Dok je sjedio na narančastoj sjedalici vozila hitne pomoći, Omran Daqneesh zurio je zbunjeno u daljinu. Potom se rukom pogladio po obrazu prekrivenom prašinom i krvlju, a onda pogledao crvene mrlje od krvi koje su ostale na njegovom dlanu. Iznenađeno je zatim obrisao ruku o sjedalicu bez da je izustio ijednu riječ ili zaplakao.
Nekoliko minuta ranije ovaj dječak spašen je iz ruševina njegova doma u sirijskom gradu Alepu nakon zračnog napada koji je navodno izvela vojska sirijskog predsjednika Bašara al-Asada.
Njegovo izvlačenje iz ruševina snimio je lokalni novinar, a fotografije i snimka obišli su u četvrtak čitav svijet. Dječak je u trenu postao novi simbol patnje sirijskih civila.
- Vidio sam toliko djece spašenih iz ruševina, no ovo dijete, sa svojim nevinim izrazom lica, nije imalo pojma što se događa - kazao je za Guardian Mustafa al-Sarout, novinar iz Alepa koji je snimio potresni video.
- Stavio je ruku na lice i vidio krv. Nije znao što mu se dogodilo. Fotografirao sam mnogo zračnih napada u Alepu, no urezalo mi se njegovo malo lice prekriveno prašinom i krvlju.
Dr. Mohammad, kirurg u Alepu, koji je odbio reći svoje prezime, primio je malenog Omrana kada je dovezen u bolnicu.
- Došao je u potpunom šoku, zbunjen onim što se dogodilo. Tijelo mu je bilo prekriveno prašinom, a s čela mu je curila krv. Bio je prestrašen i šokiran. Sjedio je mirno u svom domu, možda i spavao, a onda je njegova kuća srušena na njega. Kad smo ga liječili, nije ni vrištao ni plakao, bio je samo u šoku - kazao je liječnik i dodao kako je Omran došao s lakšom ozljedom glave i nekoliko modrica.
Nekoliko sati nakon što su dječak i njegova obitelj spašeni, Omran je otpušten iz bolnice. Njegova starija sestra i brat bili su s njim u ambulantnom vozilu, dok se njegov otac isto pojavio nakon napada, s licem prekrivenim krvlju.
Sarout je iznenađen što je video koji je snimio privukao toliku pažnju. Naime, ubijanje djece u ratu u Siriji postala je toliko uobičajena pojava, da oni koji tome svakodnevno svjedoče, više nisu iznenađeni viđenim.
- Na tu djecu padaju bombe svakog dana. Nije ovo izniman slučaj. Ovo je činjenica proizašla iz ruskih i sirijskih zračnih napada. Ovaj dječak predstavlja milijune djece u Siriji - zaključio je novinar u izjavi za Guardian.
Piše Snježana Pavić: Dječje oči koje cijeli svoj život gledaju samo ratU njegovim očima vidite ono što se pravite da ne vidite. Svijet na koji ste donijeli svoju djecu, čovjeka danas. Kako stvari doista stoje s tim: što nam je to normalno, što nam je sveto. Za što ćemo se boriti, od čega ćemo okrenuti glavu. U njegovim očima vidite ono što ste pokopali u sebi dok se borite da namaknete dovoljno za ratu kredita i platite račune za mobitel, dok se borite da opstanete u svijetu koji se prebrzo mijenja. Tlo je sklisko, a pomoći niotkuda. Nije čudno da rijetko imamo vremena za druge, za ostatak svijeta. Slika dječaka iz Alepa probila je na trenutak opnu ravnodušnosti, taj dječak - ranjen, prestrašen, izgubljen - u trenutku je ščepao pažnju milijuna. Tu je pred nama, odraslo nepomičan. Zaprepašten onim što je vidio, zamrznut u novinskoj fotografiji. Ne plače, ne vrišti. Suze nekako podrazumijevaju da se stvar dade ispraviti, omekšavaju svijet. Ali ovdje nema suza. Da barem hoće zaplakati, bilo bi nam lakše. Oči dječaka, onako nijeme, udaraju ton koji dugo nismo čuli. Mislim da se to nekad zvalo moralom, pa savješću. Sjećate se tih riječi, zar ne? U svakidašnjem slalomu puno toga smo odbacili kao luksuz, neodrživi višak koji ne opstaje u 21. stoljeću. Savjest, brigu za druge. Odgovornost prema sebi, i svijetu. Ukočene oči dječaka zure u ravnodušan svijet od kojeg nema zaklona. Nije on živio lijep život koji je onda slučajno razorila jedna prometna nesreća, potres ili poplava, kako se to već događa posvuda, pa i u privilegiranom dijelu svijeta u kojem mi živimo. Otkad zna za sebe, taj mali gleda jad, nesreću i stradanje. Tako stoje stvari na ovom svijetu. Ovdje ljudi lete avionima i razmjenuju selfije s jedrilicama u pozadini, tamo djeca umiru zbog nedostatka antibiotika ili pitke vode. Ovdje smo bijesni kad na naplatnim kućicama moramo čekati dulje od pola sata, tamo ubijaju djevojčice koje žele u školu... i dječake koji tek žele živjeti. Svijet je ravnodušan. Baš ga briga za tebe, baš ga briga za tisuće djece koja od 2011. stradavaju u ratu u Siriji. Tvoje oči sve to znaju. Mali čovječe, nadam se da ćeš preživjeti tu spoznaju. I da ti srce neće ogrubjeti, pa da postaneš poput nas. A ako se utekneš okrutnosti, da pobjegneš od trauma koje sam nisi u stanju savladati, isti ti ljudi koji će sad na trenutak stati smrznuti pred tvojim dječjim očima jednako će se nevino čuditi: pa kako, zašto, otkud taj terorizam? |