Postalo je pomalo bizarno gledati kako lešina Sergea Gainsbourga na pariškom Montparnasseu i dalje leži netaknuta.
Da, evo, sve do ovog tjedna nijednoj kaluđerici iz redova pokreta MeToo nije palo na pamet da bi bilo dobro pročačkati po nakaradnoj erotici francuskih šansona i skupiti par skalpova? Kakav previd. Kao da je sam Gainsbourg diskontski klima-uređaj koji je dosad nekako odolijevao južini i održavao svoje suvremenike svježim i koliko-toliko sigurnim od čerupanja poludjelih zelota. No, da se ne zavaravamo, ni takav parapet, jasno, nije mogao trajati vječno.
U dugačkom radijskom intervjuu koji je ovih dana dala Lio, portugalsko-belgijska pjevačica koja je 80-ih na sebe preuzela ulogu Lolite u francuskoj pop-kulturi, obrušila se na Gainsbourga uspoređujući ga s osramoćenim holivudskim producentom - Harveyjem Weinsteinom. Francuska je, kaže, očito “opijena” Sergeovim talentom i uspjesima, godinama zatvarala oči pred njegovim ljubavnim eskapadama:
“Gainsbourg je bio zlostavljač.Loše se odnosio prema djevojkama (iskusila sam to na vlastitoj koži) i nikad mu se neću pokloniti, bez obzira na činjenicu što je postao svojevrsni aristokrat francuske glazbe. Gainsbourg je Harvey Weinstein ovog našeg establišmenta.” Brutalna optužnica, razumije se, posljedično je uzdrmala francusku kulturnu hijerarhiju i reakcije se ne stišavaju. Na usporedbe sa zadriglim holivudskim mogulom nitko nije ostao imun. Od Le Monda, Parisiena, Figara - nema prstiju koji nisu počeli prevrtati Gainsbourgovu nemalu ostavštinu.
Bizarni duet
Ono čemu se unisono svi čude jest činjenica da su ovakve optužbe stigle baš od Lio - koja je Gainsbourga jedva poznavala i s njim ukrstila putove tek jednom - a ne od, recimo, Birkinice, Catherine Deneuve, Marianne Faithful ili neke druge legitimne priležnice. S druge strane, to jedino iskustvo koje Lio ima s Gainsbourgom, blago rečeno, nije ono koje bi čovjek poželio. Naime, Gainsbourg je početkom 80-ih, kada se francuska diskografska industrija još dokono prepuštala luksuzu, s pjevačem Alainom Chamfortom letio u Los Angeles kako bi snimio album “Amour année zéro”. Gainsbourg, autor albuma, htio je ondje zaključiti tekstove koje je, poslovično lijen, pisao do zadnjeg trenutka - oslanjajući se na adrenalin koji ga je trebao inspirirati.
Planovi propadaju kada na losanđeleskom aerodromu LAX, Chamfort i Gainsbourg tobože slučajno nalijeću na Lio, tadašnju Chamfortovu partnericu, prema kojoj Gainsbourg, ironično, ni tada nije imao previše simpatije. Već se pri prvom dolasku za mikrofon atmosfera rezala nožem i tako sve do trenutka kada će Gainsbourg, nakon burne svađe s Lio, naprasito napustiti studio. Te je detalje, u svojoj autobiografiji “Pop model”, mnogo godina kasnije otkrila ona sama, pedantno opisujući Gainsbourgovo strastveno kočijašenje i telefonske uvrede koje su uslijedile. Razumije se, to je, na početku karijere, nije dovoljno ubolo da snimi pjesmu “Baby Lou”, nastalu iz Gainsbourgova luđaštva, što je, u to vrijeme, bila sigurna oklada u zapažen uspjeh na top-listama.
U Liinim difuznim optužbama iskrsnulo je i ime France Gall, francuske yé-yé pjevačice kojoj je Gainsbourg prije pola stoljeća napisao pjesmu “Les sucettes” (“Lollypops”), nabokovljevsku kasidu o djevojci koja vrhunac radosti dostiže dok joj rastopljeni slatkiš klizi niz grlo. Tada 19-godišnja Gall, naivna djevojčica djetinjastog izgleda, jedina nije shvatila vizualnu metaforu.
Činjenica da se Gainsbourg nije potrudio objasniti 19-godišnjakinji dvosmisleno značenje teksta nije bio najelegantniji potez i zbog toga ga se ovih dana u francuskim medijima s pravom proziva. No, s druge strane, Gainsbourg je smatrao da intepretacija pjesme, u krajnjoj liniji, nije njegova odgovornost - nego, doslovno, njezina ćaće, menadžera pjevačice. Robertu Gallu, Franceinu ocu, teško da se mogla pripisati naivnost u oplodnji svih mehanizama koje jamče nečiju umjetničku prepoznatljivost i status na sceni.
