Kad ju je predsjednik države osobno pitao da dođe na ples koji organizira u svojoj palači, nije bila oduševljena. Kao prvo, on je bio diktator koji se brutalno rješavao svojih neistomišljenika. Potom je tu bilo i pitanje nasilnog ponašanja prema ženama koje mu se pripisivalo kao javna tajna. No, na nagovor obitelji, ipak je otišla. Predsjednik ju je snubio cijelu večer, a kad ju je na silu pokušao poljubiti, uzvratila mu je šamarom. Muškarcu, kojeg nitko još nije odbio, na licu se istovremeno pojavio izraz šoka, bijesa i nevjerice. Iako to ona tada nije znala, upravo je napravila prijelomni trenutak koji je označio početak kraja tri desetljeća dugog diktatorskog režima.
Država o kojoj je riječ je Dominikanska Republika, godina je 1949., diktator je Rafael Leónidas Trujillo, a hrabra žena Minerva Mirabal.
Danas se Minerva smatra jednom od žena koje su zaslužne za svrgavanje diktatora i uspostavljanje demokracije. U čast njoj i njezinim sestrama, Patriji i Mariji Teresi, koje su bile vođe otpore, danas se 25. studenoga slavi Međunarodni dan protiv nasilja nad ženama.
No, prije nego što su postale heroine, sestre Mirabal vodile su sasvim uobičajen i konzervativan život. Rođene su na farmi u gradu Ojo de Agua na sjeveru Dominikanske Republike. Njihovi roditelji, Enrique i Mercedes Mirabal, vodili su kafić, tvornicu riže i prodavali meso. Bili su jednostavni i skromni ljudi koji su samo htjeli pružiti svojim kćerima što bolju budućnost. Tri kćeri upisali su na katoličko sveučilište Colegio Inmaculada Concepción, a četvrta kći, Dede Mirabal, ostala je s roditeljima brinuti o farmi.
Sestre su odgojene da budu dobre katolkinje, majke, supruge i kućanice. Patria je bila najstarija. Rođena je 1924. godine i udala se u 17. godini za farmera i rodila mu četvero djece. Nakon nje dolazi Dede koja se udala sa šesnaest godina i rodila tri sina. Maria Teresa je bila najmlađa. Nakon studija matematike i ona se udaje i postaje majka. Minerva je odmalena odskakala od ostatka obitelji.
Sa sedam godina je citirala francuske pjesnike, upisala pravo i naposljetku postala prva žena odvjetnica u Dominikanskoj Republici. Na fakultetu je doznala što je to korupcija i na koji način se vodi politika zemlje u kojoj živi. Tu je upoznala i svog budućeg muža s kojim je kasnije osnovala Pokret 14. lipnja, organizaciju kojoj je cilj bio srušiti diktatora Trujilla. Na osnivanje pokreta utjecao je rad Fidela Castra i kubanska revolucija.
Skrivali izbjeglice
No, datum 14. lipnja nije izabran tek tako. Na taj dan 1959. godine prognani dominikanci koji su živjeli u inozemstvu planirali su napad na Trujilla na sjeveru zemlje. Međutim, kad su stigli tamo, u zasjedi su ih dočekali Trujillovi ljudi. Većina boraca je ubijena, a Minerva i njezin suprug počeli su oko sebe organizirati istomišljenike. Prava borba na domaćem terenu mogla je početi.
Patria je ustupila svoj dom za izbjeglice koji su se skrivali od policije, nudila im hranu i odjeću. Maria Teresa i Minerva za to su vrijeme tiskale pamflete, planirale akcije, izrađivale improvizirane bombe od petardi za kuhinjskim stolom.
Postale su - Las Mariposas (leptirice). To kodno ime triju hrabrih žena dandanas se s velikim ponosom izgovara u Dominikanskoj Republici. Gotovo svaki grad ima ulicu ili trg koje nosi njihovo ime, o njima se u udžbenicima piše kao o nacionalnim mučenicama i uči u školama. Njihovo lice je na novčanicama i poštanskim markicama.
