„Rat u Ukrajini prelazi u fazu pozicionog sukoba s tendencijom da bude zaleđeni, produženi dugogodišnji sukob. Može se naslutiti da ni jedna strana nije stekla apsolutnu premoć i rasprave o tome tko će pobijediti su prilično tendenciozne i navijačke. Teško je očekivati da će Rusija okupirati cijelu Ukrajinu, a istovremeno ne možemo ni očekivati da Ukrajina može potući ruske snage jer ruska vojska ipak ima velike tehničke i ljudske kapacitete”, komentira u Briefingu politolog prof. dr. sc. Branko Caratan, dugogodišnji profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, bivši političar i diplomat.
„Za pregovore je potreban kompromis. Ako bi se Rusija povukla s teritorija koje je zauzela, to bi bilo priznavanje vojne nemoći i vrlo nezgodno za rusko političko vodstvo. To bi dovelo do promjena odnosa snaga u ruskom političkom vrhu. Na drugoj strani predsjednik Ukrajine Zelenski je najavio da želi osloboditi cijelu Ukrajinu, a to je jako teško postići. Ako, čak i pod pritiskom SAD-a, on odustane od toga cilja, pitanje je bi li preživio takav kompromis”, ističe Caratan.
Podsjeća kako je Daytonski sporazum kojim je završio rat u BIH bio kompromis jer nije bilo apsolutnog gubitnika. Kompromis je, kaže, jedini put za postizanje mira, no čini se kako na to nisu spremne ni snage koje iz inozemstva podržavaju Ukrajinu.
„Sankcije ne mogu zaustaviti Rusiju u ratu. Rusija može ekonomski preživjeti i ako joj se uruši izvoz plina i nafte, ali mora trošiti puno resursa za proizvodnju oružja. Puno je važnije kako će na produženi rat reagirati ruska ekonomska i politička elita. Bez obzira što je Putin apsolutni gospodar u Kremlju, produženi rat izaziva prigovore, od onih koji će reći se ratne operacije ne vode dovoljno oštro, do onih koji dovode u pitanje smisao rata. Istočna Ukrajina je imala ogromna rudna bogatstva koja su sada uništena, a neupotrebljiv je i Krim na kojem više nema turista”, govori Caratan. Podsjeća kako je svojedobno Mihail Gorbačov morao pristati na povlačenje sovjetskih snaga iz Afganistana, a general Gromov koji je povukao vojsku, dobio je titulu heroja i kasnije je napravio dobru političku karijeru.
„Povlačenje iz Afganistana je bilo rezultat velikog broja poginulih ruskih vojnika. U Afganistanu je u tih sedam godina poginulo nešto manje sovjetskih vojnika nego što je poginulo ruskih vojnika u Ukrajini u proteklih 11 mjeseci. Pritisak već kuca na vrata. To je situacija u kojoj lider mora dodatno učvrstiti svoju vlast i paziti da netko od njegovih najvjernijih suradnika to ne iskoristi za sebe. Putin je za Božić sam stajao u crkvi što najbolje govori kakvi su odnosi u ruskom vrhu. Putin ne može ni pomisliti da ode na odmor jer kada je to učinio Hruščov, vratio se u Moskvu kao penzioner. Dok je Gorbačov bio na odmoru na Crnom moru, dogodio se puč u Moskvi, a situacija je tada bila puno manje dramatična od današnje. Putin je ipak potekao iz sigurnosnih službi i zna kako se treba štititi, ali ništa mu ne pomaže ako ljudi oko njega shvate da rat dalje nema smisla i da su ugroženi njihovi privatni interesi, primjerice oligarha koji podržavaju Putina, a sada ne mogu kupovati vile u Francuskoj i slati djecu na školovanje u Englesku”, objašnjava Caratan koji smatra da Ukrajina vrlo skupo plaća svoju slobodu.
Pitanje je, dodaje on, može li Washington prisiliti Ukrajince na obustavu otpora. Ukrajina ima šume u koje su u Drugom svjetskom ratu bile poprište partizanskog otpora Nijemcima. Prema njegovom mišljenju širenje rata izvan ukrajinskih granica nikome nije u interesu jer Rusija ne može otvoriti novi front koji bi je još više iscrpljivao, dok SAD-u nije u interesu pomagati nekoj članici NATO-a koja bi bila napadnuta.
„Vidimo da je prijem Švedske i Finske u NATO zaglavio za što nije kriv hrvatski, nego turski predsjednik. Niti jedna članica NATO-a ne bi pristala da Ukrajina postane članicom tog saveza jer bi se ostale članice obavezale na sudjelovanje u sukobu. Nema nikakve šanse da Ukrajine postane članica NATO-a, no Rusija bi vjerojatno moga pristati na Ukrajina bude članica Europske unije. Međutim, ni prije 2014. Ukrajina nije zadovoljavala uvjete za ulazak u EU, a tako je i danas”, govori Branko Caratan.
„Izbacivanje Rusije s europskog energetskog tržišta svakako je u interesu SAD-a. Rusija je postala ovisna o drugim velikim potrošačima energije poput Indije i Kine koja je postala puno ozbiljniji konkurent SAD-u. Uloga Kine je ojačala, a Rusije oslabila. Čak i kada bi se u Moskvi promijenila vlast, pitanje je bi li Europa opet pristala biti ovisna o ruskim energentima. Europa će se sada brže prebaciti na nove energente poput nuklearne energije i one iz obnovljivih izvora”, naglašava Caratan.
Pogledajte cijelu emisiju Briefing