U Egiptu je početkom 2011. godine s vlasti srušen predsjednik Hosni Mubarak i njegova, kao i sudbina njegovih sinova - Gamala je čak pripremao za svog nasljednika - bila je potpuno nejasna. Muslimansko bratstvo, moćna, ali u Mubarakovo doba (kao i danas nakon što je na vlast došao Abdel Fatah al-Sisi) zabranjena organizacija vidjela je priliku da se dokopa vlasti. I uz to ušićari nešto para na račun Mubaraka. Pristali su na pregovore sa Saudijskom Arabijom, koja je s Mubarakom bila u dobrim odnosima, te su Rijadu ponudili da otkupi Mubarakovu slobodu. Cijena, prava sitnica - samo 10 milijardi dolara. No, vjerojatno su razmišljali u Bratstvu, to je uistinu sitnica za najvećeg svjetskog izvoznika nafte. U sjedištu saudijske diplomatske službe u Rijadu su ozbiljno razmatrali ovaj slučaj da bi konačno odlučili: nije stvar u cijeni, svoje saveznike treba čuvati (tih dana im je u “goste” došao i bivši tuniški diktator Ben Ali, svrgnut samo nekoliko dana prije Mubaraka), ali problem je u tome što, ako i plate, nije sigurno hoće li Bratstvo stvarno imati dovoljno moći da spriječi Mubarakovo utamničenje.
Propao posao
I tako je cijeli posao propao, Bratstvo ostalo bez novca, a Mubarak u zatvoru - njegova se situacija dolaskom al-Sisija bitno promijenila, brojne optužbe protiv njega su odbačene, za razliku od njegova nasljednika Muhameda Morsija koji je nedavno osuđen na smrt.
Ove su informacije izašle na vidjelo prošlog petka, kad je poznata zviždačka web stranica WikiLeaks objavila 61.000 diplomatskih depeša Saudijske Arabije koje se odnose na razdoblje od početka Arapskog proljeća 2011. godine pa do travnja ove godine. Iz WikiLeaksa su rekli da je riječ o prvoj tranši od oko pola milijuna dokumenata koje će nastaviti objavljivati. Kad su stigli prijevodi, vidjelo se da u njima nema senzacionalnih otkrića kao što je bilo u prvom WikiLeaksovu objavljivanju diplomatskih depeša kad je izašlo na vidjelo da je saudijski kralj Abdulah tražio od SAD-a da se “odreže glava iranskoj zmiji”. No, iznesene su vrlo interesantne informacije koje daju dobar uvid u vanjsku, a dijelom i unutarnju politiku jednog od najautoritarnijih režima na svijetu, a ujedno jednog od najbogatijih. Toby Matthesen, profesor s Cambridgea, za britanski je The Guardian dodao još jednu zanimljivu razinu koju donose objavljene depeše: “Za eksperte koji se bave Saudijskom Arabijom vrlo malo iznenađenja, ali detalji će nanijeti štetu mnogim korumpiranim osobama”.
Oštra reakcija Rijada
A da je objava ipak neugodna za vlasti u Rijadu (kad su objavljene prve diplomatske depeše tad je izraelski premijer Benjamin Netanyahu to dočekao mirno rekavši - eto, vidite da mi na diplomatskim razgovorima pričamo isto ono što kasnije kažemo javnosti) potvrdila je promptna reakcija. Osama Nugali, glasnogovornik saudijskog ministarstva vanjskih poslova, na određen je način potvrdio autentičnost dokumenata, izjavivši da je njihova služba bila žrtva nekoliko elektronskih napada, ali se onda i ogradio te dodao da su mnogi od njih “sasvim očito falsificirani”. A onda je uslijedila poruka Saudijcima: Nugali je rekao kako građani ne bi smjeli “pomagati neprijateljima domovine” šireći ove dokumente. Kako ne bi sve ostalo samo na preporuci, koroborirao ju je upozorenjem da će oni koji bi ih slučajno raspačavali biti kažnjeni temeljem zakona o kibernetičkim kaznenim djelima koji vrijedi u kraljevini. A svima je poznat slučaj saudijskog blogera Raifa Badawija koji je zbog tekstova koji se vlastima nisu sviđali kažnjen bičevanjem - i to sa 1000 udaraca. Na prosvjede i molbe brojnih saudijskih prijatelja i saveznika Rijad nije ni obratio pozornost. I Badawija, u pravilnim razmacima, bičuju.
