Povijest terorizma u Italiji ostat će nepotpuna dok se ne razjasni zašto su 20. ožujka 1994. u Mogadishuu ubijeni Raijevi novinari: reporterka Ilaria Alpi (28) i snimatelj Miran Hrovatin (45). Prema tadašnjim vijestima ostalih novinara, Raijeva ekipa je pobijena hladnokrvno. Novinari nisu bili žrtve pljačke, kao što se to tada događalo u Somaliji, nego pukoga terorističkog akta.
Knjige su napisane koje tvrde da su novinari ubijeni jer su otkrili put kojim se iz Italije (kažu: pod okriljem Kooperacije za razvitak, u sklopu Ministarstva vanjskih poslova) organiziralo krijumčarenje oružja u Somaliju kako bi se nastavio rat i kako bi se tamošnji „gospodari rata“ djelotvornije suprotstavili intervenciji snaga Ujedinjenih naroda - među kojima su bili i Talijani.
Tek su dodatna istraživanja pokazala koji je bio interes Italije da dostavlja oružje za rat kojim je ta bivša talijanska kolonija dokusurena, nakon desetljeća talijanske kolonijalne vlasti, pa nakon sljedećih desetljeća u kojima je okrutni lokalni diktator Mohammed Siad Barre bio vjeran saveznik i partner talijanskog premijera Bettina Craxija, prvaka političke korupcije.
Metak u glavu
„Gospodari rata“ su oružje ne samo plaćali, nego su, za uzvrat, dopuštali da se u somalsko tlo zakapa najotrovniji i najopakiji mogući otpad: toksini, bolnički otpad i ini radioaktivni otpad.
Novinarki koja je to otkrila i dokumentirala presudili su metkom u glavu. Somalci? Možda i ne, nego možda baš Talijani.
Taj teroristički čin imao je savršeno jasno komercijalno, ekonomsko, koruptivno, lopovsko, grabežno pokriće - a razne efektive talijanske države uložile su napor i sredstva da tragove i dokaze zametu, sakriju, unište, iskrive… Govorimo o državi koja je kolijevka (rimskog) prava, ali i mafije, endemski korumpirana, i koja strane novinare bez dokaza i bez razloga (osim pokvarenosti) proglašava subverzivnim elementima, a ubojstvo svojih istraživačkih novinara zataškava - pa se onda licemjerno zgraža što je u Putinovoj Rusiji smaknuta istraživačka novinarka Anna Politkovskaja.
Istraga je tapkala u mraku dok ju je vodio pomoćnik javnog tužioca u Rimu Giuseppe Pittitto, profašistički desničar, tužno poznatome u Hrvatskoj i zato što je istragu o ratnim zločinima za drugoga svjetskog rata ograničio isključivo na pripadnike sudstva i policije Federalne Hrvatske (optuživši ih za bacanje Talijana u "fojbe" 1945.), praveći se kao da su ratni zločini i zločini protiv čovječnosti u Istri počeli tada a ne 1922., a osobito od 1941.
Činjenica je da je istraga u Pitittovoj nadležnosti tapkala u mjestu gotovo tri godine. Roditelji ubijene novinarke javno su optužili da su iz spisa nestali važni dokazi. Pititto je pokušao istragu povezati s novim otkrićima o tome da su talijanski vojnici u sastavu Mirovnih snaga UN u Somaliji mučili i ponižavali Somalce. Istraživao je pretpostavku da su talijanski novinari ubijeni u znak odmazde za te ispade talijanskih vojnika.
Naime, milanski tjednik Panorama objavio je u lipnju 1997 snimke mučenja kojima su talijanski vojnici u sastavu Mirovnih snaga Ujedinjenih naroda u Somaliji 1993. izvrgavali zatočene Somalce. Na snimcima se vidi kako su zatočenicima vezivani električni vodovi za udove i genitalije poslije čega je puštana struja. Tadašnji stariji kaplar Michele Patruno, koji je snimio ta mučenja, tvrdio je da je to bila redovita praksa. On dodaje da nijedan od zatočenika nije umro pred njegovim očima, ali da mu je rečeno da su neki i podlegli mučenjima.
Ništa od suđenja
"Zarobljenike smo mučili da bismo doznali gdje im je oružje i gdje su njihovi drugovi - ali u tome je bilo i sadizma" - rekao je Patruno. Patruno također tvrdi da su talijanski vojnici palili sela i rušili kuće za odmazdu, a katkad i zbog pukog zadovoljstva.
Kao i u drugim zemljama, tako su tada i u Italiji visoki časnici potpuno odbacili čak i samu ideju da bi talijanski vojnici počinili takva djela (koja se inače svrstavaju i ratne zločine i zločine protiv čovječnosti). Ipak, Patrunovi snimci su do te mjere bili rječiti da ih je bilo teško zataškati ogorčenim demantijem s visoka mjesta. Istraga, međutim, ako je i bila, nije donijela nikakvo suđenje.
