Prvi čovjek je stigao u 7:27 ujutro. Ruski vojnici su mu pokrili glavu i odveli ga u smjeru jedne poslovne zgrade.
Dvije minute kasnije, molećiv glas probijao se kroz jutarnju tišinu. Zatim nemilosrdni odgovor: ‘Govori! Govori, j***m ti mater!‘
Žene i djeca došli su kasnije, noseći na brzinu spakirane torbe i vukući za sobom svoje pse.
Bilo je hladno, sivo jutro, 4. ožujka u Buči u Ukrajini. Vrane su graktale. Do večeri će najmanje devet muškaraca otići u smrt u Ulici jabuka 144, kompleksu zgrada koji su Rusi pretvorili u stožer i centar nasilja koje će šokirati svijet, piše Associated Press.
Kasnije, kada su sva tijela pronađena razbacana po ulicama i na brzinu ukopana u grobove, bilo je lako pomisliti da je pokolj bio slučajan. Stanovnicima koji su pitali kako se to dogodilo rečeno je da se pomire s time, jer na neka pitanja jednostavno nema odgovora.
Ipak, to je nasilje bilo metodično.
Ono što se tog dana dogodilo u Buči bilo je ono što su ruski vojnici u presretnutim telefonskim razgovorima nazvali ‘začistka‘ - čišćenje. Rusi su lovili ljude s popisa koje su pripremile njihove obavještajne službe i išli od vrata do vrata kako bi identificirali potencijalne prijetnje. Oni koji nisu prošli ovu filtraciju, uključujući dragovoljce i civile za koje se sumnja da su pomagali ukrajinskim trupama, mučeni su i pogubljeni, pokazuju snimke nadzornih kamera, presretnuti razgovori i intervjui.
Associated Press i serijal PBS-a ‘Frontline‘ dobili su snimke nadzornih kamera iz Buče koje po prvi put pokazuju kako izgleda operacija čišćenja. To je bila organizirana brutalnost koja će se ponavljati u velikim razmjerima diljem Ukrajine na teritorijima koje su okupirali Rusi. Bila je to strategija za neutraliziranje otpora i teroriziranje lokalnog stanovništva kako bi ljudi bili pokorni, a koju su ruske trupe već koristile u prošlim sukobima, osobito u Čečeniji.
Ukrajinski tužitelji sada kažu da su za nasilje u Ulici jabuka 144 odgovorni vojnici iz 76. gardijske desantno-jurišne divizije. Progone zapovjednika, general bojnika Sergeja Čubarikina i njegovog šefa, general pukovnika Aleksandra Čajku - čovjeka poznatog po svojoj brutalnosti dok je vodio ruske trupe u Siriji - zbog zločina agresije i vođenja nezakonitog rata.
Policija je na kraju pronašla gotovo 40 tijela samo duž Ulice jabuka. Tužitelji su identificirali 12 oko broja 144; novinari AP-a dokumentirali su 13. tijelo na stubištu jedne od zgrada u kompleksu na fotografijama i video zapisima snimljenim 3. travnja.
Taras Semkiv, glavni ukrajinski tužitelj za slučaj Ulice jabuka 144, rekao je za AP i ‘Frontline‘ da je neobično vidjeti kako se ratni zločini prikazuju na videu i da su snimke nadzornih kamera i iskazi očevidaca od 4. ožujka ključni elementi za tužiteljstvo.
‘Dokazi kriminalnih radnji koje smo do sada prikupili, otkrivaju da se nije radilo samo o izoliranim incidentima vojnog osoblja koje je pogriješilo, već o sustavnoj politici usmjerenoj protiv ukrajinskog naroda‘, rekao je Semkiv.
Kremlj nije odgovorio na detaljna pitanja koja je poslao AP.
Novinari AP-a i ‘Frontlinea‘ pregledali su stotine sati videa s nadzornih kamera u Buči i provjerili audio zapise telefonskih poziva ruskih vojnika.
Zajedno sa SITU Research, tvrtkom za vizualna istraživanja sa sjedištem u New Yorku, rekonstruirali su događaje koristeći 3D model Buče, izvučen iz podataka iz bespilotnih letjelica koje su nadlijetale Buču ovog proljeća. Novinari AP-a provjerili su lokacije sigurnosnih kamera, a The Dossier Center, istraživačka skupina sa sjedištem u Londonu koju financira ruski oporbenjak Mihail Hodorkovski, potvrdila je identitet vojnika čije je telefonske pozive presrela ukrajinska vlada unakrsnim upućivanjem na ruske telefonske brojeve, račune na društvenim mrežama, javno izvješćivanje i informacije koje su procurile iz ruskih baza podataka.
