Očekivani rasplet navodne krize oko Ukrajine. Ruski predsjednik Vladimir Putin u srijedu je poručio, kako prenosi Interfax: “Inzistirat ćemo, u dijalogu sa Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima, na izradi konkretnih sporazuma koji će isključiti bilo kakvu vrstu daljnjeg širenja NATO-a na istok i raspoređivanje oružja koje nam prijeti u neposrednoj blizini ruskog teritorija".
Nekako u isto vrijeme je Sergej Lavrov, ruski ministar vanjskih poslova, kako je prenio Sputnik, izjavio da se situacija ozbiljno usložnjava zahvaljujući “otvoreno destruktivnoj liniji NATO članica koja pokušavaju uvući Ukrajinu u svoju orbitu kako bi je pretvorili u ‘proturusku’".
Jens Stoltenberg, glavni tajnik Saveza, nakon sastanka ministara vanjskih poslova u Rigi, kako prenosi Euractiv.com, ponavlja da je NATO pripravan poduzeti niz mjera u slučaju da se Rusija opet odluči na vojnu operaciju u Ukrajini. Što uključuje ekonomske i financijske sankcije i političke restrikcije.
Nema govora o vojnoj operaciji što podrazumijeva da se niti jedna članica ne bi upustila u takvu intervenciju. Sa sigurnošću se može reći da to ne bi učinila ni Turska. Prevelik je rizik. A s tim se slažu i brojne druge članice Saveza.
Politički ustupak
Potvrđuje se teza da je Putin gomilanjem vojske u blizini ukrajinske granice želio ishoditi politički ustupak. Plinovod Sjeverni tok 2 je gotovo sigurno i dalje u igri, ali suštinsko je pitanje sigurnosti.
Europske su sile od 18. stoljeća četiri puta napale Rusiju pritom tri puta, osim u Prvom svjetskom ratu, zamalo osvojivši Moskvu. Rusija je geopolitički ranjiva sa Zapada preko ravnice koja se pruža do Urala. Pad Moskve i dolazak stranih trupa do planinskog lanca, koji predstavlja neformalnu granicu Europe i Azije, letalni je udarac za Rusiju. Upravo je zbog toga Staljin na Jalti tražio Istočnu Europu, kako bi formirao moćnu prostornu barijeru pokušaju udara na Rusiju.
Raspadom Sovjetskog Saveza (Putin: najveća geopolitička katastrofa 20. stoljeća) Moskva je pristala da bivše članice lagera, samostalne države, uđu u NATO. Svjesna da ne može zaustaviti baltičke države iako je to rezultiralo formalnim dolaskom Saveza na ruske granice. Ondje je i Norveška, ali odande nitko neće pokrenuti napad.
“Osnivački akt o međusobnim odnosima, suradnji i sigurnosti” Rusija i NATO su potpisali 1997. godine. U tadašnjim okolnostima.
Revolucije u Gruziji i Ukrajini
U međuvremenu je izbila revolucija u Gruziji, nakon koje je ta država krenula putem članstva u NATO-u, što je za posljedicu imalo i rusku intervenciju 2008. godine. Prva ukrajinska, narančasta revolucija iz 2004. godine je krahirala, ali nakon druge, 2014. godine, Putin ništa nije htio prepustiti slučaju pa je anektirao Krim i potaknuo pobunu u Donbasu.
U proteklih sedam godina međunarodni se sigurnosni poredak iz temelja izmijenio i sada smo u tripolarnom svijetu s tri sile, SAD-om, Kinom i Rusijom (zbog veličine i nuklearnog naoružanja). Koje, kako to povijest lijepo tumači, odmah zapadaju u sporove te već neko vrijeme pratimo međunarodne odnose koje definira sukob sila.
Važan je trenutak bio virtualni summit američkog i kineskog predsjednika, Joea Bidena i Xija Jinpinga, koji su potvrdili da će se konkurencija i rivalstvo nastaviti, ali i dali do znanja da će surađivati na pitanjima od globalnog i zajedničkog interesa, zaštita zdravlja, borba protiv globalnog zagrijavanja.
Putin ne želi ostati bez stolca u toj igri pa je zaključio da je trenutak za definiranje i ostvarivanje temeljnih nacionalnih imperativa. To su ostanak Bjelarusa i Ukrajine, te Gruzije izvan bilo kakvih zapadnih struktura. Sve do kijevske revolucije 2014. godine, Moskva se protivila ulasku u NATO, ali nije imala prigovora na jačanje veza s EU. Od tog trenutka i EU više nije prihvatljiv, a najava jačanja strateške autonomije EU dodatni je argument Moskvi.
"Ne tražimo nikakve posebne uvjete za sebe, jer shvaćamo da bilo kakve sporazume treba sklapati uzimajući u obzir interese Rusije i svih euroatlantskih država", rekao je u srijedu Putin. Razumno i mudro, interesi svih.
Ruski imperativi
Stoltenberg će reći da je stvaranje zona utjecaja neprihvatljivo, ali to je samo lijepa izjava. Stvarnost je drukčija. Rusija ima imperative koje će braniti i u to ne treba sumnjati. Kao 2008. i 2014. NATO i Zapad mogu zanemariti Putinove riječi i tako stvoriti stalnu krizu na istočnom boku i u Crnom moru. Pogubno za ekonomski oporavak i stabilnost cijelog Istočnog Mediterana i cijelog prostora MENA (Srednji istok i Sjeverna Afrika), područja od vitalnog interesa za stabilnost Europe.
Ili, kako se da iščitati iz izjava nakon sastanka ministara, podržati teritorijalni integritet Ukrajine, ali je ostaviti samu u srazu s Rusijom. Samo je bivši gruzijski predsjednik Mihail Saakašvili mogao biti toliko nerazuman da se odluči na vojnu operaciju povratka Južne Osetije, teritorija koji kontrolira Rusija. Ali, u kojoj većina stanovništva ne želi biti dio Gruzije. I to je argument koji treba uzimati u obzir.
Kao što većina stanovništva pobunjenog Donbasa ne želi biti dijelom Ukrajine. Koja ne ispunjava obveze iz Sporazuma iz Minska - definiranje autonomije - i tako daje povod i izgovor Rusiji za pritisak.
Dugi telegram
George Kennan, autor “dugog telegrama” kojim je definirana politika Hladnog rata, utvrdio je da se ruska politika vodi “logikom sile”. Tada, prije i sada.
Zapad ne želi sukob s tom silom, ideja je miroljubive koegzistencije, možda i neke vrste savezništva kako bi se formirao neformalni savez za ograničavanje kineskog behemota. U toj su igri Ukrajina, Gruzija i Moldova premali ulozi. Veći dio članica NATO-a smatra da je rizik daljnjeg širenja veći od mogućih postignuća.
Te će tri zemlje ostati pod ruskim utjecajem. Sve imaju zamrznuti sukob pa ih takve NATO ne može primiti u članstvo, a EU ne želi, dovoljan je bio Cipar. Pa će se morati i u sigurnosnom smislu zadovoljiti aranžmanom poput Istočnog partnerstva u odnosima s EU. Ništa više od toga. U pitanju je sigurnost Europe. I bitka za Euraziju koja i dalje jamči globalni primat. Kina je ne smije dobiti.