U
Ž
I
V
O
Kateryna Sabadoš zagledala se u nekadašnju zgradu od devet katova. Stanovi su se pretvorili u pocrnjele školjke. Eksplozija je iščupala zidove prizemlja, pretvorivši ga u jezivu kuću za lutke, u kojoj je ostao vidljiv nečiji toaletni stolić. Prozori su razbijeni. Krhotine su zatrpale prednji dio dvorišta. U dubokom krateru u koji je pao projektil Grad, ispaljen s višecjevnog raketnog bacača kalibra 122 mm ruske proizvodnje, raste biljka.
“Psihološki je teško sve to podnijeti. Ovaj kraj je nekoć bio jako lijep”, kaže 63-godišnja umirovljenica s kojom je razgovarao dopisnik Guardiana iz Harkiva. Sabadoš se još 1989. preselila u sjevernu Saltivku, blok visokih zgrada u Harkivu u doba kada je Ukrajina bila dio SSSR-a. “Postoji određena nostalgija za ravnopravnijim društvom koje smo tada imali, ali ne i za komunizmom”, kaže.
Pokušaj ruskog predsjednika Vladimira Putina da vrati Harkiv Rusiji donio je katastrofu njenom predgrađu. Saltivka se nalazi na sjeveroistoku grada, uz prometnu obilaznicu. Sve do prošlog mjeseca, to je bila najbliža točka teritoriju koji su okupirale ruske trupe, a time i njihovoj moćnoj artiljeriji. Tijekom šest mjeseci Saltivka je postala sinonim za teror, razaranje i smrt koja pada s neba.
Sabadosh kaže da je Kremlj počeo bombardirati sjevernu Saltivku u veljači, na početku invazije. Neprijateljska oklopna vozila bezuspješno su pokušala zauzeti Harkiv. Dana 23. ožujka pogođen je njezin stambeni blok. Dio je izgorio, a divovske betonske ploče su se urušile jedna za drugom.
Sjeverna Saltivka sada podsjeća na set filma o apokalipsi. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski objavio je na Twitteru fotografije štete. Saltivka je bila “veliko i mirno stambeno područje... dok nisu došli Rusi”, napisao je i dodao: “Nijedan projektil neće dovesti terorističku državu bliže njenom cilju.” Umjesto toga, Rusija je doživjela “međunarodnu izolaciju” i “povijesnu osudu”.
Za vrijeme najgoreg bombardiranja mnogi su se ljudi iselili. Drugi su se preselili niz cestu do stanice metroa “Heroj rada”, gdje su mjesecima živjeli duboko pod zemljom, spavajući na peronu i u željezničkim vagonima. Ranije prošlog mjeseca, ukrajinske oružane snage potisnule su rusku vojsku iz oblasti Harkiv u dramatičnoj protuofenzivi. Konačno je prestalo svakodnevno granatiranje grada.
Sabadoš i njezina susjeda Vera Gubereva stajale su u redu za besplatni ručak koje nudi dobrotvorna organizacija. Većina primatelja bili su umirovljenici. "Trebamo pomoć, od naše vlade, međunarodne zajednice, od bilo koga, iskreno", rekla je Gubereva, koja ima 63 godine. Dodala je: "Zima dolazi. Nemamo toplu odjeću, grijalice, stakla za prozore. Ima nas puno koji ovdje živimo i nemamo gdje otići.”
U intervjuu za The Guardian, gradonačelnik Harkiva, Ihor Terehov, priznao je da su neke zgrade toliko oštećene da će ih morati srušiti. “Spasit ćemo kuće koje možemo spasiti. One koje ne možemo, srušit ćemo“, rekao je.
"Jedan dio ćemo pretvoriti u muzej rata kako bi buduće generacije mogle vidjeti užas ruske agresije."
Grad je planirao izgraditi novi mikro-okrug u blizini, rekao je Terehov. Bio bi to suvremeni, energetski učinkovit razvoj sa solarnim pločama i garažama koje bi mogle poslužiti i kao podzemna skloništa. “Kad je izgrađena Saltivka u sovjetsko vrijeme, nitko nije razmišljao o održivosti. Naš cilj danas je imati udobne i moderne domove”, rekao je.
U tome im pomaže britanski arhitekt Norman Foster koji je Harkivu ponudio pomoć. U travnju je objavio “Harkovski manifest” i obećao okupiti “najbolje umove” za rekonstrukciju Saltivke. Oni bi uključivali "vrhunske ukrajinske talente" i međunarodne stručnjake za planiranje, inženjering i dizajn. "Razgovaram sa Sir Normanom video-linkom jednom tjedno. Jako sam mu zahvalan", rekao je Terehov.
