Ukrajinska invazija test je iz kojeg Sjedinjene Države i njihovi saveznici mogu izvući vrijedne lekcije ako u budućnosti Kina izvrši agresiju protiv Tajvana. Umjesto da se, kao u slučaju Rusije i Ukrajine, ide od pretpostavke da je kineska pobjeda neizbježna, Washington i saveznici trebali bi se pripremiti za brz i koordiniran vojni i gospodarski odgovor kako bi zaštitili Tajvan.
Američka platforma za vanjskopolitičke analize i komentare na temu nacionalne sigurnosti SAD-a War on the Rocks izdvaja nekoliko ključnih lekcija.
Važnost obavještajnog elementa
Kako se pokazalo na slučaju Rusije i Ukrajine, obavještajni podaci bili su ključ. Zato bi praćenje pokreta kineske vojske imalo presudnu važnost za suzbijanje opasnosti na Dalekom istoku. Naime, Kini bi bilo izuzetno teško prikriti planiranje napada na Tajvan. Postoje stvari koje bi Kina morala riješiti u slučaju planiranja invazije, a ne vojnih vježbi. Među njima su gomilanje hrane, goriva, municije i poljskih bolnica. Vjerojatno bi došlo do pomicanja jedinica koje rijetko sudjeluju u vježbama u Istočnom kineskom moru prema istoku. Aktivno praćenje i praćenje uživo vjerojatno bi bili presudan faktor za alarmiranje međunarodne zajednice Što više saveznika nadzire kretanja Kine tijekom vježbi u budućnosti, to bolje.
Snaga motivacije branitelja
Za Rusiju je upravo podcjenjivanje ukrajinskih kapaciteta i motivacije za borbu imalo katastrofalan učinak. Isto se može dogoditi i Kini. Naime, baš kao i u Ukrajini, nacionalni identitet mogao bi biti središnji faktor. Velika većina građana na Tajvanu smatra se Tajvancima i drugačijima u odnosu na kopnenu Kinu. Obuka tih ljudi za sudjelovanje u nekoj vrsti teritorijalne obrane učinila bi ih ubojitim elementom. U taktičkom smislu bi invazijske snage, napredujući od zapadne obale otoka prema Taipeiju, mnogo gore prošle ako bi našle na gerilske skupine spremne izvoditi zasjede i uništavati vozila s protutenkovskim naoružanjem kakvo se danas koristi u Ukrajini. Umjesto izravnog sukoba s neprijateljem, tajvanske snage bolje bi prošle da se zajedno s civilnim skupinama u asimetričnom gerilskom ratovanju bore iz urbanih središta, gdje se mogu sakrivati i lakše obnavljati zalihe. Na isti bi način te snage mogle koristiti gerilske taktike za obranu točaka poput mostova i dolina, istodobno iskorištavajući planine kao prepreke. Kina bi se u slučaju invazije mogla odlučiti za puno agresivniji i smrtonosniji pristup već u startu, no ništa joj ne jamči uspjeh. Ruske snage imaju recentno borbeno iskustvo iz Čečenije i Sirije pa se svejedno muče u Ukrajini. Armija Narodne republike Kine zadnji je put bila u borbama 1979. na granici s Vijetnamom.
Brz i odlučan gospodarski odgovor
Unatoč početnom oprezu i kolebanju, zapadne sile brzo su i koordinirano počele uvoditi sankcije za kažnjavanje Rusije diplomatski, ekonomski i financijski. Zapadne su zemlje Ukrajini pomogle i u naoružanju. Isto bi bilo potrebno u slučaju Tajvana. Dok je moguće da bi SAD skupa s Japanom i Australijom izravno ili neizravno intervenirao, drugim saveznicima bi to bilo teško. No, i one bi se mogle uključiti u međunarodne napore za kažnjavanje Pekinga. Međutim, zbog važnosti Kine u globalnom gospodarstvu utjecaj na saveznička gospodarstva u slučaju sankcija Pekingu bio bi mnogo značajniji nego u slučaju Rusije. Utjecaj na svjetsko gospodarstvo u cjelini bio bi golem, mnogo teži nego u slučaju s Rusijom.
Veći humanitarni problemi
Ukrajina je okružena kopnom, što je izbjeglicama omogućilo da zemlju napuste vlakom, automobilom ili pješice. U slučaju Tajvana to je nemoguće. Tajvan ima oko 23 milijuna stanovnika. Na otoku je i oko 765.000 stranaca. Neborbena operacija evakuacije bila bi jako teška ako bi sukobi zahvatili cijelu zemlju. Uz to što bi bilo teško izvući građane van, teško bi bilo i dostaviti humanitarnu pomoć. Uzimajući to u obzir, SAD i Tajvan bi se trebali usredotočiti na gomilanje ključnih zaliha. Kao najopremljeniji saveznik u blizini Tajvana, Japan bi igrao naročito važnu ulogu.
Neplanirane posljedice sukoba
U slučaju napada na Tajvan, zemlje u toj regiji mogle bi se suočiti s nekim strukturnim promjenama kao što se to dogodilo u slučaju dijela europskih zemalja (Švedska i Finska spominju NATO, Bjelorusija promijenila ustav da omogući nuklearno naoružanje na svom teritoriju). Napad na Tajvan mogao bi na isti taj način dovesti do stvaranja nekog kvazisaveza između Japana i Australije te pogurnuti zemlje poput Filipina, Tajlanda i Vijetnama - koje sada pokušavaju balansirati između Washingtona i Pekinga - prema SAD-u. To vrijedi i za Južnu Koreju.
Kao što je slučaj s Njemačkom, sukob bi mogao gurnuti Japan prema redefiniranju nekih strateških politika, posebice onih vezanih uz vojsku, što bi bila velika promjena za te dvije zemlje nakon Drugog svjetskog rata.
Političari bi mogli postati otvoreniji prema mogućnosti da se u toj zemlji stacioniraju, primjerice, američke rakete srednjeg dometa. Japan bi mogao tražiti kapacitete za nuklearno odvraćanje.