Sestre, za koje bilo predviđeno da postanu sasvim obične i uzorne domaćine, sada su bile glavne pokretačice revolucije. Uloga žena u Dominikanskoj Republici ovime se nepovratno počela mijenjati. Naime, osim što je bila diktatorska zemlja, bila je tradicionalno patrijarhalna država u kojoj su žene drugotne i šutke primaju što im se servira. Zato, kad su žene zasjale na čelu revolucije, sve se izmijenilo.
Pitanje roda imalo je veliku ulogu i zbog tiranina Trujilla. Naime, on je žene smatrao objektima. Svoju prvu ženu, pučanku, ostavio je jer je osjetio žeđ za moći. Dok se ona sama brinula za njihovo jednogodišnje dijete, on je počeo zavoditi, i na kraju ju je oženio, Bienvenidu Ricardo Martinez, djevojku iz bogate, elitne obitelji. Shvaćao je da samo tako može ostvariti političke ciljeve. Žene su za njega predstavljale samo oruđe kojim će se penjati po društvenoj i političkoj ljestvici.
Drugu ženu otvoreno je varao i nije puno brinuo o njezinim osjećajima. Kad je postao predsjednik, sastavio je tim ljudi čiji je zadatak bio obilazili sela i gradove u potrazi za lijepim i vrlo mladim, nerijetko maloljetnim djevojkama. Kad bi ih pronašli, prvo bi im uručili poziv od predsjednika da ih osobno želi vidjeti, a ako bi ga odbile, mučili bi ih, silovali i društvo bi ih odbacilo. Većina ih je zato skrivala svoje kćeri u kućama, a ako bi ih se Trujillo ipak dočepao, zbog straha i nemoći, pristajale su biti žrtvama. Ali, ne i Minerva.
Njezin čin odbijanja predsjednika pokrenuo je lavinu reakcija s obje strane - potlačenih građana koji više nisu htjeli šutjeti i Trujilla koji je krenuo u odmazdu. Nije samo povrijedila njegov ego, nego i njegovu “muškost”. Kako se jedna žena usuđuje proturječiti najmoćnijem muškarcu u državi, pomislio je Trujillo.
S obzirom na to da je kontrolirao gotovo sve u državi, od radija, novina, obrazovanja, zrakoplovstva do izdavanja putovnica, prvo je htio zabraniti Minervi da diplomira. Unatoč tome, uspjela je diplomirati kao najbolja u svojoj klasi. Nakon toga, zabranio joj je da se bavi pravom. Naposljetku, sestre je sa stotinama drugih dominikanaca bacio u zatvor. Ali, zbog sve većeg zanimanja i pritiska drugih zemalja, odlučio ih je pustiti.
Ljubav jača od straha
Njihove muževe, koji su podjednako sudjelovali u pokretu otpora, odlučio je premjestiti u drugi zatvor, udaljeniji od mjesta u kojem su živjele. Susjedi i prijatelji su im govorili da ih ne posjećuju jer je riječ o zamci. Znale su to, ali strah nikad nije bio jači od ljubavi. U džipu su 25. studenoga 1960. godine krenule u posjet zatvoru. Na pola putu su ih dočekali Trujillovi ljudi. Presreli su ih i iščupali iz džipa. Jedna sestra je tek uspjela nekom prolazniku reći da ih žele oteti, ali nije im više nitko mogao pomoći. Odvukli su ih u polje kukuruza. Udarali palicama, šakama i ugušili. Njihova mrtva tijela vratili su u džip i bacili niz provaliju.
Sljedeći dan, provladini mediji pisali su o “tragičnoj smrti lijepih djevojaka”. Ali, građani nisu bili naivni. Njihovo ubojstvo u narodu je odjeknulo jače od svih Trujillovih zločina zajedno. Povjesničari objašnjavaju da je imalo veze s “mačizmom” i statusom žena u Dominikanskoj Republici. Šest mjeseci nakon ubojstva “leptirica”, Trujilla su ubili pripadnici vlastitih oružanih snaga.
Las Mariposas su dokazale da žene mogu biti heroine, a ne samo žrtve.