Prema njegovim riječima, projekt bi trebao privući "kolosalan iznos ulaganja". Radovi velikih razmjera mogli bi započeti tek kada rat završi, rekao je.
Još jedna stanovnica Saltivke, Oksana Šinko, složila se s gradonačelnikom da se neke zgrade ne mogu popraviti. Njezin stan na 16. katu je preživio. Ali peti, šesti i sedmi kat u njezinom bloku potpuno su izgorjeli, čineći strukturu nesigurnom. Otišla je prije požara s nekoliko stvari i susjedovom mačkom Filomonom. Šinko sada živi u drugom dijelu Harkiva.
“Sve je nestalo. Od najmanjeg kioska s kruhom do najvećih trgovina. Kako to mogu vratiti u život?” pita se. “Saltivka je smještena na rubu grada pored izvora. Povezujem ga s mirisom svježe trave, s vodom i rijekom. Imate snažnu privrženost nekom mjestu, a onda ono postaje pustoš, lišena života. Bolje je ići dalje.”
Jedne subote prošlog mjeseca, skupina mladih volontera okupila se ispred škole broj 165 na sjevernoj Saltivki. Projektil je napravio rupu u travnatom nogometnom igralištu. Moderna građevina bila je zbrka posuta staklom.
Volonteri su popravili rupu na krovu i šperpločom obložili prozore u prizemlju. Kako je počela padati kiša, prekinuli su s radom tijekom pauze za ručak koji je organizirala inicijativa zajednice "Edine Džerelo".
Jevgenija Posledova, 18-godišnja studentica filologije, kaže da će pokrpati školu kako se ne bi srušila tijekom hladnih zimskih mjeseci. Vlada bi morala provesti daljnje radove na obnovi, rekla je.
“Pokušavamo učiniti nešto za budućnost naše djece. Želimo da se vrate i uče", govori i dodaje: "To je snaga volontera. Nitko od nas se prije nije poznavao.”
Život se polako vraća u Harkiv. Obitelji šeću središnjim Ševčenkovim parkom, ispod jesenskih stabala kestena. Nad Trgom slobode visi transparent s natpisom: "Harkiv, grad heroj". Radnici krpaju sablasnu fasadu zgrade gradske regionalne uprave koju je 1. ožujka pogodila razorna ruska krstareća raketa. Mnoge okolne zgrade su u ruševinama.
U podzemnoj prostoriji s barom prošlog mjeseca održan je književni festival koji je organizirao najpoznatiji pisac u Harkivu, Serhij Žadan. “Rat nas nije spriječio u održavanju kulturnih događanja. Harkiv je sjajno mjesto s ogromnim potencijalom. Želimo učiniti nešto pozitivno”, kaže danas. Prepuno mnoštvo slušalo je Žadana i još četvero sudionika rasprave o budućnosti grada. Svi govore dva jezika, ali razgovarali su na ukrajinskom, a ne na ruskom.
Žadan priznaje da su stanovnici Harkiva ranije imali različite stavove prema ukrajinskom jeziku i prema prozapadnoj vladi u Kijevu. Harkiv je grad u kojem se većinski govori ruski. Godine 2014., kada je Kremlj pokrenuo pobunu na istoku, neki lokalni ljudi stali su na stranu Moskve. Aktivistica iz Rusije nakratko je podigla rusku trobojnicu na glavnom trgu.
Preko noći, invazija u veljači učvrstila je domoljubni osjećaj dok su se ljudi sklanjali u svoje podrume. Postojao je kolektivni osjećaj da je Harkiv ukrajinski grad. Svi su osjetili snagu i privlačnost harkivskog identiteta, rekao je Žadan, bez obzira na njihova prijašnja stajališta.
“Potpuno različiti ljudi, ali kako se pokazalo - ono što ih je ujedinio bio je harkivski faktor. Pokazalo se da su geni grada prilično jaki", rekao je na festivalu.
U sjevernoj Saltivki, Sabadoš je pokazala na jezero kamo je odvela svoje unuke da hrane patke. U blizini je nekada bilo dječje igralište, sada zaraslo i napušteno.
“Imam šestero unučadi. Ovo sada nije samo mjesto gdje živimo. Za nas je to i mjesto sjećanja, rekla je.