JURICA PAVIČIĆ

Što se to dogodilo pa smo se našli u svijetu gdje umjesto Havela revolucije diže Q Shaman?

Plemenski prebojena lica, kožusi i krzna, šamanske kape, okultni znakovi - tako izgleda ikonografija jogurt revolucija 21. stoljeća
 Jutarnji list
Objavljeno: 10. siječanj 2021. 16:58

Nije se zgorega sjetiti: svijet u kakvom mi na ovim prostorima živimo započeo je jednim upadom svjetine u skupštinu. Taj se upad u skupštinu dogodio u listopadu 1988., samo 40 kilometara od hrvatske granice.

Tog listopada '88., masa pristaša tada mladog i nadirućeg Slobodana Miloševića opkolila je pokrajinsku skupštinu SAP Vojvodine s nakanom da s pokrajinske vlasti svrgne "foteljaše": stare snage i trulu elitu. S tim u skladu, prosvjednici su sebe nazivali "antibirokratska revolucija". A kako su tijekom protesta na zgradu bacali jogurte, novinar RTV Srbije Miodrag Popov protest je nazvao "jogurt revolucijom".

"Jogurt revolucija" postat će otad krovni termin za cijeli politički pokret koji će Jugoslaviju ubrzo survati u rat. Ono što je počelo s jogurtima - danas znamo - završilo je olovom, a trideset godina kasnije, danas živimo u političkom pejzažu koji je tih godina iscrtan jogurtom na fasadi. Tijekom idućih petnaestak godina, sve što je tada bilo fiksno i sigurno je nestalo. Nestajale su i nastajale države, institucije, imetci i ideologije, a ta jeziva nestabilnost je ono što obično nazivamo auto-stereotipom: "Balkan".

Te 1988., naš je dio svijeta tonuo u nestabilnost. Ali, okolni je svijet naoko bio stabilan. Moskva je još uvijek bila komunistička metropola, iz koje se šalju kalašnjikovi revolucionarnim gerilama. Vatikan je bio utvrda čvrstog konzervativizma. SAD je bio najmoćnija i najstabilnija demokracija na svijetu. Amerika je bila zemlja koja 200 godina ne zna doli za miran prijenos vlasti, zemlja u kojoj komplicirani Ustav, amandmani i "checks and balances" priječe mogućnost tiranije (ali - rekli bi skeptici - priječe i mogućnost zbiljske promjene).

Da se netko u tom i takvom svijetu jeseni 1988. dao hibernirati, te da ga probude u siječnju 2021., morao bi biti istinski zaprepašten. Ogledao bi se trljajući oči i promatrao poznati svijet preokrenut naopačke. Svijet u kojem je Papa trenutno najglasniji akter antikapitalizma, te najvidljivija ikona ljevice. U kojem je Moskva i dalje pokrovitelj, i dalje lučonoša: ali - pokrovitelj profašističkih bukača od Orbana do Salvinija, lučonoša za pristaše Jobbika i čitatelje "Hrvatskog tjednika". Konačno, probudio bi se u svijetu u kojem ni SAD nije kadar provesti smjenu vlasti bez mrtvih, jer se i njima događa "jogurt revolucija".

Tijekom posljednjih deset godina puzeći smo se navikavali na prizore političkog "novog normalnog". Ali, ništa vas ne može naviknuti na prizore koje se tijekom posljednjih 48 sati moglo vidjeti u američkom parlamentu. Sjedište najstarije svjetske demokracije našlo se na udaru bijesne prosvjedničke mase koja je odlučila razvrgnuti demokratski ugovor, te oboriti - opet - "stare snage", trulu elitu i "foteljaše".

Godine 2017., američki redatelji Johnatan Milot i Cary Murnion snimili su jedan žanrovski film koji se proročanski poigrava motivom desničarskog, nativističkog napada na SAD. Naslov filma bio je "Bushwick", a čitav je snimljen u istoimenom, izrazito multikulturalnom njujorškom kvartu. Taj kvart u filmu postaje poprište napada nedefinirane naoružane milicije koja puca na sve bez reda. Snimljen u jednom kadru, film tijekom 94 minuta realnog vremena prati par junaka koji nastoji izvući živu glavu dok uokolo fijuču meci.

Kad sam ga 2017. gledao, "Bushwick" mi se činio kao odličan žanrovski film, ali i kao nategnuta bulšit distopija. Trebalo su, ispada, proći samo tri godine da film Milota i Murnion postane proročanski. S tim da su u svom jezivom proroštvu autori filma napravili tek jednu, ali krupnu pogrešku. To je pogreška koju dobronamjerni liberali vazda rade, od Umberta Eca do holivudskih režisera. U filmu, militantna nacionalistička falanga izgleda - pa, kao militantna falanga. Fašistoidni napadači su uniformirani, svi u crnom, ikonografski osmišljeni kao neka ekstenzija Gestapa, HOS-ovaca, latinoameričkih eskadrona smrti i stormtroopera iz "Ratova zvijezda". Svi su jednolični, anonimni, bezbojni i strogi. Izgledaju - ukratko - baš kao fašisti.