Tada menadžerski veteran na estradi, već je postigao enormne uspjehe s Edith Piaf i Charlesom Aznavourom i bio je odlučan da svoju mezimicu izvuče iz komercijalne rupe u koju je upala. Dapače, tek nekoliko mjeseci nakon epizode s Gainsbourgom svoju je kćer isprostituirao uvalivši je u jedan od bizarnijih dueta u pop-glazbi općenito. Maurice Biraud, u četrdesetšestoj, pjevao je “La Petite” (“Mala”): “Već je žena, ali ipak samo dijete”, dok je Gall gadljivo podjetinjenim glasom davala ton nečemu što se po melodiji komotno može pjevati u vrtiću.
No, ne ulazeći u incestuozne kombinacije Gallovih, lavina se nakon tog slučaja zakotrljala i Gainsbourg je bez ustručavanja prihvatio auru enfant terriblea, a šira mu je publika na tom surfu najednom prestala okretati leđa. Na vrhuncu kultiviranja ovog imidža Gainsbourg upoznaje Jane Birkin. Za nju će rezervirati najljepše i najplodnije desetljeće; internacionalnu slavu, rođenje kćeri Charlotte i ulazak u diskografsku stratosferu s uspjehom singla “Je t’aime... moi non plus”.
Birkin, koja je iz Swinging Londona 60-ih, laka kao kroasan i potpuno neopterećena moralizatorskim otpacima francuskog društva, uletjela u pariške krugove, savršeno je razumjela “igru ogledala” u kojoj se zatekao Gainsbourg i nikada nije imala problema s pjesmama visokog erotskog oktana koje je Serge gomilao teturajućom brzinom.
Pjesme se broje u desecima i nijedna danas ne bi prošla kroz filtar političke korektnosti. Za Birkin i Gainsbourga dinamika naredanih skandala postaje alat koji jamči medijsku vidljivost i nevjerojatno je da se 50 godina poslije i dalje netko skanjuje nad takvom taktikom. “Papa je bio moj najbolji publicist”, izjavljuje Gainsbourg nakon što vidi kako L’Osservatore Romano, službeno glasilo Vatikana, diže veto na ‘’Je t’aime... moi non plus”, njegov i Birkiničin kopulacijski šlager.
Nakon toga Gainsbourg radi “Histoire de Melody Nelson”, neprijeporno remek-djelo i njegovo ultimativno ljubavno pismo Birkin, sveprisutno tijekom čitavog albuma. U stuporu od 18 godina, koliko je razdvajalo Sergea i Jane, razmahao se “tour de force” najljepših i najočajnijih stihova koji će ostati neizazvani i nepromjenjivi s testom vremena. O tim je složenim osjećajima, s tisućama minucioznih sjena i detalja, naprosto nemoguće suditi toliko godina poslije - i to još tobože svisoka, kradući od novih saznanja i s etičkim parametrima koje čovjeka svode na najmanji mogući izraz.
Otkažimo Gauguina
Konačno, bilo bi dobro da se afera Gainsbourg ugasi zbog higijenskih razloga. Postalo je nepodnošljivo nalijetati na palamuđenja o tome treba li privatan život osobe razdvojiti od umjetnosti koju stvara. Činjenica da netko o tome uopće i dvoji otkriva klasične oblike mentalne usmrđenosti od koje bi se bilo korisno na vrijeme distancirati. Genij je teret, rijetko je kada osoba s ciglom privezanom za nogu i tri debla u rukama korisna i impresivna - to nije na njoj.
Ljermontov je bio nemoguć u komunikaciji, Caravaggio poznati kriminalac, Céline antisemit, Vrubel lud, Verlaine je pretukao svoju trudnu suprugu, François Villon je, konačno, bio ubojica i lopov, itd., itd. Nedavno je New York Times objavio članak “Nije li vrijeme da se otkaže Gauguin?” zbog njegovih veza sa 13-godišnjim Tahićankama. Neki tamo čovo razumno osuđuje umjetnika kao osobu, pa se samoubije napadajući njegovu ostavštinu i stvarajući opasne presedane.
Tako blizu spaljivanja knjiga. Umjetnost se, valjda, ocjenjuje s umjetničkog gledišta, a koga je autor ševio, kako i u koji otvor, stvar je morala, što nije na umjetnosti. Što nas briga koga je Gainsbourg sanjao kada je pisao “Cargo Culte”, France Gall, Bardot ili neku treću? Umjetnost je ideja, zaboga, i, idealno, ostaje neovisna o osobi preko koje se prenosi.