Odlazak američkog pro-ratnog jastreba na drugi svijet, Lindseyja Grahama, jednog od Tri amigosa američke vojne moći, nipošto nije medijski materijal za pristojna i umivena sjećanja u kojima se najčešće pridržavamo pravila „o mrtvima sve najljepše“, tj. novinari ne ističu činjenice koje, recimo to jednostavno, nije primjereno naglašavati, ako ništa, onda zbog boli koju bi mogli nanijeti ožalošćenoj obitelji. Rekonstrukcija zadnja 72 sata života Lindseyja Grahama sama po sebi otkriva nam da je iznenada preminuo političar iz „superteške kategorije“, čiji odlazak čak može utjecati na dinamiku trenutačno dvaju najvažnijih sukoba na planetu: onog u Ukrajini, kao i bizarnog američkog rata s Iranom. U oba slučaja Graham je bio za više ratne akcije, kao da vojni sukob sam po sebi ne multiplicira rizike, ne odnosi ljudske živote… nego prvenstveno i jedino jača Sjedinjene Države.
Značaj Lindseyja Graham, nekoć vojnog pravnika koji je dogurao do čina pukovnika u Pričuvnom sastavu američkog ratnog zrakoplovstva, teško je prenaglasiti. Otišao je, naime, najgorljiviji promotor američkih vojnih obračuna u poljednjih 30 godina; čovjek kojemu je američki vojni kompleks morao najviše zahvaljivati za epski doprinos njihovim zaradama. Zapravo je bombardiranje SR Jugoslavije 1999. jedna od rijetkih iznimki u Grahamovu pro-ratnom političkom marširanju; on je glasao protiv rezolucije Zastupničkog doma koja je trebala odobriti zračne i raketne napade na SR Jugoslaviju, ali je zato glasao i gorljivo lobirao za ratovanje u Afganistanu („rat protiv terorizma“ 2001.–2021.), bio je snažno za Busha kod slanja američkih vojnika u Irak 2002.–2011. te ponovni ulazak 2014., zdušno je radio na kampanji rušenja Moamera Gadafija u Libiji (2011.) (tražio bombardiranje i naoružavanje pobunjenika), slično kao i otprilike u isto vrijeme protiv Assada u Siriji…
Posebno agresivno doimalo se njegovo forsiranje slanja po 10.000 vojnika u Irak i Siriju 2014. (što Obama nije želio), tražio je „više akcije u Africi, a ne manje“ i „više američke agresije prema neprijateljima“, protivio se povlačenju američke vojske iz Jemena 2015., tražio je „preventivni rat“ protiv Sjeverne Koreje 2017., a Iran mu je bio omiljena višedesetljetna politička meta. Da se pitalo Grahama, Sjedinjene Države intervenirale bi u Venezueli još 2019., po uzoru na Reaganovu akciju na Grenadi. I najvažnije: Graham je, naravno, bio najgorljiviji američki zagovornik američkog posrednog vojnog sudjelovanja u obračunu između Ukrajine i Rusije. Drugim riječima, sasvim iznenada preminuo je, naglasimo, vojni pravnik koji se ponašao kao da je bio ratoborni general s činom stečenim na prvoj crti, uvijek spreman za „dobar obračun“, te gospodin najzaslužniji za domaću promociju Trumpova rata s Iranom.
Zadnji od ‘Tri amigosa‘
Nema uopće sumnje da će američka industrija oružja u vrlo kratkom roku naći novog, agilnog promotora u američkom Senatu, ali je smrt Grahama ipak vrlo politički delikatna jer se, ipak, radi o jednom od „Tri amigosa“. Naime, više nema živih članova male, ali moćne skupine republikanskih senatora; Johna McCaina, Joea Liebermana i Grahama: ljudi koji su voljeli putovati na mjesta kao što su Irak ili Afganistan, bili su u kontaktu s nizom generala, držali članstva u odborima za oružane snage i vanjsku politiku, non-stop revno promicali američke vojne intervencije na televiziji, vukli političke konce sigurnosnih pitanja kod kuće i na međunarodnom planu… John McCain umro je 25. kolovoza 2018., u 81. godini, od posljedica glioblastoma, Joe Lieberman umro je 27. ožujka 2024., u 82. godini, od komplikacija nakon pada. Preliminarni nalaz kao uzrok smrti 71-godišnjeg Grahama govori o puknuću aorte, povezanu s aterosklerotskom kardiovaskularnom bolešću. Meghan McCain svoje sjećanje na Grahama uokvirila je porukom: „Otišao je jedan od Tri amigosa“.