One su feministice koje su dale život za uspostavu slobode i ljudskih prava. Dugo su bile zaboravljene izvan Dominikanske Republike, a onda ih je 1994. godine ponovno “oživjela” spisateljica Julia Alvarez u knjizi “U vrijeme leptirica”. Prema knjizi je snimljen istoimeni film sa Salmom Hayek u glavnoj ulozi. Ujedinjeni narodi su 1999. godine proglasili 25. studenoga Međunarodnim danom protiv nasilja nad ženama, čime počinje prvi od 16 dana aktivizma. Završava 10. prosinca, Međunarodnim danom ljudskih prava.
Redateljica, spisateljica i novinarka Cecilia Domeyko 2009. godine snimila je dokumentarac “Kodno ime: Leptirice”. U njemu sudjeluju Dede Mirabal (preminula 2014.), Minervina kći i suprug Marije Terese. Domeyko je 2002. godine osnovala neprofitnu organizaciju Mariposa Cultural Foundation.
U razgovoru s njom pitali smo koji su bili njezini motivi za film i osnivanja fundacije.
- Sestre Mirabal su bile hrabre žene koje su bile spremne riskirati sve, čak i svoje života, zbog demokracije i slobode. One su bile iskra koja je pokrenula pokret u Dominikanskoj Republici koji je doveo do pada Trujillove diktature i uspostave demokracije.
Bez njih, demokracija se možda nikad ne bi dogodila. Htjela sam da zahvaljujući filmu što više ljudi čuje za sestre Mirabal i da ih njihova priča i ideali inspiriraju kao što su i mene - objasnila nam je novinarka Domeyko.
Mariposa Cultural Foundation osnovana je s misijom edukacije javnosti o ljudskim pravima, pravima žena, djece i autohtonog stanovništva. Domeyko nam je rekla da bi sestre Mirabal trebale biti uzori današnjim djevojčicama jer iako su živjele prije 50 godina, njihova je priča univerzalna i bezvremena. One nas uče da iako mi možda nemamo takvu hrabrost poput njihove, postoje mali i svakodnevni postupci koje možemo poduzeti u borbi za ljudska prava, primjerice ustati u obranu zlostavljanih vršnjaka.
Eliminacija nasilja
Spomenula je i MeToo pokret koji je u Latinskoj Americi sve značajniji. Smatra da je taj pokret prvi korak u eliminaciji nasilja nad ženama na osobnoj razini. Treba hrabrosti da se ustane protiv nasilja, a ovaj pokret osnažuje žene na to. Kaže nam da se žene u Latinskoj Americi nose s istim problemima kao i u ostatku svijeta. Primjerice, spominje rodnu diskriminaciju, nasilje u obitelji, manje plaće i siromaštvo.
Žene i djeca čine 70 posto svih žrtava trgovine ljudima. Ukupno 35 posto žena diljem svijeta doživjelo je neki oblik fizičkog ili seksualnog zlostavljanja. Trenutačno, više od 700 milijuna žena prisilno je udano dok su bile djevojčice. Više od 200 milijuna genitalno je osakaćeno. U SAD-u svaka šesta žena je žrtva nasilja svog partnera. U Hrvatskoj se svakih 15 minuta zlostavlja jedna žena.
Pitali smo Ceciliju kakvo je trenutačno stanje u Latinskoj Americi.
- Borba za slobodu i demokraciju ne prestaje. Mislim da ljudi Latinske Amerike imaju iste snove kao i ostale nacije i isto vrednuju slobodu i demokraciju. Također, imaju i iste probleme kao i ostale zemlje, uključujući diktatore, korupciju, nasilje i pohlepu - objasnila nam je Domeyko.
Latinska Amerika smatra se jednim od najnasilnijih mjesta za žene i djevojke. .
Las Mariposas su važne za ostatak svijeta, podjednako kao i za Dominikansku Republiku.
Njihova pobjeda nije bila samo politička, nego i pobjeda spola. Otpor je jedini način da se nešto promijeni. Leptirice su nam pokazale da pravdu nećemo dobiti. Moramo se izboriti za nju.