Sami su sebi kupili uniforme, molili su zapovjednika da napokon počnu s obukom. Ruski nezavisni portal Mediazona prenosi priču o 13 ruskih mobiliziranih vojnika koji su s ratišta kod Luhanska zbog nereda i neorganizacije pobjegli natrag u Rusiju. Portal su osnovale Maria Aljohina i Nadežda Tolokonikova, suosnivačice Pussy Riota.
Regruti iz 15. motorizirane pješačke pukovnije 2. tamanske divizije postavili su 8. listopada snimku na YouTube, gdje kažu da ih za nekoliko sati šalju na ratište iako su samo jednom vježbali gađanje. Zaduženi su da voze oklopna vozila, a nemaju pojma kako ih pokrenuti. Mnogi su se zadužili da kupe opremu. Neki nisu dobili kartice da bi mogli podignuti plaće, ili kartice ne rade. Topovi su zarđali, kažu, zaglave kad god ih pokušaju upotrijebiti.
Na snimci se vide u uniformama s različitim maskirnim uzorcima. Objavio ju je Vladislav iz Moskve, odvjetnik s gaming YouTube kanalom Rus_GamerPro. Vladislav je postavljen za zamjenika zapovjednika 1. voda 2. satnije. Dan nakon objave videa svi su poslani na prve crte bojišta na području Luhanska.
Aljona, sestra jednog pripadnika postrojbe, kaže da je 22. rujna preuzela poziv za svog brata. Potpisala ga je, nisu znali da se poziv mora osobno uručiti. Tri dana kasnije brat je otišao u ured za obranu u nadi da će raščistiti stvar. Nisu mu dopustili da ode kući po stvari, nego su ga poslali u bazu Alabino blizu Naro-Fominska, gdje je bila stacionirana 15. motorizirana pješačka pukovnija.
Ondje su proveli tri ili četiri dana. Rekli su im da neće dobiti mantile, štitnike za koljena i drugu opremu. Pa su morali sve kupiti sami. Tih 93 mobiliziranih muškaraca iz Alabina poslani su na jednu lokaciju iznad sela Nikitovka kod Belgoroda, sjećaju se vojnici u videosnimci. Ostali su tamo tri dana bez hrane; zatim su prekomandirani u 12. tenkovsku pukovniju. Poslali su ih u bazu Kohlovo kod Belgoroda. Proći ćete obuku za vožnju oklopnih vozila, za korištenje bacača granata i drugih oružja, rekli su im. Tri dana kasnije, vojnici su bili u Luhansku. Nikada nisu prošli obuku. Vojnici mobilizirani 23., 24. i 25. rujna našli su se na svojim položajima bez ikakve obuke, ističe Vladislav. Bacili su ih u klaonicu.
Neposredno prije slanja na prve linije, snimili su svoju videoporuku. Drugi dio videa čini tajno snimljen 11-minutni razgovor s njihovim zapovjednicima održan nekoliko dana prije. "Dečki, davne 1914. godine, kada su organizirani vojnički sovjeti, ti vojnici su govorili isto kao i vi sada, krenuli su svrgavati cara", rekao im je jedan časnik. "Moram biti iskren s vama, ovog cara nećete svrgnuti", istaknuo je. Kad mobilizirani pokušaju objasniti da nisu prošli nikakvu obuku za bacače granata, jedan časnik viče: "Ma daj, nemojte mi sad držati lekciju! Koja je jebena razlika, ha? Svi vi znate pucati, trebali biste moći dobro pucati". Kad su ih poslali na teren, kroz šumu, pijani časnici su im oduzeli sve streljivo i opremu, tvrdi jedan vojnik. "Ostavili su nas s golim jurišnim puškama. Nije baš cool, znaš."
Prebacili su ih 9. listopada blizu Svatova, grada u okupiranom dijelu Luhanske regije u središtu ukrajinske protuofenzive. Bili su "na položaju blizu ceste u maloj šumi". Drugog dana dobili su neispravan radio, zatim još jedan. "Nismo imali veze ni sa stožerom, ni sa zapovjednikom voda, ni s 2. vodom, ni s 3…" Ukupno ih je bilo tridesetak, uključujući vozača mehaničara oklopnog borbenog vozila - ali bez vozila koje bi on mogao voziti.
Kad je počela jaka kiša, vojnicima je naređeno da naprave zemunicu. Vodootporne plastične ploče trebalo je kupiti u trgovini u obližnjem gradu, vlastitim novcem. Nisu dobili ručne bacače, imali su samo puške, "nepropisno registrirane, a oružje koje je registrirano na naše ime u rukama je nekih drugih ljudi".