Ideja da bi Alpi i Hrovatin bili zato ubijeni ipak je brzo pala u vodu. Većina dosadašnjih indicija (uključivši i djelomično nestale snimke koje je Hrovatin snimio) govore da su Alpi i Hrovatin istraživali veze između talijanskih trgovaca oružjem i somalskih pobunjeničkih vođa, te su našli poneka svjedočenja da su talijanski brodovi dostavljali za skup novac talijansko oružje sukobljenim stranama, koje je Italija istodobno pokušavala miriti. Pretpostavljalo se da su novinari ubijeni da bi se taj škandal zataškao i da bi se zastrašili i drugi koji bi po tome čačkali. Tek kasnije se ispostavilo da je to bilo samo „pola mise“.
Utvrđivanje istine
Moglo se, dakle, pretpostaviti da je Pititto smijenjen jer je ometao ili makar otezao istragu, dok su se tragovi "hladili" - ali tek kad su se dovoljno „ohladili“.
U skrivanju istine aktivno je sudjelovala i parlamentarna komisija koju je prije devet godina vodio zastupnik i Berlusconijev odvjetnik Carlo Taormina - tvrdi majka Ilarije Alpi, Luciana, koja je posljednjih dvadeset godina utrošila u utvrđivanje istine o smaknuću svoje jedinice. Podjednako je bio angažiran i otac Giorgio Alpi, koji je u međuvremenu umro, ne predajući se do smrti.
Luciana Alpi je rimskoj Repubblici iznijela svoju, obilato dokumentiranu tezu zašto su i kako smaknuti njezina kći Ilaria, te snimatelj Hrovatin. Uostalom, Ilaria Alpi je - dok je istraživala skandal za Tg3, televizijski dnevnik Raijeva Trećeg programa - nekim osobama i rekla do čega je sve došla.
Ilaria Alpi se, dan prije ubojstva, vratila iz Bosasua, na sjeveru Somalije, gdje je razgovarala s mjesnim sultanom Bogorom. Vratila se u hotel Sahafi, u kojemu je već imala sobu. Telefonirala je majci, rekavši da je mrtva umorna, da samo čeka da se istušira i legne spavati. Umjesto toga, pozvana je u hotel Amana, u ime Remigia Bennija, izvjestitelja talijanske agencije Anse, koji joj ima nešto hitno i važno pokazati. Benni tada već nije bio u Mogadishuu, jer je dva dana ranije odletio za Rim. Alpi je morala preći cijeli grad, ni za što. Dok se vraćala, stotinjak metara od hotela Amane blokirao je njihovo vozilo džip, iz kojega su zapucali. Hrovatin je izrešetan rafalom iz automatske puške AK-47. Kad su tijela ubijenih novinara dopremljena u Italiju, roditeljima je rečeno da ne smiju vidjeti Ilariju, jer da je posve izmasakrirana rafalima. To je bila laž. Autopsija obavljena u Mogadishuu, a i fotografija tada snimljena, pokazuje da je Ilaria Alpi ubijena jednim jedinim hicem u glavu, iz kratke cijevi. Bila je to egzekucija, nikakav napad. Ali i ti su dokumenti nestali.
„Uzeo ih je neki karabinijerski satnik i predao tužilaštvu u Reggiu u Kalabriji. Kada su ih tražili - dokumenti su 'nestali'“, pamti Luciana Alpi.
Nestao je i novinarkin notes u kojemu su svjedoci vidjeli neke bilješke: 1400 milijardi lira Kooperacije, cesta Gaarore-Bosaso, prezimena Mugne i Marochino… Mugne je bio brodovlasnik talijansko-somalske flotile, Marocchino poduzetnik koji je opskrbljivao talijanske trupe u Somaliji, između Garorea i Bosasa su u pustinji zakopani otropvni i radioaktivni otpaci…
Nestale su i vrpce sa snimkom tri sata intervjua sa sultanom Bogorom, koji je kasnije rekao da je Alpi već znala mnogo i da je od njega tražila potvrde, jer je i sam istraživao odakle opasni otpaci bačeni na području kojim je on vladao.
Transportni avioni
Netko je morao identificirati tijelo. Učinio je to ujak. Kaže da je samo glava bila omotana zavojem.
Nije misteriozna samo smrt dvoje novinara.
Nedugo prije u Somaliji je ubijen talijanski vojni obavještajac Vincenzo Li Causi, za koga je Luciana Alpi sada uvjerena da je bio izvor obavještenja i njezinoj ubijenoj kćeri. I Mauo Rostagno, osnivač komune za narkomane Saman, koji je na improviziranoj pisti blizu Trapanija, nedaleko od svoje komune, vidio transportne avione hercules C-130 bez ikakvih oznaka. Navodno su upravo ti avioni odvozili ubitačan otpad u Somaliju.
Sve to izlazi u javnost - ali ne dolazi do suda. Točnije: sudovi su svoj posao prekinuli bez zaključka, jer su nestali ključni dokumenti. A u Italiji nikoga ne muče da bi odao istinu, kao što se radilo u Somaliji sa Somalcima. u Italiji eventualno ubiju onoga tko je istinu otkrio, da je odnese u grob i ne kvari posao velikanima demokracije.