MUČNE ISPOVIJESTI

Rade smjene od 24 sata, u bolnicama ih je ostala nekolicina: ‘Najteže je kad nam na stol dođu poznata lica‘

Tri mjeseca kasnije ne prestaje pritisak pacijenata na bolnice u blizini ratišta

Bolnica u Ukrajini

 Genya Savilov/Afp

Samo nekoliko dana nakon ruske invazije, ukrajinskom kardiokirurgu Jaroslavu Bohaku zazvonio je telefon. Na drugoj strani linije bio je njegov prijatelj i kolega iz bolnice na istoku. "Ne mogu više amputirati ruke mladićima", rekao mu je. Bohak se nalazio na zapadu Ukrajine, u relativnoj sigurnosti, kamo su počele bježati tisuće Ukrajinaca iz nesretnijeg dijela zemlje. Među njima je bilo i liječnika. Bolnice na istoku zemlje punile su se ranjenicima, a praznile od osoblja. Nitko im je nije zamjerao, ali trebala im je pomoć jer su mnogi ranjenici možda mogli sačuvati udove.

Tri mjeseca kasnije ne prestaje pritisak pacijenata na bolnice u blizini ratišta, piše u reportaži New York Timesa, čiji je autor nedavno posjetio grad Kramatorsk i razgovarao s doktorom Bohakom i njegovim kolegama. Dok zvuk granata odjekuje bolničkim hodnicima, ukrajinski medicinari u nehumanim uvjetima spašavaju živote iza zastrtih prozora zaštićenih vrećama pijeska.

image

ukrajinski liječnici

Hiroto Sekiguchi/Yomiuri/The Yomiuri Shimbun via AFP

Nema ih ni približno dovoljno s obzirom na mučnu realnost koja nikako da splasne. Od predratnih deset, tu su samo dvojica liječnika. Sestara je samo šest, a svi rade 24-satne smjene, dok tjedno imaju jedan dan odmora.

"Ostali su samo najveći stoici. Ljudi su preplašeni, što da rade", objašnjava za američki dnevnik Tatjana Bakaeva, viša medicinska sestra. Na drugim mjestima situacija je još gora. Primjerice, u gradiću Avdivki, smještenom na prvoj liniji bojišnice, radi samo jedan kirurg, istodobno i šef bolnice. Kaže da mjesecima napušta radno mjesto samo kako bi otišao po namirnice u trgovinu. U bolnici u Slovjansku, gradu sjeverno od Kramatorska, ostala je samo trećina zaposlenih. U gradu Bahmutu, koji se nalazi na sjecištu putova između ruskih snaga koje napreduju prema istoku i sjeveru, dvorište je krcato vozilima hitne pomoći. Hitna služba uvijek je pretrpana.

Mnogi ranjenici s istočne fronte dovoze se u Dnipro, grad od milijun ljudi u kojemu ima šest bolnica. No riječ je o medicinskoj skrbi četiri sata vožnje udaljenoj od prvih linija. I tamošnje bolnice pate od nedostatka osoblja, kaže kirurg iz tamošnjeg Centra za plastičnu kirurgiju, Pavlo Badiul.

"Puni smo, a osoblje radi bez pauze", kaže on. U "praznine", koliko mogu, uskaču volonteri.

image

bolnica u Makarivu

Doğukan Keskinkilic/ANADOLU AGENCY/Anadolu Agency via AFP

Volontiraju i mnogi liječnici u Kramatorsku, ne samo doktor Bohak koji je početkom rata na poziv prijatelja došao pomoći u ratnu zonu. Otkako je stigao gotovo da nema amputacija. "Najbliža ozbiljna bolnica za ovakve stvari udaljena je 280 kilometara. Treba vremena da se do tamo stigne, a za spas nekih udova to je prekasno. Zato je bitno da sam ja stigao", objašnjava Bohak pokazujući snimke nekih složenih operacija.

Čak i kad je tu specijalist liječnik, nedostaje opreme i lijekova. Maksim Kožemjaka dobrovoljno se javio da pomaže u vojnoj bolnici u Zaporižju. Gotovo odmah je dnevno počelo stizati od 30 do 40 teških ranjenika. Najteže je ipak kad im na stol dođu poznata lica. Jedno jutro u slovjansku bolnicu stigao je teško ozlijeđeni vojnik čiji je položaj pogodila granata. Ihor Ihorjuk, sin glavne sestre u toj bolnici dobro poznat većini osoblja još od malih nogu, bio je u jako teškom stanju, krvario je cijelim putem do operacijskog stola.

"Odrastao nam je pred očima", rekla je sestra Ana izlazeći nekoliko sati kasnije s crnim čizmama u rukama. Odnijela ih je malo dalje od ulaza u bolnicu i stavila na vojsci poznato mjesto. Ondje su već stajale dobro očuvane crne tenisice vojnika kojeg nisu uspjeli spasiti dan ranije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. svibanj 2022 23:39