Republikanski problem, kao i glavna briga lobista koji zastupaju industriju oružja, nije samo tko će tako glasno i jasno zastupati njihove interese, nego i kakvog je točno zdravlja Mitch McConnell. 84-godišnji McConnell nije baš stekao status „amigosa“, ali im je bio vrlo blizu, možda bi se mogao karakterizirati kao skoro pa ravnopravni, četvrti član velike pro-ratne trojke američke politike. McConnell je hospitaliziran nakon pada u lipnju 2026., nakratko je izgubio svijest i liječio se i od blaže upale pluća, ali se nije vratio u Senat. Ovakva situacija s McConnellom, uz odlazak Grahama, otvara čak i spekulacije o republikanskoj većini, pa je jasno zašto je Grahamova smrt odjeknula kao detonacija političke superbombe.
Suptilnost odnosno humanizam nisu bile karakteristike Grahamove politike. U siječnju 2024. galamio je: „Udarite Iran sada. Udarite ih snažno.“ Povod je bio napad dronom u Jemenu. U trenucima kad su se humanisti zgražali genocidnom agresijom izraelskih snaga na stanovnike Gaze, Graham je zazivao: „Dajte Izraelu bombe koje trebaju da završe rat koji si ne mogu priuštiti da izgube.“ U istom nastupu naglasio je da je američko razaranje Hirošime bilo opravdano, kao i Nagasakija, te je u tom kontekstu Izraelu poručio: „Učinite što morate.“
Grahamove vulgarno-jeftine političke teze bile su da je preventivna sila nužna prije nego što prijetnja postane neposredna (što može biti alibi za svaki napad), inzistirao je ideološki na promjeni režima kada odvraćanje navodno nije dovoljno (također univerzalni recept za opravdavanje napada), a nije ga – za razliku od drugih republikanskih kolega – mučilo pitanje što ako američki vojnici zaglave u predugoj intervenciji, niti ga je zanimalo što ako njegove kampanje ne daju rezultat, pa se sve svede na ekstremno opasnu eskalaciju. Upravo tome svjedočimo na primjeru Trumpova obračuna s Iranom; Trump kao da je slijedio zapovijedi vojnog pravnika s pasijom za duge vojne obračune; onih obračuna suspektnih povoda i s vrlo visokim rizikom eskalacije. Graham je bio glasnik politike prema kojoj je dugi rat bolji nego povlačenje; uvijek je, ponovimo, kao pravnik bio na strani više oružja, vojnika, što više ciljeva koje je „nužno“ odmah napasti, riješiti za „sva vremena“, pri čemu se busao vojnom prošlošću…
Posljednji tjedan života i rada Lindseyja Grahama sažetak je njegove političke karijere: putovanja, ratovi, sankcije, razgovori s predsjednicima i pokušaj da se Washington uvjeri u odlučniju vojnu akciju, na žešći pritisak. U Ankari, na samitu NATO-a, lobirao je za izmijenjeni paket sankcija Moskvi. Razgovarao je s Donaldom Trumpom, Volodimirom Zelenskim i sirijskim predsjednikom Ahmedom al-Sharaaom. 9. srpnja, na 71. rođendan, radio je ono po čemu je desetljećima bio poznat: obilazio saveznike i pokušavao američku vojnu i gospodarsku moć pretvoriti u politički rezultat. U četvrtak je iz Ankare krenuo prema Ukrajini. Zbog zatvorenog ukrajinskog zračnog prostora do Kijeva se putovalo preko Poljske i zatim gotovo deset sati noćnim vlakom.
