Stanisława Pycel te je 1980. godine mogla imati ozbiljne probleme s režimom Narodne Republike Poljske. I to zbog naizgled bezopasnog detalja - značke. Psihologinja po struci, radila je tada u kadrovskoj službi željeznice u Gliwicama na Šleziji. U prizemlju zgrade u kojoj je bio njezin ured nalazila se policijska postaja. Jedan dan, te jeseni, došla je na posao sa značkom sindikata Solidarnost na reveru svoga sakoa.
Bilo je to nakon legendarnog štrajka u gdanjskom Brodogradilištu Vladimira Iliča Lenjina u kolovozu 1980. Štrajka kojem su prethodili radnički nemiri u još nekoliko gradova, štrajka koji je doveo do ispunjavanja 21 zahtjeva štrajkačkog odbora i potom stvaranja velikog nacionalnog sindikata - Solidarnosti. Sindikata, koji je u jednome trenutku imao čak 10 milijuna članova.
“Osjetili smo kako se nešto mijenja, nevjerojatan val svježine prošao je kroz cijelu zemlju. Bilo je to sjajno”, priča mi Stanisława, danas umirovljenica u jednom gradiću na istoku Poljske o tim prvim mjesecima nakon zbivanja u Gdanjsku. Njezinu značku na reveru uočio je jedan “milicajac” koji je dijelio zgradu s njom i potom ju prijavio. Bilo je to vrijeme kada je Solidarnost formalno bila legalna, ali je režim činio sve što je mogao kako stvar ne bi potpuno “izmakla kontroli”. Bila je samo opomenuta, od strožih kazni kolektiva spasila ju je obitelj koja je radila u policiji.
“Mislim da nisam bila do konca svjesna opasnosti. Ili me jednostavno nije bilo briga”, kaže nam.
Vrijeme euforije
Njezina mala priča dobra je ilustracija tog vremena euforije u razdoblju nakon osnivanja Solidarnosti, čiju 40. obljetnicu ovih dana slave u Poljskoj. Poljaci s kojima sam pričao, među njima i umjetnici, opisali su ga kao vrijeme iznenadne i jake slobode. Sustav jednostavno nije stizao iskontrolirati sve što se događalo u njemu.
To je vrijeme kada je nastao film “Čovjek od željeza” Andrzeja Wajde, koji je dobro dočarao to predivno i pomalo kaotično razdoblje novonađene slobode. Razdoblje koje je završilo na prosinačko jutro 1981., pojavljivanjem generala Wojciecha Jaruzelskoga na državnoj televiziji umjesto dječjeg programa, kada je proglasio izvanredno stanje. I Solidarnost bacio u ilegalu.
Međutim, bilo je prekasno za komuniste. Sloboda je samo odgođena na neko vrijeme, a politička, društvena, pa i duhovna energija koju je Solidarnost proizvela pokrenula je val diljem Europe koji je srušio komunizam.
“Poljaci Solidarnost i dalje smatraju glavnim čimbenikom u rušenju komunizma. Naravno, uloga tog 10-milijunskog pokreta bila je ogromna”, govori nam publicist Grzegorz Górny. “Ipak, Solidarnosti ne bi bilo, da Karol Wojtyła nije izabran za papu i da nije bilo njegova hodočašća u Poljsku 1979. godine. On je dao hrabrosti Poljacima, a okupljanja na njegovim hodočašćima, kojima je nazočio milijun ljudi, osvijestili su nas koliko smo snažni. Shvatili smo kako smo većina”, kaže Górny.
Svi pomniji analitičari fenomena Solidarnosti svjesni su kako njegova snaga i značaj nisu ograničeni samo na određeni povijesni kontekst u kojem je nastao (ma koliko on bio važan). Kod Solidarnosti je riječ o univerzalnim političkim i društvenim idejama koje su ostale aktualne i nakon rušenja komunizma.
“Dobivao se dojam da su se u sindikatu naglo pojavile velike ideje koje je zapadna civilizacija polako počela zaboravljati. Najedanput se u od Boga zaboravljenu kutku zemlje pojavio pokret koji ne samo što je bacio rukavicu političkomu Carstvu zla, već je i podsjećao na duhovnu zbilju ljudskoga života, istinu, Boga, junaštvo, visoku kulturu, važnost povijesnoga iskustva te na ostala uzvišena moralna mjerila”, piše o tome u svojoj izvrsnoj knjizi “Demon u demokraciji” poljski filozof i član Solidarnosti Ryszard Legutko.
Što je nakon 40 godina ostalo od tih “uzvišenih moralnih mjerila” Solidarnosti?
“Danas živimo u sasvim drugačijoj epohi”, kaže nam publicist Łukasz Kobeszko. “Način na koji mladi ljudi gledaju na Solidarnost drugačiji je nego onaj ljudi koji su u pokretu sudjelovali. O Solidarnosti se malo raspravlja”, kaže nam on.