Pad Buče
3. ožujka, oko vremena ručka, tri oklopna ruska vozila pojavila su se odmah iza kamenoloma na zapadnom rubu Buče. Primijetio ih je Maksim Stahov, veteran rata 2014. protiv snaga koje podržava Rusija u regiji Donbas u istočnoj Ukrajini. Uskočio je u auto i jurio gradom vičući: ‘Skrivajte se! Bježite! Rusi dolaze!‘
Stahov i nekoliko desetaka drugih dobrovoljaca, zajedno sa šačicom vojnika, postavili su tri kontrolne točke za pregled dokumenata ljudi i pomoć u evakuaciji duž Jablunske ulice, strateške ceste koja dijeli Buču od susjednog Irpina. Većina dobrovoljaca pokupila je ono malo pušaka što su mogli, iako nikada prije nisu rukovali oružjem.
Civili su se uputili u dobro utvrđeni podrum poslovne zgrade u industrijskom kompleksu u Ulici jabuka 144 u potrazi za skloništem, nesvjesni da će ono za što su vjerovali da je sigurno utočište, uskoro postati zatvor.
U 12:45 dva ukrajinska vojnika zauzela su položaj na prilazu br. 144 i počela usmjeravati promet. Ubrzo im se pridružilo još oko 20 ljudi, koji su se nakratko zaustavili, s oružjem i bacačima granata usmjerenim prema zapadu. Jedan vojnik je ležao potrbuške na cesti i pucao iz svoje puške.
Analitičari iz Royal United Services Institute i Centra za informacijsku otpornost pregledali su snimke nadzornih kamera i potvrdili da kamuflaža i oznake na uniformama pokazuju da su to bili Ukrajinci.
U međuvremenu, naizgled beskrajan konvoj ruske vojske vijugao je u grad uz željezničku prugu. Radio je emitirao upozorenje: ‘Ruske snage se približavaju s teškim naoružanjem. Evakuirajte se.‘
‘Nismo imali gotovo nikakvo oružje. Nije imalo smisla boriti se s njima‘, rekao je Stahov. ‘Dečki su plakali. Nismo se željeli povući.‘
Pobjegli su preko polja u trgovački centar u Irpinu, koji je još uvijek bio pod ukrajinskom kontrolom.
Nešto prije 13 sati, većina ukrajinskih vojnika u Ulici jabuka 144 ušla je u crni kombi i odjurila prema istoku. Četiri zaostala vojnika ispalila su još nekoliko završnih metaka. Do 12.57 Ukrajinaca više nije bilo.
Na zapadu je Ulica jabuka gorjela. Pola sata nakon što su Ukrajinci nestali, prvi odred ruskih vojnika izašao je iz dima i plamena i pješice se šuljao ulicom.
U kaosu ruskog napredovanja, osam ukrajinskih volontera na kontrolnim punktovima odvojilo se od ostalih. Jedan od njih, taksist po imenu Ivan Skiba, rekao je da se dobrovoljno prijavio da pomogne ukrajinskoj teritorijalnoj obrani, ali nije bio službeno dio vojske. Muškarci su imali samo pancirke, voki-tokije, kalašnjikov i ručnu bombu.
Dragovoljci su se sakrili u kuću od blijede cigle u Ulici jabuka 31 i slušali pucnjavu i beskrajnu tutnjavu ruskih tenkova. U 17:49, Andrii Dvornikov, još jedan volonter na kontrolnom punktu, dobio je poruku od ukrajinskog borca koji je stigao iz Buče u Irpin. Znao je da je u nevolji.
‘Imate li hrane?‘, upitao je njegov prijatelj.
‘Ne mogu sada razmišljati o hrani‘, odgovorio je Dvornikov. ‘Želimo stići do Irpina.‘
‘Nemoj uopće izlaziti!‘, upozorio ga je prijatelj.
Oko 21 sat, ruske trupe i vojna vozila kretala su se pod naletima snijega i susnježice dugim prilazom na kućnom broju 144. Do jutra 4. ožujka Rusi su kontrolirali ulicu.
Čišćenje je moglo početi.
4. Ožujka: Čišćenje
Dok je pristizalo još tenkova, ruski vojnici su se međusobno rukovali, čavrljali i smijali. Henry Schlottman, bivši analitičar američke vojne obavještajne službe koji je pregledao snimke nadzornih kamera AP-a, pronašao je na ruskim vojnim vozilima i sanduku za streljivo koje su novinari AP-a pronašli u Ulici jabuka 144, vidljive simbole i oznake 76. gardijske desantno-jurišne divizije i srodnih jedinica.
