Vuku ga po ulici i udaraju. Barem desetak vojnika. Mrze. Čupaju za bradu, a pištolj prislanjaju na čelo. Ali vidim u svem tom jadu koji ga zadesi i tračak ponosa. Neku aroganciju. Visinu. Gleda u oči. Podsmjehuje se vojniku koji mu se unosi u lice. Ne mogu shvatiti da li se taj stariji čovjek sa zapuštenom narančastom bradom već pomirio s krajem, koji mu već tu na ulici puše za vrat, ili se drogirao, popio šaku tableta za smirenje? Iako sumnjam da išta od toga može umiriti čovjeka koji gleda smrti u oči. I to ne nekoj lijepoj smrti. Ova njegova bi mogla biti strašnija od bilo čega. Strašnija i od ovog dana.
Al Džavsak u Zapadnom Mosulu mjesto je na kojem u protekla tri dana specijalna policija ERD iz Bagdada pokušava izravnati svoju liniju sa Zlatnom brigadom, koja je prije mjesec dana izbila na Tigris, i Rapid Unitom koji je, prije nekoliko dana, zauzeo aerodrom. Upiru svom silom. Oklopna vozila i tenkovi neprestano ispaljuju granate, a pješadija ulazi u svaku kuću, svaki stan, svaku sobu, gledaju pod svaki krevet. I tako protekla tri dana, bez prestanka. Sobu po sobu. Ormar po ormar. Umorna vojska gura i upire. Pucaju na sve što se pomakne. Nervoza je opipljiva, kao što je opipljiv obarač pod prstom.
Nema predaje
U Mosulu je počela završna operacija. Ona velika, koja bi nakon gotovo šest godina trebala dovesti Kalifat do samog kraja. Ali nije to bitka za život ili smrt. Ovdje je preostala samo smrt. Oko dvije tisuće isilovaca koji su ostali u Zapadnom Mosulu odlučilo se boriti do kraja. Nema predaje ni primirja. Nema UN-a niti promatrača. Nema pregovora. Znaju da je došao kraj i čekaju ga. Jedino što žele jest da na taj vječni put sa sobom povedu što više ljudi. Po mogućnosti vojnika, ali mogu i civili. I njih ubijaju, kad god je prilika. Svakog tko pokuša pobjeći iz te smrtonosne klopke. Jer oni su džihadisti, ovo je sveti rat i njihova je žrtva za Boga, neupitna, jedina i čista. Samo njih na kraju čeka raj. A kraj je tu, na dohvat ruke.
I dobit će ga, kaže pukovnik Abdul Rahim. Mi ćemo ih poslati Bogu, pa neka on probire tko će od njih u raj a tko u pakao. Hoćemo, Boga mi našega jedinoga. Nalijeva čaj koji je donio posilni, dok s krova kuće štekće mitraljez. Padaju i čahure ispod prozora, čujemo i razbijeno staklo pod čizmama vojnika. I granate. I top. A zatim tišina. Nekoliko predugih minuta zlokobna tišina. A onda eksplozija ni 100 metara od kuće. Autobomba. Sve se streslo, prašina i dim dok mi pijemo čaj. Gledamo porculanske mačke u ormaru, tanjure i nakrivljenu crno-bijelu fotografiju obitelji. Otac, majka i dvoje djece. Uramljeni na izrešetanom zidu. Pa opet tišina. A ništa u ratu ne može biti zlokobnije od tišine.
Boravak u Zagrebu
Kad se utišalo ono štektanje s krova, pukovnik nastavlja priču. Bio je u Zagrebu, davno, prije onog našeg rata. Za koji ga nije briga. Ne bi o tome govorio, jer mu je valjda dosta. A vidim da mu Jugoslavija nije bila ni mrska ni strana. Kaže, vi Hrvati imate samo tri stvari, samouvjereno kao da je njegov trodnevni posjet u najmanju ruku bio cijeli semestar iz sociologije. Kaže, vi imate najbolje žene, nogometaše, a i pištolje. Izvadi svoj novi HS i stavi ga na stol, nježno spusti na karirani stolnjak, uz slomljenu vazu i suho cvijeće. Kao najveće blago. Pogledam iznad drške HS-a, Made in Croatia. Kune se u njega. Kaže, Ameriki gun no gud, Luka Modrik tika-taka, a žene... cmok, cmok.
Beng, beng, opet kreće napad vojske. Odlučili su do kraja dana poravnati liniju s ostalim brigadama. Lete i helikopteri. Isilovci s druge strane imaju snajpere i autobombe koji stalno vojsku tjeraju natrag. Nikad ne znaš gdje će i kada puknuti. A pukne najmanje deset puta na dan. Koliko ih je, više nikome nije jasno. Danas je najmanje 40 teško ranjenih vojnika, a od njih za preživjele nismo uspjeli saznati. Ubijene i ranjene iračke vojnike ne smije se slikati. Nakon pružanja prve pomoći u pričuvnoj ambulanti odmah se odvoze u bolnicu. Mrtvi isilovci leže po ulicama. U ovoj ulici barem desetak tijela.