Iako taj pokret smatra jednim od najvažnijih povijesnih zbivanja Poljske XX. stoljeća, nastavkom nacionalne slobodarske tradicije ustanaka iz XIX. stoljeća i podzemnog pokreta otpora iz II. svjetskog rata, Kobeszko upozorava da na njega ne treba gledati “nepovijesno”.
Posebice ako se želi razumjeti njegov utjecaj danas. U samim počecima, taj je bunt imao, kaže, prije svega ekonomsku dimenziju. Bio je potaknut nezadovoljstvom krizom nakon razdoblja “odmrzavanja” socijalističkog gospodarstva i društva koje je pokrenuo šef partije Edward Gierek, uzevši kredite iz zapadnih država i pokrenuvši čitav niz gospodarskih reformi.
“Zahvaljujući tim reformama, Poljska je naglo postala otvorenija nego u šezdesetim godinama, da ne govorimo o razdoblju staljinizma. Sedamdesete su povećale ambiciju Poljaka za boljim životnim standardom. Kada se taj Gierekov sustav počeo lomiti, krenula je gospodarska kriza. To su čimbenici koji su doveli do pobuna u kolovozu 1980., naravno, uz druge čimbenike poput izbora sv. Ivana Pavla II. za papu”.
Kulturološka borba
Kobeszko u “21 zahtjevu” štrajkaša vidi uglavnom ekonomske postulate koji su bili vezani uz tadašnju situaciju. “Štrajkaši su tražili veće plaće, bolje socijalne uvjete, plaćene roditeljske dopuste... Nekada su ti zahtjevi, posebice oni povezani s ovlastima radnika, mogli podsjećati na model ‘socijalističkog samoupravljanja’ u SFRJ. Nitko tada nije postavljao zahtjeve za punom suverenošću i povratkom Poljske na slobodni Zapad.
Moramo se sjetiti kako je to bila epoha Leonida Brežnjeva i nitko racionalan nije mogao zamisliti da može doći do prekida dominacije SSSR-a. Štoviše, nakon intervencije u Afganistanu činilo se kako će ta dominacija sve više rasti”, priča analitičar i nastavlja:
“U tom smislu, naravno da je Solidarnost željela veće građanske slobode, kao i većina Poljaka, ali je djelovala u geopolitičkom kontekstu potpuno drugačijem od onoga danas”.
Grzegorz Górny ima nešto drugačiji pogled na naslijeđe Solidarnosti. On u zahtjevima štrajkaškog odbora vidi prije svega kulturološki izraz borbe za slobodu od komunističke ideologije. “U ‘21 zahtjevu’ osim ekonomskih i društvenih postulata vidimo one kulturne i religijske. Solidarnost je nastala kao sindikat, a potom je postala općenarodni pokret koji je okupio radnike, seljake, inteligenciju, vjernike i ateiste, nekomunističku ljevicu i desnicu. Do toga trenutka komunisti su vladali po načelu ‘divida et impera’, ali Solidarnost se nije dala podijeliti”, objašnjava publicist.
Doista, prosječnom Hrvatu, čak i onom upućenijem, teško je razumjeti do konca u koliko je mjeri Solidarnost bila idejno polimorfan fenomen. Riječ je o pokretu koji je, barem za kratko, okupio komunističke disidente koji su ostali lijevo orijentirani poput Adama Michnika i Jaceka Kurońa, buntovnike s antikomunističkim idejnim zaleđem poput braće Lecha i Jarosława Kaczyński, katoličke svećenike poput bl. Jerzyja Popiełuszka i radničke vođe kao što su bili Anna Walentynowicz i Lech Walęsa.
Ta raznovrsnost, nekada jaki adut tijekom borbe protiv komunizma, prenijela se kasnije na novostvorenu poljsku demokraciju, ne uvijek na najsretniji način. Kadrovi Solidarnosti bili su oni koji su stvarali nove demokratske stranke i tako usmjeravali prva desetljeća poljske demokracije. Zato nije pretjerano reći kako su prijepori te demokracije, u biti, obračuni među nekadašnjim frakcijama legendarnog pokreta. Frakcijama koje su, pokazalo se, imale drugačije vizije o tome kako ta Poljska, ta Treća republika, treba izgledati nakon što komuniste sruše s vlasti.
Kobeszko ovako, u grubim crtama, oslikava glavnu idejnu podjelu koja je potom prenesena na novu demokraciju. S jedne je strane liberalna grupacija, intelektualci okupljeni oko vlade prvog nekomunističkog premijera Tadeusza Mazowieckog (koji je sam pripadao kružoku ‘katoličke ljevice’) i novine Gazeta Wyborcza glavnog urednika Adama Michnika.
Ta je grupacija tijekom godina podupirala razne političke snage, a već nekoliko godina čuva leđa Građanskoj platformi (PO).
S druge je strane grupacija okupljena oko braće Kaczyński (utemeljitelje danas vladajuće stranke Prava i pravde), koja kao glavnu temu nameće ideju poljske suverenosti i borbu protiv elemenata koji smetaju njezinom ostvarenju i nakon pada komunizma. Tome treba dodati i sukob između Kaczyńskih i Walęse koji datira iz vremena predsjedničkog mandata vođe Solidarnosti (1990. - 1995.).