Padobranci su pretraživali ulicu, provjeravali dokumente ljudi, pregledavali njihove telefone i ispitivali ih, ispričali su lokalni stanovnici. U nekim slučajevima već su imali imena ljudi koje su željeli pronaći.
Oko 10 sati Dvornikov je iz kuće u Ulici jabuka nazvao svoju suprugu Juliju Trubu. Rekao joj je da izbriše sve dokaze o njihovoj komunikaciji.
Nedugo zatim, ruski vojnici razvalili su vrata na adresi Ulica jabuka 31 i izvukli Dvornikova, Skibu, šest drugih dobrovoljaca i vlasnika kuće u dvorište. Natjerali su ih da skinu cipele, nazvali ih ‘Banderovcima‘ - implicirajući da su nacisti - i optužili ih da djeluju kao doušnici ukrajinske vojske.
Zatim su dva ruska vojnika na nišanu povela muškarce niz mokru, zaleđenu cestu do Jablunske 144, psujući ih dok su se ovi vukli samo u čarapama.
Bilo je 11.08 sati.
Vojnici su ih natjerali da kleknu iza ruskog vojnog vozila na prilazu kompleksu i udarali ih nogama. Tada je Skiba vidio kako podižu čovjeka do sebe i pucaju mu u glavu.
Jedan od volontera, u strahu za svoj život, priznao je da su bili na kontrolnoj točki, rekao je Skiba. Mladić s nadimkom ‘Svetac‘ preživio je pokolj u Jablunskoj ulici. Ali Ukrajinci su ga kasnije ulovili i istražili zbog izdaje, prema dokumentima i fotografijama u koje su vidjeli AP i ‘Frontline‘.
Tijekom sljedećih nekoliko sati, vojnici su dopremali sve više i više ljudi na adresu Ulica jabuka 144. Više puta im je rečeno - među ostalima to je govorio i ruski predsjednik Vladimir Putin - da će ih ukrajinska braća i sestre dočekati kao osloboditelje i da je svatko tko se odupre vjerojatno fašist i pobunjenik, a ne pravi civil.
Nešto prije podneva, umarširala su četvorica muškaraca. Zatim još jedan muškarac s rukama na leđima. Dvije žene i muškarac, s crvenim kovčegom i malim psom. Grupa od četiri civila. Još jedan par, zatim muškarac, kojeg prate žena i crni pas, a zatim grupa od pet ljudi i četiri psa.
Zatim, u 12.48 sati, vojnici su čovjeka s vrećom na glavi odveli držeći ga za laktove. Minutu kasnije, starija žena došepala je na svom štapu.
Jedan od ljudi koje su pokupili tog jutra bio je 20-godišnji Dmitro Čaplihin, prodavač s dječjim licem kojeg su svi zvali Dima. Vojnici su otišli do njegove kuće, u blizini Ulice jabuka, i pronašli slike ruskih tenkova na njegovom telefonu. Optužili su ga da pomaže ukrajinskoj vojsci.
Dok su vojnici odvodili Dimu, njegova baka Natalia Vlasenko pala je na koljena.
‘Bože, molila sam ih da ga ne diraju‘, rekla je. ‘Vojnik je uperio pušku u mene i rekao: ‘Ako ga se ti nećeš odreći na lakši način, onda ćemo mi na teži.‘
‘Bako, ne brini!‘, viknuo je Dima dok je odlazio s vojnicima i krenuo prema broju 144. ‘Ja ću se vratiti!‘
Bio je to posljednji put da ga je vidjela živog.
U međuvremenu su ruski vojnici provaljivali u domove ljudi, razvaljivali brave i probijali visoke ograde tenkovima, pokazuju snimke nadzornih kamera. Mještanima su rekli da traže oružje. Stanovnici su rekli da su vojnici također krali alate, elektroničku opremu, hranu i piće.
Sustavno su uništavali sve nadzorne kamere koje su pronašli.
Ispred svog improviziranog stožera, ruski vojnici su sjedili na vrhu svog tenka, dijeleći bocu Coca-Cole i igrajući se pištoljem. Iza njih je gomila civila na broju 144 postajala sve veća.
Uokolo su lajali psi. Neki su vojnici dijelili meso u konzervama i šibice i govorili ljudima da su oslobođeni nacističkog ugnjetavanja, dok su drugi provodili javna pogubljenja.
