Radijska voditeljica Zina al Sattaf za sebe kaže da je 'dijete Sirijaca'. Rođena je u Beogradu, arapski ne priča i kaže da nikada nije osjećala da je ime i prezime odvaja od drugih. Tako je makar bilo sve do danas, kada kako kaže, na tisuće 'onih njenih' Sirijaca prolaze kroz Srbiju, bježeći od rata.
Zina je na svom Facebook profilu odlučila odgovoriti na komentare o tim 'njenim' koji prolaze kroz Srbiju s pametnim telefonima u ruci.
- Prije svega moram se ispričati svima koje opterećujem ovim svojim statusima. Svakome naiđe žuta minuta. Žao mi je ako vam moja kvari večer.
Dugo sam izbjegavala pisati na ovu temu. Em su mi se grčili prsti, em nisam bila sigurna hoću li je znati iznijeti. Nisam ni sada sigurna.
Ja sam dijete Sirijca.
Rođena sam u Beogradu, tu živim cijeli svoj život, srpski govorim perfektno, arapski (na svoju i sramotu svojih roditelja) ne znam uopće, u Beogradu sam završila osnovnu školu, gimnaziju, a zatim i fakultet.
Cijeli život sam mislila da to tko je moj otac, a tko majka nije ni najmanje važno. Tako su me učili. Onako, najjednostavnije, da se ljudi dijele na dobre i na zle. I cijeli život sam bila sretna baš zbog toga što sam barem za nijansu drugačija od ostale djece, pa imam i miješanu krv i neobično ime i prezime i svašta nešto, a time se baš, priznat ćete, ne mogu svi pohvaliti.
I nikada nisam imala problem sa tim što nisam 'čistokrvna' i što se zovem Zina.
A onda sam prije nekoliko mjeseci počela slušati razne komentare o 'onim mojima'. Ljudi nevjerojatne inteligencije su odmah prozreli zle teroriste koji su se u naše savršeno čisto društvo infiltrirali ne bi li nas sve islamizirali i pobili. U njima su prepoznali i bogataše, jer zaboga, kako to da izbjeglica ima iPhone?
Inače, moj otac nikada nije bio od onih ljudi koji su gurali svoja pravila i svoja načela. I on ih, kao i svaki čovjek ima, ali kod njega ne postoji ona varijanta: žena je tu da bi muškarcu prala noge. Mislim, sasvim sam sigurna da kao ni svaki drugi muškarac, tu uslugu od strane žene ne bi odbio, ali on brate svoje noge sam pere. Da vam kažem, moj tata i kuha. I to vrhunski. Tko me poznaje, zna da nisam izrasla od vode i dobre volje.
Vrši kućne popravke. I ide na tržnicu. A nađe vremena i da zeza prijatelje preko telefona.
Daleko je od savršenog, ali tko je od nas blizu toga?
I ima svoje mane. Kao i ja i vi, i svaka osoba koja će ovo pročitati.
I moj tata je tamo. Tamo gdje trenutno svom silinom padaju bombe.
I on je moj tata. Kao što je i tamo neki koji upravlja avionom koji baca bombe na grad u kojem je moj tata, zapravo nečiji tata.
I ja ovo pišem u toplini svoga doma, jer sam ja, Zina Al Sattaf, rođena u Beogradu i tu živim cijeli život i to je jedino po čemu se trenutno razlikujem od onih izbjeglica u parku pored glavne autobusne stanice.
Zato što ja svoj bijes mogu pokazati na ovaj način, malo da vas, moje Facebook i stvarne prijatelje udavim na nekoliko trenutaka, da izrazim bunt i protest zbog toga što se šire razne teorije o ljudima koji spavaju na ulici, a prethodno su prepješačili tisuće i tisuće kilometara, usput i izgubivši nekoga i zato što, ako ništa drugo, ja barem mogu da uključiti televizor i eventualno ponešto saznati o stanju u toj tamo zemlji, za to je zaslužno samo malo sreće. Onaj djelić, komadić, koji milijuni Sirijaca, što izbjeglica, što onih koji ni to sebi nisu mogli priuštiti, pa su tamo ostali, nisu imali.
Ja sa malkice sreće u životu, 'oni moji' sa mnogo manje - napisala je Zina.