‘SAD će napasti Iran, a Hrvatskoj opasnost mogu biti samo dvije zemlje. Intenzivno se naoružavaju‘

„I ukrajinska i ruska strana još uvijek smatraju da mogu ostvariti svoje ciljeve isključivo vojnim načinom i inzistiraju na kapitulaciji druge strane. Prepuštanje cijelog Donbasa Rusiji bila bi kapitulacija Ukrajine. Ukrajina odolijeva ruskim napadima isključivo zahvaljujući ogromnoj pomoći Europske unije i SAD-a. Ukrajina sama ne može osloboditi svoj okupirani teritorij. Do oslobađanja bi došlo jedino kada bi se uključile snage NATO saveza ili pojedinih zemalja članica koje bi ušle izravno u sukob. Ali u tom bi slučaju došlo do velikog rata koji bi završio kao nuklearni armagedon, a to nikome nije u interesu”, kaže u Briefingu vojni analitičar i stručnjak za sigurnost i geopolitiku prof. dr. sc. Marinko Ogorec, profesor na Veleučilištu Velika Gorica i Sveučilištu Libertas.

Cijelu emisiju Briefing možete pogledati na kraju teksta

„Trump je trenutno fokusiran na Iran i Ukrajinu je stavio po strani, ali ne znači da mu ona uskoro opet neće biti u fokusu. On je svjestan da ništa ne može uvjetovati Rusiji, ali može Ukrajini. Stalno pritišće Ukrajinu da popusti Rusiji”, ističe Ogorec koji smatra da mađarska i slovačka blokada isporuke europske pomoći Ukrajini u iznosu od 90 milijardi eura može bitno utjecati na obrambenu sposobnost Ukrajine. Orban i Fico, pojašnjava, ne rade u korist Rusije, nego u korist svojih zemalja jer se ne žele odreći jeftinih ruskih energenata koji im drže gospodarstvo iznad vode.

„Apsolutno je nerealno da Ukrajina uskoro uđe u EU. Ukrajina je ogromna zemlja s brojnim problemima i ulazak u EU bi podrazumijevao velik odljev sredstava u tu zemlju što bi za EU bio veliki problem”, zaključuje Ogorec.

„Nažalost je izgledno da će doći do američkog napada na Iran. Do udara će doći u trenutku kada američki planeri, poučavajući situaciju, shvate da Iran ne može uzvratiti onako kako se prijeti. Proučavaju se sve opcije kako bi Iran mogao uzvratiti i hoće li gađati američke nosače ili baze koje su mu na dohvat, hoće li zatvoriti Hormuški tjesnac... Ne vjerujem da će Amerikanci čekati nekoliko mjeseci”, procjenjuje Ogorec napominjući da Iran predstavlja neposrednu prijetnju Izraelu koji je strateški saveznik SAD-a kao i ostalim američkim saveznicima poput Saudijske Arabije.

„Ako dođe do intervencije, cilj će biti promjena vladajuće garniture u Iranu. S druge strane, Americi je cilj redukcija i neutralizacija iranskog raketnog programa. Iran ima izuzetno značajni vojni potencijal strateških raketa koje mogu dosegnuti Izrael što se vidjelo lani u dvanaestodnevnom ratu. Izraelska protuzračna obrana koja je najsuvremenija na svijetu nije uspjela zadržati toliki broj projektila i došlo je do ozbiljne štete u izraelskim gradovima. Izrael se boji da se to ne ponovi. Režim se ne može rušiti udarima iz zraka. Da se likvidira ajatolaha Hamneija, postoji njegova zamjena. To je vrlo žilav, otporan režim”, govori Ogorec dodajući da bi američka kopnena invazija u Iranu dovela do regionalnog rata velikih razmjera.

„Američke vojne snage bi u Iran mogle doći iz Turske i Iraka, no pitanje je je li SAD spreman na žrtve koje bi definitivno pretrpio u takvom sukobu. U tom slučaju sigurno bi došlo do zatvaranja Hormuškog tjesnaca što bi bio ozbiljan problem za cijelu regiju, ali bi u problemu bili i mi kao korisnici nafte jer bi cijene naftnih derivata otišle u nebo i pitanje je kako bi se to reflektiralo na gospodarstvo Europe i SAD-a. Kroz taj tjesnac dolazi jedna četvrtina svjetske nafte. Iranski režim bi se borio svim snagama i gađao sve što može pogoditi. Meta bi bile američke pomorske snage, baze i Izrael. Nosač zrakoplova djeluje monumentalno, no to je cisterna na vodi. U njemu su stotine tisuća litara kerozina i stotine tone eksploziva. Ako bi bio pogođen, on je bomba na vodi”, tvrdi Ogorec i zaključuje da bi se u taj rat mogle uključiti i druge države u regiji.

„Rusija i Kina bi u tom slučaju pomagale Iranu u oružju i vojnoj opremi onoliko koliko im je to u interesu. Oni jesu u savezu koji se naziva Šangajska organizacija za sigurnost, ipak nisu tako povezani kao NATO. Ta organizacija nije sustav kolektivne obrane kao NATO. Ni Rusija ni SAD ne prelaze crvenu liniju koja bi vodila do sukoba bez kontrole”, naglašava Ogorec.

„Suradnje hrvatske i izraelske vojske nema. Nema, na primjer, zajedničkih vojnih vježbi ili razmjene iskustava i obavještajnih podataka. Vojno-tehnička suradnja podrazumijeva zajedničku razmjenu dobara unutar vojne industrije. Hrvatska kupuje njemačke tenkove Leoparde na koje Nijemci mogli ugraditi izraelske sustave aktivne zaštite Trophy. Zašto ne jer Trophy čini taj tenk otpornijim u borbenim djelovanjima. Hrvatska to može dogovoriti na razini Ministarstva i Vlade. Problem je što Hrvatska treba imati koegzistentnu vanjsku politiku”, ističe Ogorec. Objašnjava da Trophy prepoznaje rakete, granate i druge prijetnje koje prilaze tenku i na njih ispaljuje projektile koji će ih uništiti. To je, kaže, jedan od najsuvremenijih sustava na svijetu.

„Predsjednik je vrhovni vojske zapovjednik i u miru i u ratu. U njegovo ime oružanim snagama upravlja Glavni stožer. Ministarstvo obrane podržava oružane snage logistički, ali je politički nadzor nad njima. Ovlasti su im isprepletene. Da bi sve funkcioniralo kako treba, mora se naći zajednički jezik. Treba gledati nacionalne interese. Je li to nabavka suvremene vojne opreme? Nama ugroza može doći isključivo iz susjedstva. Mađarska i Srbija se intenzivno naoružavaju. Ne treba im to oružje za lov na divlje patke”, zaključuje Ogorec.

Pogledajte cijelu emisiju: