Prvih jesenjih dana između Malog Zvornika i Banje Koviljače Drina još uvijek ima dijelova na kojima se nalaze takozvani gazovi. Tuda noću prolaze izbjeglice koje pokušavaju prijeći granicu Srbije prema Bosni i Hercegovini.
Na napuštenoj željezničkoj postaji Banje Koviljače, na pruzi koja u stopu prati Drinu, zatječemo desetak momaka. Nekoliko njih sjedi na peronu. Jedan ima ranu na nozi, na cjevanici mu nedostaje veliki komad mesa. Ispire ranu vodom i nešto malo joda, piše Deutsche Welle.
„Pao sam u rijeci kad nas je bosanska policija vratila s granice. Na oštar kamen. Užasno me boli, i nikako da počne zarastati", kaže ranjeni mladić sa zaštitnom maskom na licu. Drugi pokazuje ruku na kojoj se vide svježi ožiljci od ugriza psa. Neki čovjek je pustio psa na njega, kaže.
Ovi mladići iz Pakistana i Afganistana govore istim jezikom: Urdu. S njima je i jedan Marokanac. Ovdje su već tjedan dana. Spavaju na betonu na davno odbačenim dekama i madracima.
Kažu da su posljednji put jeli prije dva dana. Nemaju novaca pa jedu ono što nađu po okolnim vrtovima. Tri puta su probali prijeći Drinu. Pokušat će opet, unatoč strahu od bosanske policije. Samo da njihovom prijatelju noga bude bolje. Iz ovog košmara, kažu, moraju izaći.
„Oni koji imaju novaca idu organizirano čamcima. Mi nemamo novaca, moramo sami. Ali bosanska policija je strašna prema nama. Posljednji put su gurnuli trojicu u Drinu, a oni nisu znali plivati. Utopili su se", kažu oni.
Nema službene potvrde ovih tvrdnji, mada se sa svih strana čuje da se ljudi guraju u vodu kada pokušaju prijeći granicu. To nismo mogli pitati ni bosanskohercegovačku niti srbijansku policiju jer su dva ministarstva unutarnjih poslova ignorirala upite Deutsche Wellea.
Migranti u Banji Koviljači djeluju kao da su se već pomirili s tim rizikom. Srbijanske policije se, kažu, ne boje. Policajci ih ne diraju, ali su im rekli jasna pravila: smiju boraviti samo na napuštenoj željezničkoj postaji, ali da ih ni tu ne bude previše. Policija ih tu redovno obilazi.
Rijetko tko želi ostati u Srbiji
Strmom ulicom u samoj Banji Koviljači dolazi se do Centra za tražitelje azila. To je svojevremeno bio jedini centar za azil u socijalističkoj Jugoslaviji, a i u aktualnoj izbjegličkoj krizi je prvi primao migrante.
Da bi tu došli, migranti moraju tražiti azil u Srbiji. No za većinu je to samo način da kupe malo vremena i dobiju krov nad glavom dok ne krenu dalje. Prije nekoliko tjedana je ovdje bilo 111 štićenika, a danas tek 47 - ostali su opet otišli na svoju ruku, da se pokušaju domoći zapadne Europe.
Upravitelj ovog centra Robert Lestmajster priča kako se događa da čak i oni koji uđu duboko u proceduru s potraživanjem azila ipak odu iz Srbije. Spominje primjer jedne osmočlane obitelji koja je nakon više od godinu dana procedure, saslušanja i intervjua nedavno otišla u BiH.
„S arapskog govornog područja su produžili dalje skoro svi koji su bili tu. Neki su se čak i vratili u zemlje porijekla“, priča nam upravitelj Centra.
„Oni za koje se pokazalo da su ozbiljniji u svojoj namjeri traženja azila u Srbiji su osobe iz Afrike, prije svega iz Burundija. Oni su po školskom obrazovanju malo napredniji, njihov je službeni jezik francuski, a dobro govore engleski, imaju interesa za IT pa su se mogli uklopiti i u naše tržište rada. Ovdje su redovito učili i srpski“, dodaje Lestmajster.
Erike Bua je tražitelj azila iz Gane. On je automehaničar i želi taj posao raditi i u Srbiji. Ovdje ima mir koji je želio i ostat će tu. Zna da ljudi pokušavaju prijeći granicu preko rijeke i nikoga ne krivi što traži bolji život, ali misli da je bolji život tamo gdje je mir.
I samohrana majka iz Sirije Hana je istog mišljenja. Njen put s dvoje djece traje četiri godine. Nema namjeru dovoditi sebe i djecu u opasnost zbog rijeke i bosanske policije.
BiH pojačala kontrole
Robert Lestmajster potvrđuje da je rizik prelaska preko Drine ogroman. Do sada su u rijeci pronađena najmanje četiri mrtva tijela.
„Čujemo da neki ljudi prelaze uz pomoć užadi kada je nizak vodostaj i mogu pregaziti Drinu, a nekad čamcem. To sve organiziraju njihovi državljani koji malo duže borave ili u Srbiji ili s druge strane", kaže on.
„Ali granična policija BiH sada radi dosta strože kontrole, s dronovima, kamerama. Bilo je slučajeva da po stotinu ljudi uhvati i vrati nazad. Doduše, isto tako i preko vode. Bez puno zadržavanja, administracije, samo kažu: vrati se kako si i prešao. Bar smo tako mi čuli“, kaže Lestmajster za DW.
Te kontrole učinile su da se ni pruga više ne koristi kao ruta, jer su svi pokušaji da se prevezu lokalnim teretnim vlakovima bili bezuspješni. Upravo je taj granični prijelaz Karakaj prioritet Ministarstvu sigurnosti BiH u borbi protiv ilegalnih migranata, rečeno je ovih dana.
Mještanima nije svejedno
Mnogi mještani u Banji Koviljači osjećaju se nelagodno. Skoro preko puta željezničke postaje na kojoj se okupljaju migranti Lepa Dragojević izdaje apartmane i jako je ozlojeđena što zbog ovakve situacije trpe i mještani i turizam.
Pisala sam pismo predsjedniku i svima redom. Oni ovdje prolaze, uđu u prodavaonicu, ukradu, a prodavačica im ništa ne smije reći. Ukrali su dječje šatore. Noću se ovdje ne smije proći. Dođu mi gosti, ne smiju izaći iz kuće uvečer u šetnju. Ja se osjećam nesigurno, mladi roditelji s djecom također. Ako je država prihvatila da ih imamo, onda neka im osigura da ne hodaju tako tuda", kaže ona.
Nešto drugačijeg mišljenja je prodavač na tržnici pored njene kuće. Kaže da izbjeglice nisu toliko vidljive i da rade probleme. Ponekad se potuku međusobno, i to je sve.
Samo jednu ulicu dalje mladići u zidinama pored pruge sjede i razgovaraju. Koliko li će još puta pokušati prijeći Drinu? Ideja im je bila da se dokopaju Italije. A sada im je svaki dan isti: uglavnom gladni, na prljavim madracima mozgaju kako savladati rijeku prije nego što dođe zima.