Kad je s balkona bazilike svetog Petra 16. listopada 1978. odjeknulo ‘Habemus Papam!’, nitko nije očekivao ime koje je uslijedilo. Karol Wojtyła, dotad široj javnosti nepoznat kardinal iz komunističke Poljske, postao je 264. papa Katoličke crkve – i prvi ne-Talijan nakon 455 godina.
U tom su trenutku samo najhrabriji mogli naslutiti da će upravo on – Ivan Pavao II. – postati jedan od najutjecajnijih i najvoljenijih papa u povijesti.
Ivan Pavao II. bio je više od crkvenog poglavara: bio je neumorni putnik s 250 putovanja po Italiji i svijetu, karizmatični govornik i nenametljivi rušitelj režima.
Njegova poruka ‘Ne bojte se!’ odjekivala je snažno s oltara, ali i izvan granica vjere – osobito u njegovoj rodnoj Poljskoj, gdje je bio simbol otpora komunizmu, ali i u Hrvatskoj, koju je u najtežim trenucima podržavao bez zadrške, dajući joj ključan zamah u borbi za samostalnost.
Ovo je priča o papi čiji je pontifikat obilježio jednu eru, a njegovo življenje vjere postalo je putokaz – od ranih dana u Wadowicama, preko pokušaja atentata na Trgu svetog Petra pa sve do beatifikacije Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici. Priča je ovo o svetom ocu koji nije štedio ni sebe ni Crkvu, i koji je u svijesti mnogih ostao – papa koji je govorio srcem.
Papa kao znak promjena
Kada je 16. listopada 1978. na balkon bazilike svetog Petra izišao Karol Józef Wojtyła i postao prvi papa Slaven u povijesti, cijeli je svijet ostao u kolektivnom čudu. Bio je to trenutak iznenađenja, ali i znak da se nešto mijenja. Poljak iz komunističke države, čovjek nevjerojatne energije i duhovne dubine, postao je Ivan Pavao II. – papa koji će promijeniti lice Crkve, ali i povijest Europe.
Mladost u sjeni rata
Rođen 18. svibnja 1920. u malom poljskom gradu Wadowice, 50 kilometara od Krakowa gdje će stolovati kao biskup, Karol Wojtyła rano je iskusio bol gubitka. Majka mu umire kada je imao svega osam godina, a 13 godina starijeg brata Edmunda, koji je bio liječnik, gubi četiri godine kasnije. Otac, vojni časnik, ostaje njegova jedina obitelj do smrti 1941.
Iz djetinjstva je rado prepričavao anegdotu da je kao vratar često znao braniti za židovsku momčad u svojoj školi kada bi se razred podijelio na katolike i židove. Razlog je bio jednostavan - židova je jednostavno bilo manje.
Iako je, osim za nogomet, bio nadaren za jezike (znao ih je 15, a devet govorio tečno) te talentiran glumac i pjesnik, Karol je u mladosti planirao postati filolog, a ne svećenik.
U Krakowu je 1938. upisao studij filologije, ali rat koji je zahvatio njegovu domovinu doveo je do zatvaranja fakulteta. Svi su u tim trenucima morali biti upogonjeni u rat, bilo kao vojnici, bilo kao radnici u tvornicama, a mladog je Karola dopao rad u tvornici.
Putem do posla, 1940. doživljava strašnu nesreću. U naletu tramvaja teško se ozljeđuje, dolazi do frakture lubanje, ali se uspješno oporavlja. Otac mu umire 1941. od srčanog udara, a nekako u to vrijeme počinje razmišljati o zaređenju.
Ratne godine donijele su veliku tragediju poljskog naroda, a Wojtyła koji je još dva puta preživio teške prometne nesreće, jača u svojoj vjeri i čudom ostaje živ tijekom nekoliko masovnih pokolja koje je njemačka vojska izvršila.
Godine 1946. zaređen je za svećenika, a samo 12 godina kasnije postaje najmlađi biskup u povijesti Poljske. No, čak ni tada nije mogao slutiti da će za samo 20 godina poslije postati vođa Katoličke crkve.
Papa protiv komunizma
Karol Wojtyła znao je iz prve ruke što znači živjeti pod represijom. Od nacista do komunista, Poljska je bila zemlja preživljavanja, a vjera – čin otpora. Stoga nije čudno da je Ivan Pavao II. bio možda najvažniji pojedinac u duhovnom i političkom otporu komunizmu.
Njegov prvi posjet domovini kao pape 1979. godine bio je ključan. Tijekom devet dana vidjelo ga je više od 13 milijuna ljudi. Nije pozivao na revoluciju, ali njegove riječi ‘Ne bojte se!’ postale su zapaljiva poruka narodu željnom slobode.