Kad su Rusi otjerali Irinu Volinets do broja 144, prepoznala je jednog od muškaraca postrojenih na prilazu kao svog starog školskog prijatelja Andrija Verboviija. Ležao je na boku u položaju fetusa, a jako dugačak trag krvi tekao je iz njegova tijela, rekla je.
Volinets je znala da je njezin prijatelj još živ jer ga je vidjela kako drhti. Pogledi su im se susreli. Mislila je da bi ga trebala pokriti krpom koja je ležala u blizini, ali nije imala hrabrosti.
Potresena, Volinets nije odmah primijetila da njezin vlastiti sin, Slava, također kleči među zarobljenima. Napokon ga je prepoznala po sakou i hlačama. Udarili su ga u rebra i teško je disao.
Vojnici su počeli voditi muškarce koji su klečali u poslovnu zgradu dvojicu po dvojicu, ispričala je Volinets. Bila je uspaničena, očajnički želeći ispregovarati Slavino puštanje. Rusi su odveli jednog mladića da izbliza pogleda Slavu.
‘Je li to on?‘, pitali su.
‘Ne, nije on‘, odgovorio je mladić.
Slava je dobio čizme natrag i preživio je.
Rusi su taj dan pustili većinu civila, prvo žene, a zatim muškarce. Ali dragovoljci nisu pušteni.
Skiba je dobio udarac u lice tako jak da je ostao bez zubi. Rastvorila mu se rana između obrva, a krv mu je potekla niz lice.
Rusi su mu vezali ruke trakom na leđima, stavili mu kantu na glavu i poklekli ga uza zid unutar poslovnog kompleksa. Slagali su mu cigle na leđa dok nije pao, zatim su ga izvukli i udarali ga po glavi preko kante dok nije izgubio svijest.
‘Što da radimo s njima?‘, Skiba je čuo jednog Rusa kako pita. ‘Ubijte ih‘, odgovorio je drugi. ‘Ali prvo ih odvedite da ne leže ovdje.‘
Ruski vojnici odveli su Skibu i druge dragovoljce iza ugla poslovne zgrade do malog dvorišta u kojem je već bilo jedno mrtvo tijelo. Tada su dva vojnika počela pucati.
Skiba je osjetio kako mu je nešto probolo bok i udario je o tlo. Drugi metak mu je prošao kroz trbuh, pokazuje fotografija. Pretvarao se da je mrtav, prestravljen da će Rusi vidjeti kako njegovi izdisaji zamagljuju hladan zrak.
‘Čekao sam mrak‘, rekao je. ‘Užasno... Ne mogu to opisati... Jednostavno užasno.‘
Nakon što je utihnulo, Skiba je nekako skinuo povez s ruku, puzao kroz leševe svojih drugova s kontrolne točke i ukrao čizme s tijela jedinog čovjeka. Otrčao je do susjedne kuće i sklupčao se na sofi, pokušavajući se ugrijati.
Zatim je čuo glasove. Rusi.
‘Ima li koga ovdje u kući?‘, zazvao je čovjek. Skiba se pretvarao da je vlasnik.
Vjerujući da se radi o ozlijeđenom civilu, vojnici su ga vratili u Jablunsku 144, ovaj put po liječničku pomoć, rekao je Skiba. Odveli su ga u podrum u kojem je bilo zatočeno više od 100 ljudi.
Sljedeća tri dana Skiba se tamo skupio, nikome ne govoreći o svojoj rani od metka. Jedini WC je bio pokvaren. Djeca su plakala. Odrasli su molili. Miris ljudskog izmeta bio je strašan.
7. ožujka Skibi i ostalima je bilo dopušteno da izađu iz podruma. Svi ostali koji su bili zarobljeni s njim, osim ‘Sveca‘, bili su mrtvi. Uzeo je svoje naočale, koje su pale blizu tijela jednog od dobrovoljca na kontrolnoj točki. Zatim je izašao iz podruma.
‘Mislim da ludim‘
Kako je njihovo napredovanje prema Kijevu zapelo, a gubici rasli, ruske trupe nastavile su čistiti ulice Buče i okolnih gradova. Bili su sve nasilniji i sve više pod utjecajem alkohola.
Dana 14. ožujka, vojnik pod nadimkom Ljonja nazvao je svoju majku s mobilnog tornja u blizini Buče.
‘Na ulicama su civili s prosviranim mozgovima‘, rekao je. Njegova je majka htjela znati tko ih je ubio.
‘Naši ljudi‘, rekao je Ljonja.
‘Možda su bili samo mirni civili‘, rekla je njegova majka.