U petak, 10. srpnja, sastao se sa Zelenskim, koji mu je čestitao rođendan i darovao tradicionalnu ukrajinsku košulju. Graham je odgovorio šalom da je „stariji, ali ne i mudriji“. Potom je posjetio pogon tvrtke SkyFall, proizvođača bombarderskih, FPV i presretačkih dronova, te ponovno zagovarao čvršću američko-ukrajinsku suradnju u vojnoj tehnologiji. Istoga dana slavodobitno je poručio da je Bijela kuća napokon pristala podržati revidirani zakon o sankcijama kojim bi se kažnjavala Rusija, ali i zemlje koje kupnjom ruske nafte pune Putinovu ratnu blagajnu. U Kijevu je govorio da nikada nije bio optimističniji i da se otvorio „čarobni trenutak“ u kojem bi veća ukrajinska ubojitost, pritisak na Moskvu i angažman Kine mogli dovesti do kraja rata. Senatoru Richardu Blumenthalu, demokratskom partneru na zakonu, poručio je da je riječ o „velikoj, jebeno važnoj stvari“ i da su svi napravili dobar posao.
‘Kratka i iznenadna bolest‘
U subotu se vratio u Washington, navodno iscrpljen putovanjem, ali, prema riječima suradnika, iznimno zadovoljan. Planirao je u nedjelju nastupiti u emisiji Meet the Press i predstaviti rezultat puta. Razgovarao je s novinarima, izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom i na kraju s Trumpom. Predsjedniku je govorio o Ukrajini, ali i snažno pritiskao da Senat donese SAVE America Act, baš jako sramotni Trumpov zakon. Trump je poslije rekao da je Graham zvučao „malo umorno“, što je smatrao razumljivim nakon dugog leta, ali inače normalno. Moguće je da je Grahamov posljednji razgovor u životu bio onaj s Trumpom.
Bilo kako bilo, oko 20.30 sati hitne službe primile su poziv s Grahamove adrese na Capitol Hillu zbog bolova u prsima. Otprilike 25 minuta kasnije spominjani su reanimacija i srčani zastoj. Graham je umro u subotu navečer. Preliminarni nalaz medicinskog istražitelja Washingtona navodi disekciju aorte povezanu s aterosklerotskom kardiovaskularnom bolešću: pucanje unutarnjeg sloja glavne arterije, stanje koje može usmrtiti iznimno brzo. Konačni nalaz tek trebaju potvrditi dodatne pretrage.
Njegov je ured najprije objavio samo da je senator preminuo nakon „kratke i iznenadne bolesti“ te da obitelj zahvaljuje na molitvama i traži mir i privatnost. Formulacija o obitelji mogla je stvoriti pogrešan dojam. Graham se nikada nije ženio i nije imao djece. Najbliža obitelj bila mu je mlađa sestra Darline Graham Nordone, nad kojom je kao 22-godišnjak preuzeo skrbništvo nakon što su im roditelji umrli u razmaku od 15 mjeseci.
Kada se 2015. kandidirao za predsjednika, Darline je nastupala u kampanji i govorila o bratu koji joj je istodobno bio brat, otac i majka. Na pitanje tko bi uz neoženjenog predsjednika obavljao ulogu prve dame, Graham je u polušali odgovorio da bi to mogla biti njegova sestra. Tako je jedan od najglasnijih američkih glasnika ratova, čovjek koji je posljednje sate proveo razgovarajući o Ukrajini, Rusiji, Izraelu i političkim bitkama u Washingtonu, ostavio tugujuću sestru. Ponovimo: zagovornik američkih ratova nije imao djece.
Prije nego što je shvatio da mu Trump treba zbog političke moći, kako bi promovirao interese američke industrije oružja, Graham o tom istom Trumpu nije baš imao „pozitivno mišljenje“: „On je ksenofobni vjerski fanatik koji raspiruje rasnu mržnju. On ne predstavlja moju stranku… Znate kako ćete Ameriku ponovno učiniti velikom? Recite Donaldu Trumpu da ide k vragu.“ To je rekao 2015. U godinu-dvije nakon toga još je nadodao: „Ako nominiramo Trumpa, bit ćemo uništeni — i to ćemo zaslužiti.“ „Mislim da je čudak. Mislim da je lud. Mislim da nije sposoban obnašati dužnost.“ Toga se više „nije sjećao“ nakon što su zajedno, ruku pod ruku, krenuli na Iran.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....