Kako bi pokušala diverzificirati vlastito gospodarstvo, naftom bogata nacija povisila je namete na uvoz, zbog čega su imigranti u toj zemlji dovedeni još bliže rubu preživljavanja.
Kako bi odmah dobili uvid zašto je glavni grad Angole, Luanda, jedan od najskupljih gradova na svijetu dovoljno je prošetetati do najbližeg supermarketa. Ondje sladoled od vanilije iz uvoza košta 25 američkih dolara.
No, to je bilo prije uvođenja novih carinskih nameta na uvezenu robu prošlog mjeseca. Sad taj isti sladoled od vanilije morate platiti 31 američki dolar (oko 170 kuna), što je čak i lokalno imućnije stanovništvo donekle navelo na promjenu prehrambenih navika, dok je kornet s vanilijom sad još dalje od dohvata imigrantskih radnika ondje zaposlenih u brzo rastućoj naftnoj industriji.
Angola, inače drugi najveći proizvođač nafte u Africi, zemlja koja se još uvijek oporavlja od 27-godišnjeg građanskog rata okončanog 2002. godine. Čak tri četvrtine dobara afrička zemlja mora uvoziti.
Predsjednik Angole Jose Eduardo dos Santos, koji zemljom upravlja od 1979. godine, prošlog je mjeseca uveo je veće carine i to na stotine dobara, od češnjaka pa sve do automobila. Tvrdi da je cilj potaknuti razvoj ostalih industrija, poput poljoprivrede i drugih grana gospodarstva, kako bi Angola postala neovisna o nafti.
No to je dovelo do golemog rasta cijena, zbog čega su posebno pogođeni manje privilegirani slojevi društva. Dos Santos se našao na žestokom udaru kritičara koji ga optužuju da produbljuje jaz između bogatih i siromašnih što bi u konačnici moglo dovesti do socijalnih nemira u zemlji.
Neke namirnice, poput brašna, graha, riže, palminog ulja, šećera, mlijeka u prahu i sapuna će biti isključene iz novog sustava nameta. Ali ostale, poput voća i povrća, vlada će cariniti porezom od čak 50 posto. Smatraju da će novi porezi ohrabriti domaće proizvođače hrane.
Izvoz nafte od 2002. raste svake godine, no agrikultura i industrija ove afričke nacije gotovo su potpuno nerazvijene. One zajedno čine 17 posto bruto domaćeg proizvoda, za razliku od 41 posto koliko pokriva naftna industrija.
Prosječna mjesečna plaća 2010. bila je 260 američkih dolara, u financijskom sektoru taj iznos bio je 10 puta veći, dok je naftnoj industriji prosječna plaća bila 5400 dolara.