Granatiranje je počelo 12. listopada oko 18 sati. Ukrajinske granate padale su na pet kilometara od njihovih položaja. Sat vremena kasnije vidjeli su 30-40 ruskih vojnika koji su se povlačili s prve crte. Pitali su što se događa. Rekli su im: "Tamo je bitka izgubljena, minobacači su nas pregazili i povlačimo se." Bile su tamo oko dvije satnije, 5. i 6., također mobilizirani. Jedan od njih je rekao da će uskoro krenuti tenkovska bitka. A onda su izgubljeni.
Vod je održao sastanak u šumi. Shvatili su da sada linija bojišta ovisi o njima. U tom su trenutku četiri ruska tenka projurila pokraj položaja prema prvoj crti. Dvadesetak minuta kasnije čuli su zvukove granatiranja i tenkovi su se vratili, ovaj put sporije i s ugašenim svjetlima. Granatiranje se nastavilo. "Brzo smo pokupili oružje, pancirke i osobne torbe i samo slijedili tenkove", ispričali su vojnici.
Pješačili su tri do četiri kilometra po mraku dok nisu sustigli tenkove: na raskrižju su ih zaustavili neki časnici koji su očajnički pokušavali spriječiti povlačenje. U tom trenutku ukrajinska artiljerija pogodila je raskrižje i "svi su se razbježali kao žohari".
"Policajci su uskočili u svoje automobile i odmah napustili punkt. Tenkisti su tražili radio jer nisu imali veze sa svojim zapovjedništvom. Dali smo im naš radio. Tražili su i oružje: ‘Dečki, imate li rezervnu automatsku pušku?‘", prisjećaju se vojnici.
Moskovljanin Vladislav i njegovi suborci nastavili su se povlačiti u potpunom mraku. Oko 20-25 kilometara dalje naišli su na kontrolni punkt Luganske Narodne Republike; proruske snage na punktu tražile su od njih da predaju oružje. Rusi su tamo proveli noć. Ujutro je jedan od vojnika s punkta na njih repetirao pištolj: "Momci, dajte nam svoje pancirke, kacige". Sve su ostavili, nije ih više bilo briga.
Od njihova 1. voda do punkta je došlo 15 ljudi, ostalih nije bilo nigdje. Lokalni vojnici davali su im hranu i vodu. Rusi su govorili da su spremni vratiti se na položaj, samo čekaju da neki zapovjednik dođe i smisli što će s njima. No nitko se nije pojavio."Dečki, radite što hoćete, samo odjebite", rekli su im ovi s punkta.
Ostaci 1. voda tako su 14. listopada napustili punkt. Putem su naišli na ruske vojnike koji su ih pristali odvesti do Svatova. Sklonili su se u jednu praznu kuću, strahujući da će ih vratiti na prve crte. Tri dana kasnije Vladislav je iz Svatova objavio apel na svom YouTube kanalu. Vojnici su požurili kontaktirati obitelji. Mediazona je došla do snimke jednog od tih poziva: 13. listopada ujutro jedan novak je nazvao suprugu, tražeći da snimi razgovor. "Oni momci koji su branili viši teren bili su potpuno eliminirani, gotovo momentalno. A mi nismo imali vezu, nemamo zapovjednike, nemamo oružje... Jednom smo vježbali gađanje, 60 hitaca u Moskvi", ispričao je.
Sutradan su majke i supruge mobiliziranih muškaraca iz Moskovske oblasti otišle u Glavno vojno tužiteljstvo. "Nisu nas ni slušali. Optuživali su nas da lažemo, a naše muškarce da su dezertirali", kaže jedna žena. Žalile su se Uredu predsjednika, Ministarstvu obrane i drugima. Rečeno im je da će im trebati do 30 dana da odgovore, kaže Aljona, sestra jednog od mobiliziranih iz Podmoskovlja. Sada traže odvjetnike kako bi izvukle svoje muževe i braću od smrti.
Iz Svatova je prema granici s Rusijom krenulo 13 pripadnika 1. voda zajedno s pripadnicima drugih jedinica koje su se povlačile. Pokušali su ih zaustaviti. "Došao je kamion u Svatove, a major je rekao da će nas odvesti kući. Pitali smo gdje, a on je odgovorio: ‘Natrag u bazu!‘ Shvatili smo i otišli iz grada", govori Vladislav. Tri-četiri dana kasnije stiglo je naređenje da se iz Svatova ne pusti nijedan vojnik. Jedan je dao svoju pancirku stražarima samo da ga puste. Prvi vod jurio je prema granici. Nikome više nismo vjerovali, kaže Vladislav.
Njega i druge mobilizirane smjestili su u vojnu bazu u Belgorodskoj oblasti u Rusiji. Tu će ostati dok traje istraga. Nada se da će njegovi zapovjednici biti kažnjeni. S Mediazonom je razgovarao 23. listopada. Kasnije te večeri, javio im je da će ponovno biti u pokretu zbog "nekog kretanja" u bazi nakon posljednjeg ukrajinskog granatiranja Belgoroda. Njegov mobitel nakon toga nije bio dostupan.