Bio je neizravna, ali ključna inspiracija za nastanak pokreta Solidarność na čelu s Lechom Wałęsom. Mnogi povjesničari smatraju da je njegov utjecaj bio presudan za pad komunizma u istočnoj Europi, osobito u njegovoj rodnoj Poljskoj, a potom i u cijelom sovjetskom bloku.
Atentat na Trgu svetog Petra
Dana 13. svibnja 1981., dok se vozio u otvorenom papamobilu, Ivan Pavao II. pogođen je s četiri metka. Napad je izvršio turski terorist Mehmet Ali Ağca. Teško ranjen, papa je preživio zahvaljujući brzim medicinskim intervencijama, a svijet je bio u šoku da se nešto tako uopće može dogoditi.
Ali Ağca bio je otprije poznat svjetskoj javnosti. Član turske nacionalističke organizacije ‘Sivi vukovi’ ubio je 1979. Abdija İpekçija, turskog novinara i urednika te borca za ljudska prava. Ağca je osuđen na doživotni zatvor, ali je iz njega pobjegao. Javno je prijetio papi, ali nitko nije vjerovao da bi do atentata zaista moglo doći.
No, ono što je uslijedilo dvije godine nakon atentata dodatno je promijenilo percepciju o Ivanu Pavlu II. 1983. je svog napadača posjetio u zatvoru i oprostio mu – čin koji je duboko odjeknuo u svijetu i postao simbol kršćanskog milosrđa.
Sam papa kasnije je tvrdio da ga je od smrti spasila Božja providnost, ističući da je atentat izvršen baš na blagdan Gospe Fatimske.
PROČITAJTE VIŠE - ‘Teško ranjenog Papu sam nakon atentata držala za ruku, ponavljao je za mnom molitvu na hrvatskom...‘
Prijatelj Hrvatske
Sve napisano pokazatelj je o kakvom se čovjeku radilo i što je značio svijetu. No, ono po čemu će ga pamtiti Hrvatska i Hrvati njegova su djela u Domovinskom ratu.
Ivan Pavao II. bio je među prvim svjetskim vođama koji su otvoreno i bezrezervno podržali pravo Hrvatske na samostalnost i suverenost. Već početkom rata u bivšoj Jugoslaviji, papa je koristio svaku priliku da u međunarodnim krugovima upozori na agresiju nad hrvatskim narodom.
Vatikan je 13. siječnja 1992. službeno priznao Republiku Hrvatsku, dva dana prije nego zemlje tadašnje Europske zajednice.
Ta odluka nije bila tek simbolična – bila je to snažna diplomatska poruka i konkretna potpora. Papa je također jasno i nedvosmisleno osuđivao etničko čišćenje i zločine, pozivajući sve strane na mir i dijalog.
U Hrvatsku je došao čak tri puta – 1994., 1998. i 2003. godine.
Tijekom posjeta beatificirao je kardinala Alojzija Stepinca, još jednu snažnu poruku o povijesnom i duhovnom kontinuitetu hrvatskog naroda.
Na zagrebačkom hipodromu, splitskoj rivi i osječkom sportskom aerodromu okupljale su se stotine tisuća ljudi – ne samo vjernika, već i onih koji su u Papi prepoznavali simbol pravde, hrabrosti i nade.
Kraj jedne ere
Papa Ivan Pavao II. preminuo je 2. travnja 2005. godine, nakon dugotrajne bolesti. Njegova smrt izazvala je globalnu tugu. Milijuni su se oprostili od čovjeka koji je 26 godina vodio Crkvu s neviđenom energijom. Pokopan je u Vatikanu, a 2014. proglašen je svetim.
PROČITAJTE VIŠE - Bizarna povijest papinskih sahrana: Jednom su tijelo raščetvorili i bacili u Tiber, a smrt se utvrđivala čekićem...
Ivan Pavao II. bio je pjesnik, filozof, glumac, sportaš i – iznad svega – čovjek. Hodao je s planinarima, u Alpama skijao sa Sandrom Pertinijem, talijanskim predsjednikom i istaknutim partizanskim borcem iz II. svjetskog rata, citirao je Dostojevskog i Karla Marxa, slušao Chopina...
Njegovo čovještvo nije umanjilo njegovu svetost, zapravo, upravo ga je ono činilo svetim na način koji su ljudi mogli razumjeti i voljeti.
Njegov život nije bio samo život jednog crkvenog poglavara, već priča jednog stoljeća obilježenog ratovima, diktaturama, rušenjem zidova i traganja za smislom.
U toj potrazi, Ivan Pavao II. bio je svjetionik koji je milijunima osvijetlio put.
Komentari
0