Bila je to subota telefonske diplomacije. Povijest te discipline uči nas kako su još između dva velika rata ambasadori pričali: “Nećemo to valjda prepustiti ministrima”. Tada se nije putovalo, telefoni su bili tehnološki novitet.
Ruski predsjednik Vladimir Putin prvo je razgovarao s bjelaruskim. Teško je reći šefom države jer tom državom upravlja Moskva, ali diktatorom, to da. Aleksandar Lukašenko. Kremlj se tu nije pretjerano trudio u izvještavanju. Prenosim cijelo priopćenje: “Čelnici su razgovarali o pitanjima daljnjeg razvoja bilateralne suradnje, kao i o situaciji oko odgovora SAD-a i NATO-a na ruske prijedloge o dugoročnim međunarodno-pravnim jamstvima ruske sigurnosti. Dogovorili su se o daljnjim osobnim kontaktima.”
Dakle, Putin je Lukašenku rekao da nije zadovoljan odgovorima Zapada. Upitnim ostaje sadržaj sintagme “daljnjeg razvoje bilateralne suradnje”.
Prije toga su razgovarali Putin i francuski predsjednik Emmanuel Macron. Elizejska palača kaže da je razgovor trajao sat i 40 minuta. To je bio stvarni razgovor.
Ključna je tema, navode Elizejska palača i Kremlj bilo pitanje provedbe Sporazuma iz Minska. Pariz piše kako su “predsjednici raspravljali o smjerovima napretka u provedbi” sporazuma, dok je Kremlj iscrpniji: “Putin je istaknuo nevoljkost vodećih zapadnih sila da potaknu kijevske vlasti na provedbu sporazuma iz Minska, što je ponovno pokazalo uzaludnošću runde konzultacija 10. veljače u Berlinu između političkih savjetnika čelnika Normandijskog formata.”
Zaključiti možemo da bi trenutna kriza, koja prijeti Europi - nije to strah da bi se rat mogao preliti iz Ukrajine prema prostoru NATO-a jer bi bilo kakva ruska vojna avantura ostala ograničena na taj prostor, a i Crno more je zatvoreno - mogla prestati doslovce u trenu. Kad bi Kijev pristao na, treba podsjetiti, svoje obveze iz dva međunarodna sporazuma koja je potpisao. Ukrajinska vlada, iako u zemlji ima rusofonu manjinu ne samo na istoku, i dalje odbija zajamčiti joj prava koja joj pripadaju temeljem svih međunarodnih dokumenata. Primjerice, onima Vijeća Europe. A istočnim pokrajinama, u kojim je izbila pobuna, i prava na samoupravu. Kakva imaju i druge manjine u drugim zemljama Europe. Problem je što su i ova i prijašnja vlada u Kijevu nedovoljno odlučne i previše u strahu od nacionalista i desnice. Tako se ne vodi politika, posebno u osjetljivim trenutcima kad je potrebna državnička mudrost. Koja uključuje razgovore s vođama pobune, što god o njima mislili i sa stranom koja ih podržava.
Putin i Macron su razgovarali i o, piše Pariz, “uvjetima sigurnosti i stabilnosti u Europi”, a posebno se ističe završna rečenica: “Macron je rekao predsjedniku Putinu da iskren (sincère) dijalog nije spojiv s eskalacijom”. Čim je šef Elizejske palače, očito snažno, upozorio šefa Kremlja da se neće dugo moći skrivati iza zveckanja oružjem.
Putin je, piše Moskva, upozorio na “provokativne spekulacije o navodno planiranoj ruskoj ‘invaziji’ na Ukrajinu čime se čime se stvaraju uvjeti za moguća agresivna djelovanja ukrajinske vojske u Donbasu”. Sve to prati masivna isporuka modernog oružja Ukrajini.
Dobro je što obje strane navode da se nastavljaju pregovori, a i da su Macron i Putin razgovarali i o tijeku pregovora o sporazumu o iranskom nuklearnom programu. Što bi mogao biti signal da stanje nije tako zapaljivo kako se čini. I da rat, koji bi imao izuzetno negativne ekonomske posljedice po Europu, nije neposredan.