet Karbuz iz Pariške mediteranske organizacije za energiju i klimu.

Ruski ugovori pred istekom

Udio Rusije na turskom plinskom tržištu pao je s više od 60 posto početkom 2000-ih na 37 posto u prvoj polovici 2025. godine. Dok su gotovo sve europske zemlje nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022. prekinule uvoz plina iz Rusije, Turska je ostala posljednji veliki kupac ruskog plina na kontinentu.

Dugoročni ugovori Moskve o isporuci 22 milijarde kubičnih metara godišnje kroz plinovode Blue Stream i TurkStream uskoro istječu, dok iranski ugovor o isporuci 10 milijardi kubičnih metara završava sredinom sljedeće godine. Ugovori s Azerbajdžanom, ukupno vrijedni 9,5 milijardi kubičnih metara, vrijede do 2030. i 2033. godine.

Turska će vjerojatno produžiti dio tih ugovora, ali pod fleksibilnijim uvjetima i za manje količine, procjenjuje Karbuz. Istodobno, domaća proizvodnja plina raste, a LNG terminali se šire kako bi mogli primati pošiljke iz SAD-a i Alžira.

Prema izračunima Reutersa, Turska bi do 2028. mogla proizvoditi i uvoziti više od 26 milijardi kubičnih metara plina godišnje — gotovo dvostruko više od sadašnjih 15 milijardi.

Američki plin preuzima primat

Novi ugovori s američkim dobavljačima, ukupne vrijednosti oko 43 milijarde dolara, uključuju i dvadesetogodišnji sporazum s tvrtkom Mercuria, potpisan u rujnu. Ukupan kapacitet turskih LNG terminala već iznosi 58 milijardi kubičnih metara godišnje — dovoljno da pokrije cjelokupnu nacionalnu potrošnju.

Prema analizi Reutersa, uvoz LNG-a iz SAD-a mogao bi se udvostručiti, čime bi domaća proizvodnja i američki plin zajedno pokrivali više od polovice turske godišnje potrošnje, procijenjene na 53 milijarde kubičnih metara. Time bi se potreba za plinom iz ruskih, iranskih i azerbajdžanskih plinovoda smanjila na oko 26 milijardi — znatno ispod sadašnjih 41 milijarde.

Unatoč tome, ruski plin i dalje teče punim kapacitetom. Stručnjak moskovskog Instituta za energiju i financije Aleksej Belogorjev smatra da bi Turska teoretski mogla potpuno prekinuti uvoz ruskog plina u iduće dvije do tri godine, ali to neće učiniti jer je „ruski plin cjenovno konkurentan, a državna tvrtka BOTAS ga koristi kao pregovarački alat prema drugim dobavljačima“.

Turski ministar energetike Alparslan Bayraktar izjavio je da njegova zemlja mora kupovati plin „od svih raspoloživih izvora“ — uključujući Rusiju, Iran i Azerbajdžan — ali je priznao da američki LNG trenutačno nudi znatno povoljnije cijene.

Put prema energetskom čvorištu

Analitičari procjenjuju da bi Turska mogla koristiti ruski i iranski plin za domaće potrebe, a vlastitu proizvodnju i LNG izvoziti u Europu, osobito nakon što 2028. stupi na snagu europska zabrana uvoza ruske energije.

Državna kompanija BOTAS već je potpisala sporazume o izvozu manjih količina plina Mađarskoj i Rumunjskoj, čime Ankara čini prve konkretne korake prema uspostavi regionalne plinske burze.

Unatoč rastu energetske neovisnosti, odnosi Turske i Rusije ostaju duboki. Ruski Rosatom gradi prvu tursku nuklearnu elektranu u Akkuyu, dok Moskva i dalje ostaje glavni dobavljač sirove nafte i dizela za tursko tržište.