Ko psi. Ko psi. Kaže kapetan Hasian Ali dok vuče onog zarobljenog muškarca. Vidiš ova tijela? Tu ćeš i ti ležati. Sve više vojnika dolazi vidjeti najbolji plijen. Snimaju mobitelima. Visokog crvenobradog muškarca. Koji ih se ne boji. Još ne. I dalje gleda u oči. Ali bit će vremena i za strah. Jer iračke obavještajne službe odrađuju svoj posao puno temeljitije od gnjevnih vojnika koji samo udaraju. Sadamova je to škola mučenja. Duga, metodična, spora, temeljita.
Skriveni tuneli
Uhvatili su ga prije nekoliko minuta u jednom od tunela, pokušavao je pobjeći u istočni dio. Cijeli Zapadni Mosul prošaran je mrežom tunela, većina njih imaju i termalne kamere i laserske mine. Zamke su na svakom koraku tih mračnih jazbina i gotovo nitko se ne usuđuje ući u njih. Čeka se samo kada će netko izaći. A danas je, kako stvari stoje, izašao kapitalac.
“Znam tko si”, kaže kapetan. “Znam. Prepoznao sam te. Ubio si mog strica zapovjednika Isama Osmana, a kunem ti se Bogom, sve što si ti njemu napravio, to ću ja napraviti tebi. Ovim rukama. Ti si Al Bagdadijev rođak, iz njegova si klana, upravitelj zatvora, u proteklih mjesec dana poginula su ti dva sina. Znamo. Ne možeš nas prevariti.”
Čovjek mu se osmjehne i kaže: “Nisam. Ja sam šijit kao i ti.” Bace ga potom na pod. Na koljena. Drže mu pištolj na vratu. Neki vojnici ga čak pokušavaju i udariti. “Ubit ćemo te. Ko psa!” Puno je straha u tim udarcima. Patnje. Gotovo da nema vojnika koji nije izgubio nekog ili, ako je bio sretniji, nešto u ovom prokletom ratu. Predugom da bi ovi mladići pamtili išta lijepo. Samo osveta i mržnja. Koje su i sada tu. Dodirljive. Vidljive. Omirišljive.
Lažna imena
Pokušavam doznati ime tog čovjeka. Nitko od vojnika ne zna. Kažu, “isilovci stalno mijenjaju imena. Fotografija gotovo da i nema. Čak i njihov vođa Abu Bakr Al Bagdadi ima samo jednu koju smo vidjeli svih ovih godina. Ali gotovo smo sigurni da mu je to daljnji rođak. Vidiš kako se ponaša, nadmeno. To nije običan seljak. To je čovjek koji je bio gospodar života i smrti. Najgore smrti. Rezali su glave. Utapali djecu. Palili. To su životinje. A tako će i završiti”.
Nakon nekoliko minuta dolazi oklopni Humvee. Čovjeka s crvenom bradom ubacuju među vojnike u crnim uniformama. Prije nego što se zatvore vrata, vidim da mu je osmijeh nestao s lica. Možda se pomirio da je ovo kraj. Njegov kraj. Samo, njemu on neće doći tako brzo. Ne onoliko koliko se nadao. Jer i smrt može biti... duga, metodična, spora, temeljita.
Iračke snage zauzele mosulski most al Hurija
Iračke snage koje podupire SAD u ponedjeljak su osvojile mosulski most al Hurija koji s juga vodi do centra starog grada koji drže militanti Islamske države, rekao je vojni izvor.
Most al Hurija drugi je most u gradu koji su osvojile iračke snage, nakon što su osvojile most smješten južnije, u ofenzivi na zapadni Mosul koja je počela 19. veljače.
"Zapadni kraj mosta pod našom je kontrolom", rekao je viši vojni predstavnik za medije u sklopu postrojbe Brzi odgovor, elitne postrojbe ministarstva unutarnjih poslova zadužene za područje duž rijeke Tigris.
Svih je pet mosulskih mostova preko Tigrisa uništeno ali njihovo zauzimanje i popravak pomoći će u ofenzivi protiv militanata, koji drže taj grad na sjeveru Iraka od 2014.
Iračke snage oslobodile su istočnu stranu Mosula u siječnju nakon 100 dana borbi i 19. veljače počele su napad na područja zapadno do Tigrisa.
Poraz IS-a u Mosulu bit će slom iračkog krila kalifata koji je na dijelovima Sirije i Iraka proglasio džihadistički vođa Abu Bakr al Bagdadi 2014.
Bagdadi je proglasio kalifat u mosulskoj velikoj džamiji Nuri u starom gradu koji je još u rukama džihadista.