Četiri žene stoje na parkiralištu uz cestu i pospremaju stvari u svoja dva prenatrpana automobila. Pokraj njih dvije djevojčice i dječak, nagnuti nad haubom, nešto crtaju. Lica su im ozbiljna, na njima nema ni smiješka. Umorni su.
Rano je jutro, oko 7.30, temperatura je još oko nule, a puše ledeni vjetar. Ove žene i djeca nemaju se kako ugrijati. Automobili su im ugašeni jer štede gorivo. Najstarija među njima zbog toga je legla na stražnje sjedalo i pokrila se dekom.
Ovaj mali izbjeglički konvoj prvi su ljudi na koje smo u srijedu ujutro naišli tik uz granični prijelaz Barabas koji razdvaja Ukrajinu i Mađarsku. Žene su Ukrajinke, pobjegle su iz Kijeva, vozile danima, a sada čekaju poznanike da ih prevezu na sigurno. Neformalna voditeljica puta, Elena (46), krhka ali odlučna, objašnjava nam da godinama radi za jednu francusku tvrtku koja izrađuje strojeve za prehrambenu industriju. Njezini šefovi ponudili su joj ruku spasa i rekli joj da povede i svoje najbliže. Njihova destinacija je Lyon. A muškarci iz njihovih obitelji ostali su u Ukrajini.
- Četiri puna dana smo na cesti. Sestra je krenula iz Zaporižja, iz jugoistočne Ukrajine, a prijateljica, moja mama i ja krenule smo iz Kijeva. S nama je i naše troje djece od 4, 9 i 10 godina. Strašan put je iza nas, ali smo sretne što smo žive - objašnjava nam Elena koja je čitavim putem pazila da izbjegnu područja gdje padaju granate.
- Cesta je loša i posvuda su goleme gužve. Benzina gotovo da više i nema, i samo na određenim punktovima možeš nabaviti manje količine, negdje 10, 15, 20 litara. Činilo se kao da igramo neku užasnu igru, stalno grozničavo gledaš u kazaljku benzina i kockaš se - hoću li stati u ogroman red i čekati satima u nesigurnosti ili probati voziti još malo. Pa strah hoćemo li usred ničega ostati bez goriva - opisuje svoj put, ali iznenađujuće, pritom je vrlo smirena.
Sklonište u podzemnoj
Elena djeluje kao žena koja čitavo vrijeme ima kontrolu nad situacijom. Takav barem ostavlja dojam.
Priznaje da je posljednjih dana sve radila mehanički, bez ikakvih osjećaja. Najbitnije joj je bilo što prije i što sigurnije izaći iz Ukrajine. Nije si dozvolila niti da razmišlja o suprugu koji je ostao u Kijevu.
Opisuje nam ga.
- On nikad prije nije nosio oružje, a sad se bori na prvoj liniji. Ni na kraj pameti mu nije bilo da izbjegne vojnu obvezu - govori.
Objašnjava nam da muškarce oko nje nikada nije zanimao rat, a sada svi žele u borbu. Nesretnici koji su ostali u već prilično ranjenom Kijevu skrivaju se po hodnicima podzemne željeznice. Pomisao na njezine najmilije koji su ostali prepušteni na milost i nemilost sudbine paralizira je.
- Tek sad kad sam stala mislim da ću se raspasti - govori skrivajući suze od nas i svojih suputnica. Ove hrabre žene posljednjih dana imale su samo jedan cilj - spasiti svoju djecu.
Spavale su u autu, jedna je uvijek bila budna i pazila da bi ostali mogli biti što mirniji. Nažalost, u Ukrajini je ratni vihor donio i brojne kriminalce koji koriste svaku priliku za pljačku.
- Srećom, imamo iskustva s kampiranjem jer smo u neka sretnija vremena znali spavati u šatoru. Ponijeli smo vreće, opremljeni smo. To nas je spasilo da se noću ne smrznemo - kaže.
Samo nekoliko metara dalje po parkiralištu cupka trogodišnja Ema. Nije sama, majku čvrsto drži za ruku. Obrazi su joj rumeni od hladnoće, iako je majka Kristina, dok su se pakirale u velikoj brzini, na nju navukla nekoliko slojeva odjeće.
- Ema je dio puta do same granice pješačila 'kao velika' - govori majka s puno ljubavi. - Ona je najhrabrija od svih djevojčica - dodaje.
Pružamo joj čokoladicu, koja ju je silno razveselila. Na trenutak djeluje kao najbezbrižnije dijete na svijetu. Iznenađujuće lako se sporazumijevamo iako mi govorimo hrvatski, a majka ukrajinski. Njihova sva imovina stala je u dvije torbe. To je sve što su mogle ponijeti iz svog rodnog grada. I Emin tata je ostao u paklu rata. Još se uspijevaju čuti porukama, ali tko zna do kada jer su vijesti iz Harkiva svakoga sata sve stravičnije.
- Koliko je kod vas trajao rat - odjednom nas je upitala Elena, nadajući se da ćemo joj reći neke optimistične informacije. Sve naše sugovornice još se nadaju da će ova ratna strava brzo prestati. Slično kao što su do prije dva tjedna bile uvjerene da "Putin nikad ne bi napao Ukrajinu takvom silinom".
Čekanje u šatoru
Granični prijelaz Barabas je manji granični prijelaz na koji, kako nam ovdje kažu, dolaze samo oni koji imaju dogovoreni prijelaz dalje. Nažalost, neki od njih ovdje su ušli u Mađarsku i tu zapeli napušteni i sami.
Caritas je ovdje stoga organizirao i kolektivni smještaj. Volonteri iz cijele Hrvatske posljednjih dana dolaze i pomažu onima koji nemaju nikoga da ih sigurno preveze dalje. Ljudi u improviziranom šatoru sjede i tiho razgovaraju, čekaju spas, a neki šute, sami sa svojim mislima. Carinici na granici propuštaju strane državljane i ukrajinske žene i djecu. Muškarci imaju vojnu obvezu i ne mogu prijeći granicu.
Ipak, na parkiralištu smo susreli i 40-godišnjeg Vitalija. Tu je s troje djece i suprugom. Kaže nam da je uspio dobiti dozvolu za prijelaz jer ima više djece. Došli su iz Kijeva nakon ukupno 25 sati vožnje. Tamo je pakao, kaže. I oni su prošli dio tog pakla u skloništu. Noću su bez iznimke odlazili tamo, a danju ovisno o granatiranju.
- Vjerujem da ću se vratiti u Ukrajinu za mjesec dana, samo da svoje smjestim - govori nam kao da se opravdava. Pružamo mu ruku i zaželimo sreću. Nije svjestan da smo sretni zbog našeg susreta jer - oni su jedina ukrajinska obitelj koju smo danas sreli, a da su svi zajedno. Pa makar i usred agonije bijega iz svoje zemlje.
