William Burns je direktor američke Središnje obavještajne agencije (CIA) koji je nadmašio sve rekorde kad je riječ o medijskim nastupima. Može se već iz navedenog zaključiti da je a) globalna situacija izuzetno kolebljiva; b) pristup američke obavještajne zajednice domaćoj i globalnoj javnosti se promijenio. Ovo potonje smo vidjeli prije ruske agresija kad je CIA puštala u javnost informacija kojim se Kremlj podsmjehivao da bi zbog toga kasnije u pitanje bila dovedena vjerodostojnost Moskve. U dijelu svijeta koji ne dijeli autokratske vrijednosti.
Burns je u nedjelju bio gost poznate emisije “Face the Nation” mreže CBS. Iz transkripta prenosim njegove zanimljivije i znakovite izjave.
O Vladimiru Putinu: “Mislim da je sve uvjereniji da zna bolje od bilo koga drugoga što je na kocki za Rusiju. Mislim da su njegov doživljaj sudbine i sklonost riziku porasli posljednjih godina.”
Direktor Burns je potvrdio da su ocjene analitičara ispravne, da je Putin apokaliptičan i da ne kani zaustaviti rat tako dugo dok ne uspije pronaći neki uspjeh kojim bi ga mogao opravdati.
O korištenju nuklearnog oružja: “Preko Nariškina (šef ruske vanjske tajne službe SVR) sam trebao Putinu razjasniti ozbiljne posljedice korištenja nuklearnog oružja bilo koje vrste. Mislim da je također bilo vrlo vrijedno što su kinesko vodstvo i indijski premijer Modi također jasno dali do znanja da se protive.”
Donose li ove riječi olakšanje vezano za nuklearnu prijetnju? Nisam siguran, osobito kad se stave u kontekst prve izjave: rast Putinove sklonosti riziku. Dobro je da postoji pritisak iz Beijinga/Pekinga i New Delhija, ali konačnu će odluku donijeti Putin.
O slanju kineskog oružja Rusiji: “Počeli smo prikupljati obavještajne podatke koji sugeriraju da Kina razmatra slanje smrtonosne opreme. Uvjereni smo da to kinesko vodstvo razmatra. Ne vidimo da je konačna odluka još donesena i ne vidimo dokaze o stvarnim isporukama.”
SAD je, kako se može zaključiti, djelovao kao u slučaju najave ruske invazije, podatke je proslijedio javnosti kako vodstvo u Beijingu ne bi dvojilo o odlučnosti reakcije. Dobra taktika, ali nije odvratila Putina od napada. U javnosti nema dovoljno informacija o stvarnim nakanama Xi Jinpinga, šefa Partije, a nedaća je što i on donosi odluke sam ili s članovima Stalnog politbiroa koji mu u pravilu ne proturječe. Xi je protiv korištenja nuklearnog oružja, možda mu se učini oportunim dati Putinu drugog oružja kako ne bi bio prisiljen posegnuti za najrazornijim.
Rusko-kineski odnos poznata je nepoznanica trenutka. Racionalan pogled govori da bi Beijing trebao ostati po strani i raditi na što skorijem završetku sukoba jer šteti trgovini. Praktično NR Kina daje diplomatsku podršku Rusiji, što je bilo vidljivo na nedavnom sastanku ministara financija G20 u Indiji - potpora je gradirala u odnosu na summit G20 u studenom prošle godine na Baliju. Mislim da bi premisa kineske politike mogla biti: ne dozvoliti pobjedu Zapada u Ukrajini. Uz maksimalno pragmatičan i realpolitički pristup, gotovo transakcijski, kakav odlikuje kinesku politiku. To su okolnosti u kojima pomoć Putinu, ne zbog Putina, nije isključena.
O Republici Kini na Tajvanu: “Znamo da je Xi dao upute vojsci da do 2027. bude spremna za invaziju. Nije nužno da je odlučio izvršiti invaziju 2027. ili bilo koje druge godine. Naša je prosudba da Xi i vojno vodstvo danas svakako sumnjaju mogu li tu invaziju privesti kraju. Putinovo ukrajinsko iskustvo je, vjerojatno, pojačalo neke od tih sumnji. Rizici potencijalne upotrebe sile ipak rastu što dalje ulazimo u ovo desetljeće.”
Potvrda poznatog, ali spoznaja o sumnjama u kineskom vrhu je dašak nade. Kad bi se sačuvao racionalni pristup možda bi se Partija vratila ideji miroljubivog prisajedinjenja koje se ne mora vremenski ograničiti.
O Islamskoj Republici Iran: “Koliko nam je poznato, ne vjerujemo da je vrhovni vođa donio odluku o nastavku [nuklearnog] programa naoružavanja za koji smatramo da su obustavili ili prekinuli krajem 2003. Ali programi obogaćivanja su očito jako napredovali. Napredovali su do točke gdje će biti samo pitanje tjedana prije nego što mogu uran obogatiti na 90 posto, ako odluče prijeći tu granicu.”
Ova je prijetnja donekle pala u drugi plan i zbog Ukrajine i zbog prosvjeda koji su potresali ovu teokraciju. Prosvjedi su se prigušili, nisu prestali, a vojna industrija je ruskim narudžbama dobila poticaj. Ne treba očekivati da Teheran odluči napasti nekoga, ali treba biti svjestan ugroze koja prijeti na ovoj točki s potencijalom prerastanja u regionalni sukob. Rusija bi baš to trebala jer bi se fokus Zapada morao skrenuti i u tom smjeru.
Raspad hladnoratovskog poretka prošao je bez ratnih sukoba (osim srbijanskih agresija), ali stvaranje novog odnosa snaga ne ide tako. Prioritet svih prioriteta sačuvati je odnose SAD-a i NR Kine na razini trgovačkih sukoba i bez uplitanja Beijinga u Ukrajinu.
Burns je zabrinut, trebamo biti i mi.