Kobeszko, međutim, smatra kako politički naboj ovih prijepora nije tako odsudan za politiku u nekoliko zadnjih godina.
“Te podjele iz Solidarnosti imaju sve manji utjecaj. Većina nekadašnjih članova Solidarnosti već je u mirovini. Sada se raspravlja o novim problemima. O sukobu društvenih konzervativca i progresivaca, o razini ingerencije države u gospodarstvo i društvo, o mjestu Poljske u geopolitičkom kontekstu...”.
Górny, pak, naglašava kako i današnja dinamika poljske politike na stanoviti način ima izvorište u nekadašnjim svađama članova Solidarnosti. “Sama Solidarnost je već 1991. postala klasični sindikat, a rivalizacija iz nje se prenijela na političku scenu, što je uostalom prirodna posljedica funkcioniranja demokracije koja potiče natjecanje ideja.
Nekoliko godina po uspostavi demokracije, postkomunisti su bili značajan čimbenik na sceni. Ali, od 2005. glavna podjela temelji se na dva bloka Solidarnosti. Jedan je danas u PiS, a drugi u PO. To su dvije ‘postsolidarnost’ stranke koje se pozivaju na isto političko nasljedstvo, ali idu u dva smjera - PiS prema desnom centru, PO prema lijevom centru”.
Prijepori oko Walese
Ova ambivalentnost Solidarnosti vidljiva je i na odnosu prema Lechu Walęsi. Nekadašnji vođa Solidarnosti za liberalni je tabor i dalje heroj, za onaj konzervativni, pa ni manje ni više nego - izdajnik. Pri čemu kao pokriće takvome stajalištu prezentiraju doista kompromitirajuće dokaze o Walęsinoj suradnji s komunističkim tajnim službama.
Ili prijepor oko tablica koje sadrže 21 zahtjev štrajkaškog odbora. Zahtjevi ispisani na daskama, a potom postavljeni u brodogradilištu tijekom štrajka nekada su bili eksponat Muzeja mora u Gdanjsku (koji kontrolira vladajući PiS i njegovo Ministarstvo kulture). Posuđene su Europskom centru Solidarnosti (kojim upravljaju gradske vlasti Gdanjska i gradonačelnica iz PO), a ovi ih sada odbijaju vratiti.
Sve to dokazuje da politički brand Solidarnosti ipak i dalje izaziva emocije. Koje svaki političar želi iskoristiti.
Tome je dokaz i nedavna inicijativa gradonačelnika Varšave i oporbenog predsjedničkog kandidata Rafała Trzaskowskog.
Unatoč porazu od Andrzeja Dude jasno je da je postao novom političkom nadom “liberalne” Poljske. Najavio je stvaranje političkog pokreta. Koji bi trebao imati ime - “Nova Solidarnost”. Nakon te njegove objave ponovno je uslijedila rasprava o tome koja stranka danas najbolje oslikava nekadašnje vrijednosti Solidarnosti.
PiS tvrdi da su nekadašnji ideali društvene solidarnosti, socijalne osviješćenosti i antitotalitarizma ostvareni u programu koji vodi vlada premijera Mateusza Morawieckog. Kao primjer tome navode svoje socijalne programe koji su, nakon dugo godina burne tranzicije, učinili da građani osjećaju da je demokratska država tu za njih.
PO, pak, daje naglasak na vrijednosti slobode pojedinca, mladenačke ideale za promjenom društva nabolje (Trzaskowski ima ogromnu potporu među mladima) i autonomiju lokalnih vlasti.
Na određeni način i jedan i drugi tabor su u pravu. Sve navedeno jesu bili ideali Solidarnosti. I to govori, još jednom, o tome koliko je taj pokret bio važan i kakvim je dubokim promjenama u društvu težio.
Kobeszko, međutim, postavlja pitanje jesu li novi naraštaji svjesni te važnosti. “Ne znam hoće li ta cijela priča o ‘novoj solidarnosti’ djelovati na mlade naraštaje rođene u slobodnoj Poljskoj. Ako mlade danas i zanima neka solidarnost, onda je to ona koja funkcionira samo na društvenim mrežama i odnosi se na one koji dijele njihova stajališta i preferencije. A ne solidarnost s većim društvenim grupacijama”, kaže.
Moja poznanica Stanisława s početka teksta priča mi kako se njezini osjećaji prema Solidarnosti danas mogu opisati s riječju “razočaranje”.
“Nije to ispalo onako kako smo svi očekivali i nadali se. Ideali su bili tako lijepi, a dobili smo društvo koje je sa svakom godinom bilo dalje i dalje od tih ideala: slobode, poštenja, ravnopravnosti...”.
Ali, nije li uvijek tako s velikim idejama? Da im stvarnost uvijek želi izmaknuti i pretvoriti se u njihovu suprotnost? Zar to znači da trebamo odustati od njih?