Vatikanom, pa i među vatikanistima, kruži sumnja da se papa Frane vješto i uporno distancira od dokumenta kojim je Kongregacija za nauk vjere zabranila svećenicima blagosiljati istospolne parove. A sve je više isusovačkih izvora koji se trude da se ta sumnja razglasi.
Nabrojimo činjenice, od kojih niti jedna nje presudna, ali sve zajedno nude sliku razdora jasnoga svećenicima i "upućenima", a prikrivenoga od skandalističke javnosti, koja se Crkvom bavi samo ako nanjuši pedofiliju, pederastiju, ili makar heteroseksualnu aktivnost, koju ni lopovluk ne uzbuđuje koliko i seks, a za duhovno poslanje mare koliko i za lanjski snijeg, Villonu unatoč.
Ako je pak vjerovati Papi, naime onome što je rekao vjernicima danas, na Cvjetnicu, primarni problemi Katoličke svete matere crkve ipak su drugi, po drukčijem redoslijedu.
Veli Papa tako da je ekonomska kriza postala tegobna, da Sotona u krizama sije nepovjerenje, očajanje, neslogu, da zlorabi pandemiju, vjerojatno aludirajući na korupciju i organizirani kriminal koji su je se dočepali kao mane s Neba. Do Boga se ne stiže obožavanjem, nego divljenjem, zaprepaštenjem pred čudesnošću Njegove ljubavi. Ako vjera izgubi čudesnost, postaje gluha, kaže Papa, i ne vidi drugi način nego upasti u legalizme i klerikalizme, što sve Isus osuđuje.
"Sijati ljubav primjerom"
U prethodnu nedjelju, posljednju korizmenu, Papa je pozvao katolike da siju ljubav "ne ispraznim riječima, nego kroz konkretne, jednostavne i hrabre primjere, ne teoretskim osudama nego gestama ljubavi".
S više strana u Vatikanu, ali čuvajući anonimnost, tumače da je papa Frane tim posljednjim riječima ciljao baš na Kongregaciju za nauk vjere, koja je ne tako davno još bila Sveti uficij rimske inkvizicije.
Jasno je da je dokument Kongregacije, po diskursu osudni, gdje se - suprotno biblijskoj pouci o Isusu i grešnici - tvrdi da Bog ne blagosilja grijeh, u raskoraku s duhom Franine teologije, u kojoj se kao stalan refren opetuju "bliskost, sućut, nježnost". Ovdje se, naravno, ne bavimo teologijom, ni vjerom uopće, nego samo Crkvom i njezinim utjecajem na prava i čuvstva ljudi.
Dio analitičara vidi razliku i u tome što u dokumentu Kongregacije za nauk vjere piše da je Papa o tom dokumentu i dao pristanak - a nije iskorištena formulacija da je Papa dokument odobrio i odredio da se objavi. U tome distancu vide i neki isusovački autori u Americi.
Papa je suveren, ali nije svemoćan. Kao što Crkva djeluje u konkretnom društvu, tako i (svaki) papa djeluje u konkretnoj Katoličkoj crkvi, gurajući svoju agendu, ali pazeći da se legitimne razlike ne pretvore u raskol. Ono što u tom sklopu prešućuju pape, mogu izreći kardinali odnosno biskupi, ili teolozi.
Austrijski kardinal Christoph Schönborn, poznat kao učenik i prijatelj Benedikta XVI, objavio je da "nije sretan" dokumentom Kongregacije za nauk vjere, kojoj je 22 godine bio član. "Majka neće uskratiti svojoj djeci iskreno zatražen blagoslov, pa neće ni majka Crkva", rekao je Schönborn za austrijski Der Sonntag. Blagoslov se daje vjerniku, ne svakome njegovu ponašanju ili njegovoj povijesti.
Kad u Vatikanu blagosilja novinare, Papa to čini iako zna, pa i spomene, da su tu i inovjerci i bezvjerci. A austrijski biskup krčki Josef Marketz rekao je ÖRF-u da njemu "homoseksualci nisu drugorazredni kršćani" pa će im "naravno, uvijek dati blagoslov".
Odabrana gesta
Papa mora sve to pomiriti, pametno i oprezno, ako ne želi da se Crkva bavi sobom, a ne vjernicima. I on odabire geste.
Tako je prije pet dana, u tihom jeku spomenute polemike, za člana Povjerenstva za zaštitu malodobnih, imenovao Juana Carlosa Cruza, otvorenoga homoseksualca i svojedobnu žrtvu čileanskoga svećenika pedofila Fernanda Karadime. Cruz je svojedobno naglasio da Crkvu ne ruše žrtve, da stradalnici žele Crkvi dobro, a da je uništavaju oni koji u Crkvi čine zlodjela, ponajprije na malodobnima.