U vrijeme dok su gladni i nervozni izbjeglice i migranti razvaljivali ogradu na austrijsko-slovenskoj granici u Šentilju, pa se potom poput rijeke prelili u zapadnu zemlju krenuvši pješice prema 40 kilometara udaljenom Grazu, u tom gradu njihovi tjednima siti i bezbrižni sunarodnjaci uživali su u šetnjama uz jezero, neki su se vraćali iz šoping-centra, a neki su uz pivo i nargilu uživali uz jezero.
Srdačni domaćini
Ime jezera je Schwarzlsee, a isto tako Austrijanci su nazvali ljetno odmaralište pet kilometara od središta Graza. Dio ljetovališta s brojnim ugostiteljskim sadržajima, spa zonom, hotelima, muzejom skulptura i drugim sadržajima oni su pretvorili u izbjeglički kamp. Izbjeglice su smješteni u povećoj sportskoj dvorani, ulaz je ograđen metalnom ogradom, a preko nje je prevučen zastor kako bi imali svoju intimu. Po ograđenom prostoru djeca naganjaju loptu, žene voze bebe u kolicima, a šetači uživaju uz jezero. Volonteri humanitarci su ujedno i redari, ne puštaju nas unutra, ali spremno odgovaraju na svako naše pitanje. Kažu nam da ih je trenutačno tamo oko 500, stalno dolaze novi, a odlaze oni koji su se dovoljno odmorili da mogu nastaviti put njemačke granice. Idilični austrijski raj očarava ljepotom, a srdačni domaćini dobrotom. To su sasvim dovoljni razlozi da čovjek ovdje poželi ostati i dulje vrijeme. Uopće se zato ne čudimo 20-godišnjem Aliju Alteiju iz Bagdada, koji je ovdje odlučio ostati - zauvijek, zajedno s majkom, sestrom i četiri brata.
Studij i košarka
- U Bagdadu sam završio srednju školu, nisam studirao, već trenirao košarku. Mislili smo da ćemo u Njemačku, ali ovdje je tako dobro da smo odlučili ostati - kaže nam Ali.
Zavaljen je u frizerski stolac, oko vrata mu marama, a iza njega prijatelj iz Sirije, Muhamed Abud. Čovjek je inače profesionalni frizer, također je odlučio ostati u Austriji, a posao je, vidimo, već pokrenuo.
- Mi smo tu 30 dana i već smo naučili neke njemačke riječi: bitte, danke. Mislim da ću ovdje upisati fakultet i nastaviti se baviti košarkom. Dok nam ne pronađu neki bolji smještaj, ostajem u kampu. Pomagat ću u prihvatu novih izbjeglica. Ima ih puno, pa mi je malo naporno, jer ustajem u 5, a liježem oko 1 iza ponoći - priča nam Ali.
Na samoj obali tri Iračana, braća Ahmad i Yusef Abdel Wahab te Ahmad Abdel Aziz. Sjede na deki, uvlače dim kroz pisak šiše i nakreću limenke piva. Opušteni mladići kažu da su mehaničari, također su planirali put Njemačke, ali kad su vidjeli Austriju, odlučili su da je putovanja bilo dosta.
Osobne iskaznice
- Ma ovo je prekrasna zemlja, ništa nam ne nedostaje i ovdje ostajemo, nema šanse da krenemo dalje - pričaju na lošem engleskom.
Oni još nisu naučili nijednu njemačku riječ, ali zato Yusef vadi komad papira na kojim kemijskom olovkom na njemačkom jeziku piše sljedeće: “Volim Austriju i živjet ću u Austriji, neću se vratiti kući”.
Pitamo ih kako se zovu, a oni redom vade tek otisnute austrijske osobne iskaznice na kojima su njihova imena i fotografije, pa slovkaju, jer se još nisu posve prebacili s arapskog pisma na latinično.
S ograđenog i zaklonjenog dječjeg igrališta dolijeće ispucana lopta, a mi je vraćamo. Za koju sekundu dolijeću tri, a isto toliko kuštravih glava proviruje kroz ceradu koja je prebačena preko ograde.
- Govorite li engleski, odakle ste, ja sam Ahmed iz Libanona, imam 12 godina - javi se jedan kuštravac na odličnom engleskom. Kaže nam da je jezik naučio u školi, a putuje s dvojicom starije braće za Njemačku.
- Kad se tamo sredimo, dovest ćemo roditelje i tamo ćemo živjeti - kaže mali brbljavac.