‘Mama, u tijeku su borbe. I odjednom iskoči! Razumiješ? Što ako ima bacač granata?‘, pitao je Ljonja.
Jednom su, kazao je Ljonja, zaustavili dječaka i provjerili Telegram račun na njegovom telefonu. Aplikacija je imala podatke o lokaciji i logistici Rusa.
‘Ustrijeljen je na licu mjesta‘, rekao je Ljonja svojoj majci.
17. i 18. ožujka ruski vojnik po imenu Ivan nazvao je svoju majku iz Buče. Zaboravila je kojoj vojnoj postrojbi pripada i on ju je podsjetio: 74268 - 234. gardijska desantno-jurišna pukovnija, koja je dio 76. gardijske desantno-jurišne divizije.
Ivan je rekao da Rusi ‘pucaju na sve i nije ih briga tko bi to mogao biti: dijete, žena, starica, starac. Svatko tko ima oružje biva ubijen. Apsolutno svi.‘
Objasnio je da njegova postrojba izlazi na ‘čišćenje‘ tenkova, oduzimanje oružja, pretres ljudi do gola i pregled njihovih telefona ‘da vidimo ima li informacija ili tko je protiv nas‘.
‘Ako budemo morali - ubit ćemo‘, rekao je.
Dana 21. ožujka, vojnik po imenu Maksim nazvao je svoju suprugu iz predgrađa Kijeva. Rekao joj je da je pio - svi su pili - jer je život ovdje bez pića nepodnošljiv.
‘Kako ćete se zaštititi ako ste pripiti?‘, zabrinula se njegova žena.
‘Sasvim normalno‘, odgovorio je. ‘Lakše je pucati u civile.‘
Bio je uplašen, šokiran onim što je vidio i vrlo blizu prve crte.
‘Znaš koliko sam civila ovdje ubio? Ti su ljudi odavali informacije‘, rekao je.
‘Ne govori ništa!‘, upozorila ga je žena.
‘Sakrij oružje od mene! Mislim da ću poludjeti. Već sam ubio toliko civila.‘
Kasnije ga je pitala: ‘Zašto si, dovraga, otišao tamo?‘
Simbol odgovornosti
Ono što se dogodilo u Ulici jabuka 144 je ključni slučaj za ured glavnog tužitelja Ukrajine.
Ukrajina pokušava izgraditi sustav koji može voditi desetke tisuća složenih istraga ratnih zločina. Samo u Buči je bilo više od 3500 istraga, ali bilo je nekih problema. Naime, u dosjeima za Ulicu jabuka 144 dva su datuma bila pogrešna, otkrio je AP. Tužitelji su rekli da provjeravaju i 13. tijelo koje su novinari AP-a identificirali u travnju.
‘Takva teška mučenja - nikada ih nismo imali toliko‘, rekao je Jurii Bielousov, šef ukrajinskog odjela za ratne zločine, za AP i ‘Frontline‘. ‘Nažalost siguran sam da je posebno u Buči, jer je bila jedna od prvih, napravljeno mnogo pogrešaka u prvoj fazi istrage.‘
Neki počinitelji niže razine mogli bi se izvući zbog lošeg upravljanja dokazima i proceduralnih pogrešaka, rekao je, ali kazneni progoni zapovjednika srednje i najviše razine neće biti osujećeni.
Za sada, obitelji iz Buče moraju čekati.
Utjeha koju je pronašla Dvornikova udovica Julija Truba, nije došla sa suda. Mjesec dana nakon što je sahranila muža, on joj je došao u snu.
‘Osjećam se loše bez tebe. Kako da razgovaram s tobom ako sam te već sahranila?‘, rekla mu je u snu. ‘Živ sam‘, rekao je. Lice mu se sjajilo.
Probudila se plačući. Tada je shvatila da mu glas nije bio tužan.
‘Još uvijek smo povezani‘, rekla je. ‘Nakon tog sna se osjećam bolje.‘
Njezinu želju, Ukrajina joj možda neće moći ispuniti sama. Truba - zajedno sa Skibom i rodbinom još dvoje ljudi ubijenih u Ulici jabuka 144 - podnijela je tužbu protiv Rusije Europskom sudu za ljudska prava.
Želi da svijet prepozna kako je njezin suprug umro, a njegovo tijelo je tjednima ostavljeno u dvorištu punom smeća.
‘Cijeli civilizirani svijet mora priznati da se radilo o ubojstvu‘, rekla je. ‘Želim dokazati da to ubojstvo nije lažno i da se stvarno dogodilo.‘