Sad kad smo "Bushwick" doživjeli uživo znamo, bome, da novovjeki nacionalisti ne izgledaju tako. Ničeg nije bilo u toj svjetini koja je napala parlament ni bezbojno, ni anonimno, ni jednolično, ni strogo. Kad čovjek gleda zaumne slike upada Trumpovih pristaša u Kongres, načas mu se čini kao da je pred njim skupina imitatora LET 3. Trideset godina su se Mrle i Prlja trsili provocirati ovdašnje kulture radikalnim stylingom i bizarnom garderobom, no prema onom što smo gledali u washingtonskim aulama, riječki se rokeri doimaju kao krotki prvopričesnici. Plemenski prebojena lica, kožusi i krzna, šamanske kape, okultni znakovi - tako izgleda ikonografija jogurt revolucija 21. stoljeća.

image
Saul Loeb/AFP

A kao u svakoj revoluciji, i u ovoj je ikonografija ono što odašilje glavnu političku poruku. Verbalna politička poruka Trumpovih pristaša svodi se na bijelo, muklo ništa. Neverbalna zato govori sve: znakovi QAnona, šamanska žezla, traperska krzna, nordijska mitologija, arijevski i neopoganski znakovi tu su u trpeljivom suživotu s ikonografskim prizemljem "americane": kariranim košuljama, bejzbolskim kapama i stars and strips vrpcama. Ništa, ali baš ništa tu ne nalikuje Gestapu i stormtroopersima. Naša slika fašizma ovdje više ne vrijedi, kao što ni stari pojmovi - za početak, pojam fašizam - tu više ne vrijede. Fašizam je podrazumijevao disciplinu, jednoobraznost i kult kolektivnog zdravlja. Ovdje pred očima imamo razuzdani postapokaliptični maturalac, delirij ljudi koji odbijaju čak i bazični čin poštivanja kolektiviteta kao što je pišljivo cijepljenje.

Netko tko bi se probudio iz hibernacije i pristigao u naš svijet iz 1988., svjedočio bi - ukratko - nečem potpuno novom. Jer, ono što se dogodilo u četvrtak u Washingtonu bila je anti-Bastilja, simbolički sunovrat jednog svijeta koji je u 18. stoljeću nastao s prosvjetiteljstvom, te ponikao u Bostonu i Parizu. Jedni su prosvjednici pred 220 godine nasrnuli na dvorce u ime razuma: drugi su u četvrtak nasrnuli na "dvorac" hoteći srušiti tiraniju razuma. Nisu ih nadahnjivali enciklopedija, filozofija i merkantilizam, nego nordijski mitovi, teorije zavjere, ravnozemljaški spisi, chemtrails i QAnon. Kako je to, pobogu, moguće na planetu na kojem nikad nije bilo više pismenih, više školovanih i više akumuliranog znanja? Što se to dogodilo između 1988. i danas, pa smo se našli u svijetu gdje umjesto Vaclava Havela revolucije diže Q Shaman?

Mnogi ljudi koje poznam krivit će društvene mreže. Reći će da su društvene mreže idiotima dale alat da se povežu i upoznaju. Umjesto svijeta u kojem su idioti bili atomizirani, a obrazovani su filtrirali znanje kroz vjerodostojne prosvjetiteljske institucije (novine, enciklopedija, škola), sad živimo u svijetu u kojem glupani mogu bajpasirati pametne i povezati se tako da ih isključe. Ako je i točan, taj je argument klasicistički. Jer, istim bi tim argumentom samostanski prepisivači knjiga mogli kuditi Gutenberga: i tisak je "svjetini"omogućio da se poveže (letkom, pamfletom) i bajpasira svećenički monopol na pismenost. Ali, to nije urodilo šamanima i iracionalizmom, nego prosvjetiteljstvom.

Drugi niz argumenata bit će biologistički. Ljudi su - danas to znamo - u prosjeku naprosto gluplji nego 1988. Opada im statistički IQ, opadaju im kognitivne sposobnosti, pa ako su gluplji ne treba se čuditi što postupaju gluplje. Liberalni će humanizam zgađeno odbaciti ovakvo razmišljanje kao prijesni biologizam. Ali, to je samo jedan od primjera gdje se liberalni humanizam pokazuje nesposobnim čitati današnji svijet.

Na koncu, tu je i treće objašnjenje: političko i ekonomsko. Jer, da bijesna svjetina odbaci trulu elitu, trebalo je da trula elita prvo otpiše njih. Ne bi se u širokim masama tako raširio prezir prema znanju, da se u nekom trenutku znanje nije otuđilo postajući oruđe klasnih interesa i zarade. Ne bi došlo do masovne nevjerice u demokratske institucije i državu, da tu državu i institucije suvremena politika nije obesmislila. Erupcija iracionalizma kojoj smo svjedočili u četvrtak u dobroj je mjeri produkt dogmatskog liberalizma.

Ona je neželjeno čedo ljudi koje Piketty zove "lijevi brahmani": obrazovanijeg i bogatijeg dijela stanovništva koji glasa lijevo, ima ćudoredne i kulturne sklonosti ljevice, ali je odavno zagubio klasni interes ljevice. Tijekom trideset godina od Blaira do danas, dominantna je ideologija tolerirala narastajući klasni jaz. Izbušila je autoritet znanja i znanosti pretvarajući nauku u pomoćnicu kapitalizma. Izlokala je autoritet države šikarom trgovinskih sporazuma, arbitražnih tijela i multilateralnih institucija. Razoružala je demokraciju time što je onesposobila za zbiljsku promjenu. A sad posljedice ima pred svojim pragom. Na prag joj je nahrupila masa šamana i flat-eathera koji preziru znanost i ne vjeruju demokraciji.

A nije da nam je ta trajektorija nepoznata. Pogotovo nije nama, ovdje. Jednom davno i mi smo živjeli u jesen jednog takvog poretka. Živjeli smo u mikrosvijetu koji je mahao parolama koje je prošupljio i izbušio. U kojem su se razlike bogatstva povećavale, institucije su bile lažljivo licemjerne, prave su promjene u sklerotičnom sustavu bile nemoguće, a krivi su bili - "oni". U takvom smo svijetu živjeli, recimo, ujesen 1988.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2021 01:15