Vahabiti vs. šijiti
Kad je pak riječ o politici Saudijske Arabije, ove su depeše samo potvrdile dobro poznatu tezu da je Iran glavni neprijatelj. Njihovi sporovi svoje korijene vuku u religijskom sukobu koji potresa cijeli muslimanski svijet, Saudijci su većinski vahabiti, dakle pripadaju sunitskom odvjetku islama, dok su Iranci većinski šijiti. No, iako je religija u temelju sukoba, jasno je da postoji i ona realpolitička. Naime, dvije najveće i najmoćnije države u Zaljevu nadmeću se za primat u tom dijelu svijeta, a onda i unutar ukupnog muslimanskog korpusa. Rijad ima veliku prednost jer kontrolira sveta mjesta, što beskrajno ljuti Teheran koji smatra da bi se njegov model religijskog uređenja države (Islamska republika) trebao izvesti u sve ostale muslimanske zemlje ili barem u one u regiji.
Rijad je s velikom nelagodom gledao kako Irak, nakon povlačenja američke vojske, potpada pod iranski utjecaj (i u Iraku su šijiti većina), pa je radio sve kako bi potkopao proiranskog premijera Nurija al-Malikija. U tu su svrhu recimo dali svom favoritu Ajadu Alawiju čak 2000 viza za hodočasnike pa neka ih on podijeli po svom nahođenju. Naime, Sadijska Arabija je vrlo restriktivna kad je riječ o vizama za Irance iz navedenih razloga. Ambasada u Teheranu je čak slala i depeše u kojima je govorila o “frustraciji Iranaca vladom i njihovom željom za promjenom režima” te da bi to trebalo snažno proširiti preko društvenih mreža i ojačati suradnju s iranskom opozicijom u inozemstvu. No, kako vidimo, od toga nije bilo značajnijih rezultata. Još su 2012. godine javljali o “flertovanju Amerikanaca s Irancima” te upozoravali da se Washington neće protiviti iranskom nuklearnom programu budu li postojala jamstva, i to “vjerojatno ruska”. Taj je program i dalje glavna točka spora između Saudijske Arabije i SAD-a (interesantno, slična je situacija i u odnosu Izraela i SAD-a pa se sve češće čuju informacije o tajnim dogovorima Rijada i Jeruzalema kad je riječ o Iranu) i navodno je zbog toga početkom svibnja novi saudijski kralj Salman odbio doći na sastanak s drugim čelnicima iz regije kod Baracka Obame.
Ništa o financiranju
No, u depešama, ovim dosad objavljenima, nema ali baš ništa o saudijskom financiranju raznih pobunjeničkih skupina u Libiji, Siriji i Iraku. To pak, tvrde stručnjaci, nije ni na koji način neuobičajeno jer tako rade i drugi koji obavještajno djeluju u toj regiji, pa i Amerikanci. Bruce Riedel, bivši agent CIA-e, za The New York Times je rekao da se tim programima bavi isključivo tajna služba kraljevine te je često diplomacija bez informacija. “To Saudijcima omogućava razmjerno prihvatljivu mogućnost opovrgavanja”, rekao je. Osim toga, kako ističu stručnjaci, iz dokumenta je više nego razvidno da ključnu ulogu u svim iole bitnijim pitanjima ima kralj i dvor te da ministarstvo vanjskih poslova zapravo djeluje samo kao komunikacijski kanal bez obzira na to što su i na njegovu čelu prinčevi. Što opet nije čudno kad je riječ o autoritarnoj državi. A poznato je da kralj malo kome vjeruje (slična je situacija bila i u Hrvatskoj tijekom mandata predsjednika Franje Tuđmana, osim posljednjih godina kad je tadašnji ministar Mate Granić, uz podršku nekih zapadnih zemalja, poduzimao korake koji se Pantovčaku uopće nisu sviđali).
Račun na 1,5 milijuna
Ima pak i dokumenata koji poprilično sramote kraljevinu. Tako je, naime, iz Geneve stigla depeša prema kojoj je princeza Maha al-Ibrahim, žena jednog od visokopozicioniranih članova kraljevske obitelji, zbrisala iz Švicarske ostavivši iza sebe neplaćen račun na 1,5 milijuna švicarskih franaka koji je uključivao korištenje limuzine i hotelske troškove. Novinari AP-a su provjerili cijelu priču i u Genevi saznali da je autentična, ali da je konačno cijeli račun, koji je bio i veći, u potpunosti podmiren.
A da se mnogi na Bliskom istoku, ako i nisu muslimani, vole obratiti Rijadu kad im zatreba novca, potvrđuje priča iz Bejruta. Saudijskoj se ambasadi u glavnom gradu Libanona obratio tamošnji kršćanski političar Samir Geagea zavapivši da mu je stranka u financijskim problemima. Iz ambasade su pak poduprli njegov zahtjev tvrdeći da je u svim intervjuima uvijek bio na strani kraljevina, da se snažno suprotstavljao sirijskoj vladi i predsjedniku Bašaru al-Asadu te da je pokazao “spremnost obaviti što god kraljevina zatraži”