Novinari?, bilo je prvo što nas je pitao bucmasti granični policajac s mađarske strane granice s Ukrajinom dok je proučavao naš crveni auto oblijepljen "PRESS" naljepnicama. Subota je, nešto nakon podneva, a mi smo upravo prošli Zahony, mali pogranični gradić na čijem kraju su čistina od 50 metara i mađarski granični terminal.
Odavde se Ukrajina još ne vidi. Put od terminala vodi oštro ulijevo, pa preko metalnog mosta do ukrajinske strane. Najavljivali su nam kolone ljudi koje će ovuda napuštati zemlju, no nikoga nije bilo. Tek nekoliko osobnih automobila koji su sporadično dolazili na mađarsku stranu i brzo prolazili chekpoint.
Ništa ovdje ne ukazuje na to da ulazite u zemlju koja je usred krvavog rata.
Koji sat prije, U Zahonyu na željezničkom kolodvoru promatramo tek nekoliko desetaka ljudi kako čekaju na ukrcaj na vlak. Kako su nam objasnili mađarski kolege, kroz ovaj je gradić dosad, u prvih 48 sati rata, prošlo oko dvije tisuće izbjeglica. Stižu vlakovima iz Ukrajine, čekaju nekoliko sati pa se ukrcavaju na nove, koji bi ih trebali odvesti u sigurnost.
"Želimo do Beča"
Usprkos najavama Viktora Orbana kako Mađarska neće primati izbjeglice, prema svim dostupnim izvorima, za sada nitko nije uskratio pomoć ljudima koji su ovdje stigli iz Ukrajine. Improvizirani smještaj organiziran je u dvorani koja se nalazi oko 300 metara od željezničkoga kolodvora, ali on trenutno zjapi prazan, jer, kako su nam objasnili, riječ je o prenočištu koje se otvara od 18 sati.
- Veći dio ovih ljudi koje vidite nisu Ukrajinci pristigli npr. iz Kijeva već uglavnom nacionalne manjine koje žive u regiji uz ukrajinsku stranu granice - kažu nam Mađari.
Na carinskoj ispostavi uz kolodvor vlasti pak zadržavaju ljude koji zbog određenih administrativnih problema, poput nedostatka vize, ne mogu dalje u zemlje EU. Tako smo naletjeli i na Anastasiu, inače Ruskinju, koja je živjela baš u Kijevu i koja se u Zahonyu zadržala punih 24 sata, pa njenu novu prijateljicu, koja je iz Kazahstana, te jedan bračni par iz Gruzije.
Nitko od njih nije bio raspoložen za razgovor. Trude se, kažu, riješiti problem s vizom, kako znaju i umiju. Anastasia kaže da ima prijatelje u Beču te pokušava doći do Austrije. Na kolodvoru smo zatekli i volontere dobrotvorne službe mađarske Reformirane crkve koji su ljudima pristiglima iz Ukrajine dijelili voće i drugu hranu.
Međutim, na granici izbjeglica nema.
Mađarski carinik nam je nakon provjere vratio putovnice pa zavirio i u prtljažnik auta. Za svaki slučaj. Nakon stotinjak metara ničije zemlje i blagog uspinjanja konačno stižemo pred Ukrajinu. I tu stvari postaju ozbiljne.
Dočekuju nas trojica muškaraca u maslinastim maskirnim uniformama s balističkim prslucima i kacigama od kevlara na glavi. Futrole s pištoljima su im na bedrima, okviri sa streljivom u borbenim prslucima. U rukama drže kalašnjikove. Spremni su za rat.
Jesu li to bili policajci koji su svoje normalne radne uniforme s graničnoga prijelaza u protekla dva dana zamijenili punom ratnom spremom, nismo uspjeli doznati, ali sve osoblje na granici je u maskirnim uniformama i potkapama. Vide im se samo oči.
Naoružani do zuba
Ta tri vojnika su nam prvi kontakt s Ukrajinom. Prvi nam je prišao i zatražio putovnice i prometnu, pogledao registracije, zatim u jedan blokić zapisao broj registracije. Papirić nam pruža u ruke. To je odobrenje za ulazak.
Kolega i ja smo se pogledali.
- Ovo čuvajmo, to je neka potvrda za ulazak - kažem mu. Produžujemo do kontrolnih kućica, a tamo nas dvije ukrajinske policajke, također u maskirnim uniformama traže putovnice, covid-potvrde i - zdravstvene iskaznice HZZO-a. Ovo zadnje sam jedva našao.
- Neka vam je sa srećom - kaže nam jedna iznenada. Zahvaljujemo im i krećemo dalje. U 13.25 ušli smo u Ukrajinu.
