Ulazak u Tajvan u okolnostima nikad gorih odnosa s Kinom, niti mjesec dana nakon što je Peking prošetao svoj nuklearni arsenal po tajvanskom tjesnacu, administrativna je noćna mora. Analni san svakog birokratskog komesara.
Klaustrofobično carstvo regulacija i policijske kontrole. Građanske slobode na koje nas je ležerno naviknuo Zapad (makar do pandemije) ovdje se trže za histeričan digitalni nadzor. Situaciju dodatno pogoršava predjesenska covid panika. Mjeri se sve; datum, sat, minuta, sekunda, broj leta, broj sjedala, temperatura tjelesnih tečnosti, broj živčanih stanica.
Na Tajvan se ne može bez službene pozivnice, indikatora da ste u zemlju dobrodošli. U našem slučaju, uslugu je učinio Taiwan News, najveća ovdašnja medijska platforma na engleskom jeziku. Ta se pozivnica šalje u formi e-maila, gotovo viteški formalno. Jedan formular ide mazohistički orijentiranom novinaru, drugi najbližem tajvanskom konzulatu u Europi. Tajvan, podsjećamo, zbog spornog političkog statusa održava diplomatske odnose s tek 13 od 193 države članice UN-a. Konzulati u nekim europskim zemljama u suštini funkcioniraju kao kulturni i ekonomski uredi više nego kao konzulati u klasično-diplomatskom smislu. Kina nema diplomatskih odnosa sa zemljama koje priznaju Tajvan.
Poslovi koje Hrvati imaju obaviti s Tajvanom, gravitiraju neformalnom konzulatu u Beču. Nakon što konzulat zaprimi pozivnicu, novinara ekshibicionista poziva se na razgovor. Prije dolaska u Beč gdje se odlučuje o njegovoj vizi, dodjeljuje mu se specijalni kontakt iz tajvanskog Ministarstva vanjskih poslova - u ovom slučaju to je gospodin Lee, polu-čovjek, polu-telefon, "zadužen za sve što mi treba". Njemu valja prijaviti sve poslove koje namjeravate obaviti na Tajvanu; "na raspolaganju je dan i noć". Moji mu pozivi nisu remetili ni jedno ni drugo.
U međuvremenu, u bečkom konzulatu, ambasadorica Katharine Chang zahtijeva razgovor prije izdavanja vize. Zanimaju je detalji, do najsitnijih minucioznosti. Koliko ostajem, o čemu ću pisati, jesam li već pisao o tajvansko-kineskim odnosima. Sa sobom nosi i dokumente Ministarstva vanjskih poslova; portfolio u kojem se detaljno opisuju recentni pokušaji službenog Pekinga da spriječi funkcioniranje različitih tajvanskih međunarodnih projekata. Promatra me namontiranim smiješkom koji se ne bi uklonio ni kirurški.
"Bila bih vam jako zahvalna kada bi negdje u vašem tekstu našli prostora da pišete o ovome", kaže mi Chang. Šutim i prolazim kroz papire. Već po ulasku u konzulat shvaćate da je Tajvan, bez obzira na politički marketing, tipičan primjer "azijske demokracije" - sa svim logičnim konotacijama koje taj pejorativan izraz nosi. Na zidovima stoji ogroman portret Tsai Ing-wen, predsjednice Tajvana, uokviren zastavama. "Hoćete li maknuti taj portret ako Tsai Ing-wen izgubi na sljedećim izborima? U europskoj političkoj praksi nije uobičajeno da ambasade drže uljane portrete predsjednika," kažem. "Ako ona izgubi, moj mandat je ovdje gotov", odgovara mi Chang. "Ali da, maknut ćemo." Daje mi svoj privatni e-mail i govori da joj se obavezno javim kad stignem u Taipei. Viza je odobrena.
Njezin čovjek me potom odvodi u drugu prostoriju gdje mi objašnjava da kontaktiram Ministarstvo zdravstva u Tajvanu radi tzv. "zdravstvene deklaracije". Kako objasniti taj dokument? Tajvanska zdravstvena deklaracija je obični mehanizam perverzne, gotovo ljepljive kontrole koji služi kao legalna podloga za iživljavanje nad građanskom slobodom. Njena suština je ništa nego da od emancipiranih ljudi pravi balavu djecu, nesposobnu i da se popišaju ako ne dotrči država da potegne vodu. Ovakav se bizaran regres legitimira kroz sveprisutan fetiš QR - kodova.
Pečate, svete toteme birokratskih sistema, efektivno su zamijenili QR- kodovi, apsolutno esencijalni za kretanje po Taipeiju i za karantenu koju valja obaviti po dolasku. Obavezna karantena traje tri dana i vrši se u jednom od 20-ak hotela koje u izbor nudi tajvanska vlast.
Policijski nadzor se podrazumijeva i potiče gotovo evangelički. Po dolasku na aerodrom obavezni ste predati svoj mobitel službeniku koji vam instalira SIM karticu tajvanskog mobilnog operatera. Na taj broj, koji se automatski prosljeđuje i policijskoj stanici u distriktu Wanhua, stižu informacije gotovo svakih 5 minuta koje vas opominju na ponašanje.
Obavezni ste instalirati posebnu aplikaciju za komuniciranje s isključivo tri linije - policijom, CDC-om (Centar za kontrolu zaraznih bolesti) i recepcijom hotela u koji ste smješteni. Aerodrom je prepun vojske i na svakom uglu stoje opomene da je fotografiranje zabranjeno. Kao da viza, dodijeljeni kontakt Ministarstva vanjskih poslova, zdravstvena deklaracija, specijalna SIM-kartica i hrpetina administrativnog kiča nije dovoljna, izlazak iz aerodroma otprilike nalikuje na porod. Malo manje krvav, jednako bolan.
Prije obaveznog PCR testa, zračna luka dodjeljuje i privatnog raskuživača, koji vas oprašuje sanitarom kao da mu danas-sutra morate roditi plodove. Kad vas konačno uguraju vozaču, koji u fasciklu papira drži čitavu vašu privatnu anamnezu, vi ste više oporezovana vreća bjelančevina nego privatni građanin. Tome, naravno, nije kraj. Pred hotelom u punoj spremi čeka novi odred raskužitelja koji vas do sobe vode na stražnji ulaz, nikako kroz lobi, u oparenu, mračnu uličicu iza hotela. Realno idealnu za novu virusnu interakciju čovjeka i nekog glodavca.
Nakon što vas, zajedno s prtljagom, još jednom poliju sanitarom, dobivate zelenu samoljepljivu etiketu, žig da ste karantirani, pregledani, poliveni i spakirani. Etiketa se mora nositi i tijekom samonametnute karantene koja traje četiri dana nakon zatvorene, obavezne. Tada možete izlaziti, ali uz uvjet da se obilježite kao potencijalni bioterorist. Kakve su kazne ako se ne obilježite, doznat ćemo uskoro.